Osvrt na knjigu - Nevenka Nekić: Književni ogledi, Zagreb, 2010.

"Kako je moguće izmjeriti Najveće Biće, onoga koji je oduvijek i posvuda? Ovu veliku zagonetku riješio je sam Bog tako što se milostivo podvostručio u svom Sinu i poslao ga među nas da ga izmjerimo čitavim svojim životom." Ta sintonična odmjera Mladena Pejakovića, „gromatika", pomaže nam u razumijevanju zbroja „Književnih ogleda" autorice Nevenke Nekić – žene zemlje paorske, zagorske, s mora i s kamena, u potpunom predanju književnosti i umjetnosti. Već u svom kratkom, ali britkom uvodniku naglašava stav Nevenka Nekićkojim će gospodariti tijekom petstošezdesetstraničnog putovanja: „Pisac se otkriva i onda kada piše o drugome". Ovaj put pisac je ona, a ti drugi, razna su lica, različitih kultoroloških, religijskih, političkih i inih shvaćanja, što joj ne smeta da pruži ruku svakomu i zatvori se u sveopćem konsenzusu. Posebnost knjige naglašena je upravo stavom prema nepoznatim spisateljima, „veliki i moćni isuviše su uspješni i zabavljeni svojim trijumfima da bi primijetili drugačijega ili manjega od sebe."

Majeutički pristup

Sto dvadeset i četiri je tu ogleda (nešto pak manje autora budući o nekima piše višekratno), većinom već objavljenih, svrstano manje kronološki, više razredno. Proza i poezija ravnopravno se nose u cjelini sadržaja. Stoga nevoljko izdvajamo bilo koje ime vodeći se autoričinom željom jednodušja i majeutičkim pristupom. Znamo što je primaljstvo, ali ponovimo – ona, učiteljica, sve odgovore iz svojih učenika izvlači kao primalja dijete iz materine utrobe. Svakom mišlju, protrnućem, ljudskom dobrotom u srcu, gleda kako pomilovati „čeljade", koje tek što je ugledalo svijet, a kako svakom starom zlu iščupati korijene. Stoga njeni ogled, kritika ili esej zvuče „šahovski" – nagoni nas na promišljanje sljedećeg „poteza" suparnika. Akceleracija je bitno obilježje knjige: nestrpljenje raste nad svakim naslovom, dok nam vrijeme iščekivanja imena novog autora prikraćuje iglom i čudesnim zlatnim koncem, rubeći pozlatu medaljona. OglediSto dvadeset i četiri je tu ogleda (nešto pak manje autora budući o nekima piše višekratno), većinom već objavljenih, svrstano manje kronološki, više razredno. Proza i poezija ravnopravno se nose u cjelini sadržaja. Stoga nevoljko izdvajamo bilo koje ime vodeći se autoričinom željom jednodušja i majeutičkim pristupom. Znamo što je primaljstvo, ali ponovimo – ona, učiteljica, sve odgovore iz svojih učenika izvlači kao primalja dijete iz materine utrobeSvakomu će dati zaseban timbar: Jurkovića Katanova će nonšalantno nazvati „lutalicom i huncutom", a politički opredijeljena i neumoljiva svu će rodoljubnu anamnezu svesti na Matoševu posljednju tercinu „Stare pjesme": „Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema." To je tipična ona, Nevenka!

Vrsna spisateljica

Poznata inače kao plodna i vrsna spisateljica, žanrovski nazočna u širini književnog spektra, i ovim djelom dopunjuje svekolike hrvatske prinose književnoj kulturi, čime i kritika dobiva novu dimenziju šarma i ljupkosti ženske ruke. Pišući kritičke zapise Domovinakao da pretražuje povijest, njezine iskrice, platna, crkvice, oltarne pale, sve uglove, mračine, osobe i osobnosti, ne bi li gdjegod izvukla kakav refleks što još uvijek sjaji u nesmiljenosti proaktualnog vremena. Propitkujući izravno kritički brojne suvremene autore i teme zapravo podvrgava kritici i sve upitnosti kontinuiteta civilizacijskog napretka, poput npr. glorificiranja tehničke kulture i masovnog društva, što rađa opasnostima gubljenja kulturnog identiteta u sve povezanijem, globaliziranom svijetu. Ona vodi svoju bitku „protiv disharmonije svijeta i mraka bezdana", sinkrono, anastatički, konverzacijom s poviješću, mitologijom, preobražajima, ljudskim skrupulama i predrasudama, ona kraljica pejzaža, sredozemni zdenac znanja u kojem umiva svoje jutarnje lice da bi u zanosu zadovoljila još jednu strast za nepoznatim, onim što u pitkoj, hladnoj, kamenskoj vodi ostaje vječita fascinacija žeđanog. Stilski, polako, ali sigurno, u lirskoj intonaciji, približava se Matoševom rudimentarnom, erudicijski obujalom impresionizmu, u kojemu „pejzaž dobiva određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija".

Enciklopedija se može napisati i izvan leksikografskog zanata, ona tada nije lijepim redom posložena abeceda pojmova ili naziva, već oni, ti isti, razigrani su u maštovitosti slućenog, metafizičkog i fikcijskog.pisanjeZrcalni zemaljski otpor najstariji je tattoo neba, malo je tu prostora za realno. Znanje je kugla čarobnih! Suptilnost njenog kritičkog rukopisa naprosto obvezuje. Pokatkad kad se nađe između faktografije i imaginacije, rezultat se može naslutiti već s težinom trenutka koji je tog časa prošao kroz autoričin biljeg-dijalog, odnosno njezin želudac, um i srce. Otud i sva ingenioznost, ugrađena u sadržajnu kolumnistiku njenih ocjena, biva zapravo temeljem nastanka posve rijetke kritičke heraldike: suobličenje grbom uvijek je jedan od simbola, pročelju imanentne, kršćanske ideje milosrđa.

Snažan intuitivni proboj u detalj zacijelo je obilježje književnika i povijesnika umjetnosti. Ljepota i rezultat osobne simbioze u cjelini njenog kritičkog očišta zapravo je, konačno, fotosinteza – uzimanje od svjetlosti da bi se dalo rastu, mraku, onom Dolje gdje se protežu korijeni („mrzle kripte tamo... tamo... gdje počivaju naši"). Ipak ona „stoji na leđima svih koji su ikada zakopani u toj paorskoj zemlji"! Pokatkad i „nemilosrdna", najradije bi da je valovi ponesu s njene neke Žanjice i dopluta negdje na kakvo bijelo žalo naših mora, kako bi je ribarske ruke primile i pronijele do prvog brda, do prve preslice, kako bi u bronci ostala, da odjekuje, stoljećima, stoljećima... S ovom knjigom, držimo, u tomu je i uspjela.

Igor Šipić

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.