Ljudevit Jonke: Na braniku hrvatskog jezika

Uz stotu obljetnicu rođenja Ljudevita Jonkea - Karlovac 29. srpnja 1907.

U ožujku 1967. u Telegramu se pojavila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i već u tom mjesecu počela je hajka na njezine sastavljače, potpisnike, podupiratelje. Bio sam student druge godine i jednoga dana (ne znam više je li još bio ožujak ili već travanj) čekali smo u najvećoj dvorani Filozofskoga fakulteta (popularnoj "sedmici") da profesor Ljudevit Jonke započne svoje predavanje. Ušao je svojim poznatim laganim korakom i počeo predavati. Uvijek je govorio smireno i polagano, mirno je stajao, samo bi kadšto desnom rukom napravio kakav ne jako energičan pokret ili bi na ploči ispisao lijepim i čitljivim rukopisom ono što je držao potrebnim. Kao i uvijek dotad. Ali toga dana studenti su bili neuobičajeno nemirni, nisu pažljivo slijedili Profesorovo predavanje o sintaksi glagolskih vremena u hrvatskom jeziku i već nakon desetak minuta on je to primijetio. Prekinuo je predavanje i rekao: "Nemirni ste. Pretpostavljam da biste htjeli da vam govorim o nečem drugom. Tko želi neka napiše pitanje na koje bi htio dobiti odgovor i neka mi donese. Nemojte se potpisivati." Pitanja je bilo puno, sva su se ticala Deklaracije, a Profesor je odgovorio na svako i onda pred nama iskidao naše papiriće s pitanjima i zapalio ih. Nitko nikada neće znati tko je što pitao, svu odgovornost je taj čestiti čovjek preuzeo na sebe. Nije pritom izgovorio ni jednu jedinu riječ kojom bi naglasio hrabrost svojega čina. I prije toga sam ga poštovao, ali tim se postupkom zauvijek uselio u moje srce i više nikada poslije nisam uzimao ozbiljno prigovore da je u zaštiti hrvatskoga jezika trebao učiniti još ovo ili ono. Prigovore su upućivali najčešće oni koji nikada ništa nisu učinili, nego po gostionicama i na sjedjeljkama kritizirali ljude koji su činili sve što su mogli i onako kako su znali. I pritom kadšto i griješili, razumije se.

Stota je obljetnica Profesorova rođenja. Zbilja je znakovito da se ta obljetnica preklapa s četrdesetom obljetnicom Deklaracije: u svojoj šezdesetoj godini na svoja je snažna pleća Ljudevit Jonke natovario nov teret i prošao nove postaje na teškom putu borbe za elementarno pravo hrvatskoga naroda da o izgledu i imenu svojega jezičnoga standarda odlučuje sam.

Život Ljudevita Jonkea

Rođen je u Karlovcu 29. srpnja 1907. U gradu na četiri rijeke završio je klasičnu gimnaziju i otputio se u Zagreb na Filozofski fakultet: ondje je 1929. diplomirao "historiju južnoslavenskih književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) i narodnu historiju, ruski i latinski (C - predmet)". Darovitoga su studenta poslali u Prag, na znamenito Karlovo sveučilište (1930 - 1932) gdje je usavršavao slavistička i bohemistička znanja te širio svoje jezikoslovne uvide. Prvo njegovo radno mjesto bilo je na gimnaziji na Sušaku (1933 - 40). God. 1941. sura đ uje u "Hrvatskoj enciklopediji", a sljedeće ga je godine profesor Stjepan Ivšić izabrao za svojega asistenta na Katedri za slavensku filologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Iz tih su godina i važni doga đ aji iz njegova privatnoga života: 1940. oženio se Nadom Marković, rodili su se kći Dubravka (1942) i sin Mladen (1944).

Od prvih poslijeratnih godina sveučilišna se Jonkeova karijera kreće u dva smjera, kroatističkom i bohemističkom: nakon što mu je 1945. potvr đ en izbor iz 1942., narednih je godina izabran za lektora za češki jezik (1947) pa za predavača za češki jezik i književnost (1948). Prva službena dužnost u vezi s hrvatskim književnim jezikom stigla je 1949. kada je na prijedlog profesora Stjepana Ivšića i Mate Hraste izabran za predavača suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika (docentom je postao 1950., izvanrednim profesorom 1955, redovitim profesorom 1960). Na matičnom je fakultetu obnašao brojne dužnosti: bio je, izme đ u ostaloga, direktor vrlo važnoga fakultetskoga Instituta za lingvistiku (1961 - 64) i dekan (1963 - 65). Očito vrlo pripravan uključiti se u posao svih ustanova koje su proučavale hrvatski jezik i brinule se o njemu Jonke je ostavio dubokoga traga u Hrvatskom filološkom društvu (bio je 1950. jedan od suosnivača te strukovne udruge, njezin prvi tajnik od 1959. do 1963., urednik časopisa "Jezik" 17 godina) i Matici hrvatskoj (njezin potpredsjednik 1960. do 1962. i predsjednik od 1970. do ukinuća). Njegovo djelo i djelovanje rezultiralo je izborom u JAZU (1958. izvanredni, 1963. pravi član; od 1965. do 1971. bio je direktor Akademijina Instituta za jezik). U dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75). God. 1973. je umirovljen, a preminuo je u Zagrebu 15. ožujka 1979. Ispratilo ga je na vječni počinak veliko mnoštvo ljudi svjesnih njegova izvanrednoga prinosa proučavanju, poučavanju i obrani hrvatskoga jezika.

Devetnaestim o dvadesetom stoljeću

Jonkeovi prinosi proučavanju hrvatskoga jezika i jezikoslovlja u XIX. stoljeću drže se njegovim najvišim i najvažnijim znanstvenim dosegom. Ti su prilozi skupljeni u njegovim knjigama Književni jezik u teoriji i praksi ( 1 1964, 2 1965) i Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971). U svojoj knjizi Ljudevit Jonke koja je 1990. otisnuta u nizu Kritički portreti hrvatskih slavista Marko je Samardžija Profesorove radove o devetnaestom stoljeću podijelio u tri velike skupine: u prvoj su oni koji nude opći pogled na razvoj hrvatskoga književnoga jezika od Vuka i vukovaca pa sve do Jonkeova vremena, druga nudi opise konkretnih jezičnih i pravopisnih dvojbi, a treća obra đ uje pojedinačne filološke opuse, posebice Šulekov i Veberov.

Koja su najvažnija postignuća Jonkeovih istraživanja? Uočio je da se na mnoga pitanja koja su se postavljala u njegovo vrijeme ne može valjano odgovoriti bez poznavanja XIX. stoljeća. Ali ne samo to: govoreći o devetnaestom stoljeću mogao je ponešto reći o dvadesetom što izravno ne bi smio. Istina o devetnaestom pomogla je spoznavanju istine o dvadesetom stoljeću. "često npr. ističe kako u XIX. st. nije postignuto jedinstvo za kojim su težili Vuk i vukovci, pa dok čitate njegove rečenice, osjećate da samo treba dodati "a tako je i danas i nadamo se da će tako biti i ubuduće". Rado ističe kako su ilirci nastojali uspostaviti jedinstvenu ilirsku književnost, a zapravo su uobličili hrvatski književni korpus; njegove analize pokazuju visok stupanj razumijevanja za gledišta drukčija od Vukovih i on s puno argumenata pokazuje dobre strane predstavnika zagrebačke filološke škole.

Presudnom je godinom u povijesti modernoga hrvatskoga jezičnoga standarda držao 1836., tj. onu u kojoj su kajkavske Novine horvatzke postale štokavske Novine ilirske. Naši današnji jezikoslovni autoriteti pomaknuli su početak našega jezičnoga standarda u polovicu XVIII. stoljeća, ali Jonkeovo gledište pokazuje kako je dobro razumio važnost trenutka u kome kajkavci (dakle i hrvatska metropola) prihvaćaju štokavštinu kao temelj općehrvatskoga jezika. Njegove studije o pojedinačnim problemima unose tako đ er nove tonove: u neslaganjima o izgovoru i pisanju jata uočava da je mnogima prije svega do pravopisnoga, a tek onda do izgovornoga jedinstva. Ne slaže se s onima koji ustreptalost oko pravopisnih pitanja tumače kao posljedicu uskogrudnosti sitnih duhova: uvjeren je da su te raspre tako žestoke jer se iza zauzimanja za pojedine "pravopisne sitnice" kriju dublji razlozi. Posebno želim istaknuti da Jonke s velikim simpatijama piše o gledištima koja nisu pobijedila i pokazuje da odluka za ovo ili ono rješenje nije utemeljena na jezičnim razlozima, nego na društvenoj moći. To je bilo važno u vremenu u kome su različiti amateri i politikanti sve ono što nije usvojeno ili nije vodilo prema rješenjima koja su se prihvaćala sredinom XX. stoljeća proglašavali pogrešnim, nekvalitetnim, anakronim... Svojim argumentiranim suprotstavljanjem Jonke je pokazao višu razinu razumijevanja tijekova jezične povijesti i istodobno štitio hrvatske vrednote iz minulih vremena. Tako je postupao i kada je pisao o ljudima.

Onima koji su Šuleku prigovarali da je pretjerivao u pohrvaćivanju terminologije Jonke je odgovarao da u njihovim tvrdnjama ima istine, ali da se ne smije zaboraviti da i danas upotrebljavamo termine koje je Šulek skovao (kisik, dušik, ratarstvo, djelatan, obvezatan i sl.), a tako đ er se ne smije zaboraviti da su pretjerivali Daničić, Broz i Iveković kad su posve isključivali Šulekova rješenja. "čitatelja upozoravam na riječi koje je Profesor napisao o Veberu Tkalčeviću: " Ako dakle imamo na umu sve zasluge i slabosti ovoga našega jezikoslovnoga radnika iz 19. stoljeća, tada se vidi, da zasluge znatno nadmašuju slabosti. Uvjeren sam, da se štaviše može reći da slabosti iščezavaju pred zaslugama". Ne znam ima li u tim Jonkeovim riječima i straha od ocjena koje će se izricati o njegovu djelu, ali ako ga ima, nije, na sreću, bio opravdan. Poštovatelja njegova djela je puno i me đ u znanstvenicima i među ljubiteljima hrvatske riječi, a i znanstveni su se autoriteti (posebice Jonkeov nasljednik Stjepan Babić) javili uvijek kada su osjetili da se Profesorovo djelo pokušava umanjiti jer se ne uzimaju u obzir okolnosti u kojima je djelovao.

I stota je obljetnica njegova rođenja prilika da govorimo i pišemo o njemu i po svemu sudeći jezikoslovna kroatistika u tome neće zakazati. Sa svih strana stižu pozivi profesora hrvatskoga jezika da se govori o Jonkeu, a časopis "Jezik" širom je otvorio svoje stranice za sve koji žele i imaju reći o čovjeku koji je 17 godina uređivao taj časopis "na dobrobit hrvatskoga jezika i kulture". I prvi objavljeni tekstovi i oni koji će slijediti upotpunit će literaturu o Profesoru koja nije neznatna: u "Spomenici preminulim akademicima" (1980), u spomenutoj Samardžijinoj knjizi, u bloku tekstova o Jonkeu u karlovačkoj "Svjetlosti" (1/1998) i na mnogim drugim mjestima svi zainteresirani mogu saznati puno o njegovu djelu i djelovanju.

Patačićev Dikcionar kao prekretnica

Prilozi o devetnaestom stoljeću najvažniji su u Jonkeovu znanstvenom opusu, ali nipošto jedini. Hrvatskoj je kulturnoj i stručnoj javnosti poznat kao kroatist, ali prije kroatističke i dugo paralelno s njom trajala je njegova bohemistička djelatnost. Naša istaknuta bohemistica Dubravka Sesar svjedočila je o njoj pisanom i izgovorenom riječju i iz njezinih opažanja za ovu ću priliku izdvojiti dva. Prvi u kojem kaže da bi bohemistički rad Ljudevita Jonkea bio "dovoljan za ispunjenje jednoga bogatog životnog vijeka" i drugi u kojem uočava da bohemistika nije tek Jonkeovo utočište, nego je on tu disciplinu oplemenio i obogatio upravo stoga što su to bili poslovi koje nije morao obavljati, uživao je u njima i imao je dara za njih: nastava iz bohemistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, prevoditeljski i književnoznanstveni rad sastavni su dijelovi te djelatnosti.

I Dubravka Sesar i Stjepan Babić naglašavaju kroatističku sastavnicu Jonkeova bohemističkoga opusa, na prvom mjestu to da su njegovi prijevodi s češkoga bili obogaćenje hrvatskoga jezika i pokazivanje njegovih mogućnosti. S druge strane, ističe profesorica Sesar, "bez Jonkeova udjela u recepciji češke književnosti, posebice me đ uratne i poratne, taj bi kritički prostor u hrvatskoj književnosti ostao bitno siromašniji". Književna je znanost i inače bila prva Jonkeova ljubav pa je, tvrdi Stipe Botica, o književnoznanstvenim pitanjima govorio "usputno i sporadično, ali s uvjerljivim poznavanjem svojevremene i aktualne književne znanosti". Njegova studija Mažuranićev ep i pjesme o smrti Smail - aginoj (1938) i danas ima svoju vrijednost.

Zaokret prema jezikoslovnoj kroatistici dogodio se u trenutku kada je trebao pisati svoju doktorsku disertaciju. Koristeći se Samardžijinim istraživanjima taj bismo zaokret mogli opisati ovako: Poznati hrvatski književni povjesničar Franjo Fancev zanimao se intenzivno i za staru hrvatsku leksikografiju. Iz Kaloče je prenio u Zagreb rukopisni Dikcionar Adama Patačića Karlovčanina s namjerom da ga prouči, ali ga je smrt pretekla. Profesor Stjepan Ivšić povjerio je Ljudevitu Jonkeu da prouči taj rječnik. Jonke je svoju disertaciju pod naslovom " Dikcionar Adama Patačića" branio 1944., a objavio 1949. u 275. knjizi Akademijina Rada . U zaključku svojih istraživanja Samardžija kaže da taj Jonkeov prvijenac iz jezikoslovne kroatistike stoji donekle postrani u Jonkeovu opusu, ali da "obiljem podataka, biografskih i jezičnih, koje nudi, vrlo odmjerenim i utemeljenim zaključivanjem te osobito čitkim, pokadšto čak za ovakvu vrstu radnje i odveć pojednostavljenim, načinom izlaganja i na današnjega čitatelja ostavlja povoljan dojam...". Samardžija se slaže s tvrdnjom Radoslava Katičića da bi tim djelom "Ljudevit Jonke stekao ime u našoj filologiji i da nije poslije ništa napisao". Naime i ta je studija potvr đ ivala onu iznimnu važnost XVIII. stoljeća za razvoj modernoga hrvatskoga jezičnoga standarda. Jonke je trajno žalio što rječnik njegova zemljaka nije objavljen jer bi "hrvatska mladež dobila u ruke omašnu knjigu, koja daje najnužnija znanja iz tako različitih područja, kao što su bogoslovlje, fizikalna geografija, medicina, društveno uređenje, prirodopis, gospodarstvo, tehnika i umjetnost."

Već je višeput u literaturi o Jonkeu istaknuto da je njegovo djelo tako vrijedno da mu ne treba popusta u sudovima i pretjerivanja u pohvalama. Nitko u životu ne ostvari ukupnu svoju darovitost i samo je pitanje koliko su to uvjetovale okolnosti, a koliko njegov nemar. Stoga su dobrodošle ocjene poput ove Pranjkovićeve o Jonkeovim prinosima hrvatskoj sintaksi: " ...profesor (je) Jonke bio dobar poznavalac sintaktičkoga ustrojstva toga jezika, posebice s normativnoga i/ili savjetničkoga stajališta, unatoč tome što nije pozorno pratio recentna zbivanja na području općih sintaktičkih teorija niti se sustavno bavio opisom sintaktičkoga ustrojstva. Štoviše, neki njegovi radovi s toga područja, posebice oni posvećeni proučavanju reda riječi, svjedoče o tome da je Jonke za ovu problematiku imao izrazitoga afiniteta te da bi njegovi prinosi (i) opisnoj sintaksi bili puno brojniji i puno produbljeniji da ga nije gotovo tijekom cijeloga radnog vijeka previše zaokupljao cijeli niz znanstvenih, stručnih, jezičnopolitičkih, ravnateljskih, nacionalnih, društvenih i brojnih drugih zaduženja".

Briga za hrvatsku jezičnu kulturu

U ozbiljne prinose proučavanju djela Ljudevita Jonkea koji su se pojavili posljednjih godina svakako bih ubrojio objavljivanje njegovih tekstova koje je pisao u "Telegramu" od 1960. do 1968. u knjizi O hrvatskome jeziku koju je priredio mladi jezikoslovac Ivan Marković, a objavila "Pergamena" 2005. s predgovorom Ive Pranjkovića. Tako smo na jednom mjestu dobili gotovo sve savjetničke tekstove Ljudevita Jonkea pa se može nastaviti diskusija o njegovim pogledima na književni jezik, na njegovu ulogu u društvu, na dvojbe oko pojedinih pitanja. U spomenutom predgovoru Pranjković razložno tvrdi da "mnogo od onoga što je Jonke u tim napisima iznio vrijedi i danas, nešto od toga čak u većoj mjeri danas nego u vrijeme kada su napisi nastali." To samo potvr đ uje opravdanost ugleda koji je Jonke uživao kao učitelj jezika, kao autoritet čija se riječ pažljivo slušala i kojoj se vjerovalo. Da je doista tako, potvr đ uju i oni koji te poslove danas rade. Nives Opačić, autorica brojnih duhovitih i zauzetih priloga u kojima se bori za višu razinu jezične kulture i koja je iz dijela tih tekstova sastavila vrlo zapaženu knjigu s gorkim naslovom Hrvatski u zagradama , još je prije desetak godina u svom tekstu Ljudevit Jonke i jezični savjeti vrlo toplo i zahvalno opisala kako je Profesor radio sa studentima na praktičnim pitanjima. Posebno je naglasila Jonkeov smisao za mjeru, njegovo uporno ponavljanje da književni jezik treba stalno učiti, njegov poziv da jezične pojave oko sebe pažljivo promatramo i na njih reagiramo. Njezin tekst i njezin rad svjedoče da nije patetična fraza kada govorimo da dobri učitelji nastavljaju svoj život u svojim učenicima. Za Jonkea to vrijedi doista u velikoj mjeri.

U brigu za jezičnu kulturu spada i već spomenuto 17 - godišnje ure đ ivanje časopisa "Jezik". U najnovijem broju toga časopisa (lipanj 2007), koji je gotovo sav ispunjen tekstovima o Jonkeu, o njegovu urednikovanju piše sadašnja glavna i odgovorna urednica Sanda Ham. Već naslovom ( Ljudevit Jonke kao Jezikov urednik i suradnik ) upozorava da on nije samo urednik koji prikuplja, odabire, brine se oko stotinu sitnica (a ni samo to ne bi bilo malo), nego suradnik koji je pisao važne znanstvene i stručne priloge, i to do svoje smrti. Uzimajući u obzir da je vrijeme u kojem on djeluje "teško vrijeme pritisaka" u zaključku kaže da je ravnao "... Jezikom i jezikom kako se tada moglo, a to je u danim uvjetima ipak bilo na korist hrvatskoj kulturi i hrvatskom jeziku". Kao i kod disertacije, i ovdje je uskočio u posao namijenjen drugom: Jezik je trebao ure đ ivati Stjepan Ivšić, ali ga zdravlje nije služilo, "pa je Jezik dopao u Jonkeove spasonosne ruke".

Nikada neće biti sloge o tome zašto neki ljudi u nekoj sredini odjednom obnašaju puno važnih javnih funkcija: jedni su skloni vjerovati da je riječ o želji za vlašću, za slavom ili za nečim trećim, a drugi da je riječ o pojačanoj brizi za opće dobro. Kada je Jezik počeo izlaziti, Jonke ima 45 godina, a pripadnici sljedećega naraštaja hrvatskih jezikoslovaca kroatista izme đ u 20 i 30 godina. Neki od njih će jedva prijeći, a neki tek približiti se 40 -oj godini života u vrijeme Deklaracije. Spominjem to stoga što želim upozoriti da Jonke vjerojatno nije mogao izbjeći mnoge funkcije dok nije stasao nov naraštaj jezikoslovaca kroatista, ali isto tako da se bolje razumije zašto jedno vrijeme bio osamljen u borbi s kadšto vrlo agresivnim srpskim jezikoslovcima.

Na straži

Sjećam se kako sam se kao gimnazijalac čudio kako u hrvatsko - srpskim jezikoslovnim sporovima s hrvatske strane stalno sudjeluje Jonke: sad odgovara Stevanoviću, sad Vukoviću, sad Rašoviću, sad Laleviću, sad nekom petom. Da to moje ču đ enje nije bilo tek posljedica površnoga uvida provincijalnoga gimnazijalca, uvjerio sam se kasnije kada sam čitao tekst Miroslava Brandta u kome govori o tome kako su u vrijeme prije Deklaracije osnivali ogranak Matice hrvatske u Iloku: "Jonke je onamo doputovao vlakom, i svi smo opazili da je izrazito deprimiran. U vezi s tim zamolio me Pavletić da se u Zagreb vratim vlakom, zajedno s Jonkeom, kako bih imao prilike duže s njim razgovarati... Jonke mi se tužio da se osjeća osamljen i iscrpljen i da nema dovoljno aktivne pomoći hrvatskih jezikoslovaca...". Već u doga đ ajima oko Deklaracije i poslije toga Jonke više nije imao razloga za taj osjećaj osamljenosti jer se u borbu uključio nov naraštaj hrvatskih jezikoslovaca. Aktualna politika prigovarala mu je, kako nas izvješćuje Nataša Bašić (u Matičinoj knjizi o Deklaraciji u povodu 30. obljetnice njezine objave), da se "okružuje mlađim lingvističkim kadrovima koji su pogodni za indoktrinaciju".

Taj "period samoće" vrijeme je kada Jonke nosi silan teret. Podsjetimo se: god 1949. izborom za predavača suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika i 1952. izborom za glavnoga i odgovornoga urednika "Jezika" Jonke je preuzeo najvažnije institucije koje se brinu o suvremenom književnom jeziku, a 1954. sudjeluje na novosadskom sastanku i potpisuje njegove zaključke. Slijedit će objavljivanje zajedničkoga (novosadskoga) pravopisa (i u školskoj verziji) 1960., pa zajedničkoga rječnika 1967. i Deklaracija iste godine. "Tako je politika ušla u Jonkeov život i u njegovo djelo zauzimajući u njima postupno sve veći prostor i postajući sve težim teretom, a na kraju i Jonkeovom zlom kobi." (M. Samardžija)

Od početka hrvatsko - srpskih kontroliranih razgovora i dogovora, u kojima Jonke ima čas važnu, čas najvažniju ulogu s hrvatske strane, bilo je jasno da se dogovaranje načelno ne može odbiti, pa je trebalo i u dogovaranju, i u oblikovanju zaključaka, i u njihovu provo đ enju i njihovu tumačenju stvarati neki prostor koji će biti utočište gledištima koja su branila različitost i time, čas mucavo, čas razgovjetnije, svjedočila o hrvatskoj jezičnoj posebnosti. Uostalom, nitko ne može ozbiljno zanijekati da i u posve slobodnom znanstvenom i stručnom razgovoru nije uopće lako dosljedno i istinito interpretirati cjelinu hrvatsko - srpskih jezičnih odnosa, a pogotovo je to bilo teško u neslobodnim vremenima u kojima se moćni politički krugovi grubo i nedobronamjerno miješaju u razgovore i kad nad sudionicima iz jednoga naroda neprekidno lebdi opasnost nimalo blage kazne iskažu li jači neposluh, a dio sudionika s druge strane posve se nekorektno koristi tim teškoćama svojih kolega. To se mora imati na umu i kod prosudbe formulacija i terminologije koju je upotrebljavao profesor Jonke. Brojati koliko je puta upotrijebio koje ime jezika, insistirati na stvarnim i tobožnjim nedosljednostima u stavovima (moglo se čuti da je četiri puta mijenjao svoje gledište) niti je pravedno prema Jonkeu, niti vodi prema stvaranju objektivne slike vremena. Što god učinio, nije to zadovoljavalo unitarističke moćnike, ni neupućene hrvatske rodoljube. Učiniti sve ono i onako kako su željeli prvi, značilo bi izdati nacionalne interese, učiniti ono što su željeli drugi nije bilo moguće, a vrlo radikalno krenuti tim smjerom značilo bi sići s javne scene i prepustiti važnu ulogu tko zna komu. Trebalo je trpjeti kritike s desna i s lijeva i računati na povjerenje, strpljivost i podršku istinskih rodoljuba.

Svi znamo da je takvo djelovanje, ne samo Jonkeovo, dalo bogate plodove (pa i unatoč činjenici da nisu u slobodi procvjetali svi cvjetovi za koje smo vjerovali da hoće). Počivalo je na poštenim namjerama, na ljubavi za svoje, a ne na mržnji prema drugome. Dugi, teški i nepoznati putovi nikada se ne prolaze bez zastajkivanja i lutanja. Profesoru Jonkeu sudbina je dodijelila ulogu onoga koji pokazuje smjer. Prije nego što ga je pokazao i sam ga je mučno tražio. Zasluženo je stekao ugled iznimnoga proučavatelja, učitelja i branitelja hrvatskoga jezika.

akademik Stjepan Damjanović
Hrvatsko slovo

{mxc}