Zaobilaženje dobrote

Nasilje razarajuće i samorazarajuće postaje naša svakidašnjica. Jer što je drugo brza vožnja, najčešće u alkoholiziranom stanju, nego sprega uništavanja drugoga i sebe, i što se može reći poslije sukoba "Dinamovih" navijača s austrijskim; Tomislav Židak, sportski komentator Jutarnjeg lista, upotrijebio je čak riječ sotonski za to nasilje.

Posljedice uskraćene ljubavi

Nasilja je uvijek bilo, ali mi danas živimo u nevjerojatno agresivnom i opasnom vremenu. Ubojstva zbog novca, pucnjava izazvana grubom riječju, pogrešnim parkiranjem pa čak i krivim pogledom. Nasilje nije novost, uvijek ga je bilo, što smo mogli uočiti i u jednoj televizijskoj emisiji u kasne sate kada je forenzičar pojašnjavao arheološke nalaze s ovih prostora među kojima i ostatke kostura čovjeka koji je živio prije više od 3000 godina. Mogli smo se zaustaviti na samo jednom detalju, nađenim ostacima slomljene ruke i udarcu na lubanji koji je prouzročio smrt čovjeka između 30. i 40. godine. Forenzičar je pojasnio kako je smrt vjerojatno izazvana nekim tupim predmetom, možda toljagom, od čega je stradala ruka jer to je mehanički pokret pokušaja zaštite glave. Zatim je čovjek udaren u glavu, a DNK-analizom utvrđeno je da su naspram njega bila trojica. Prestrašno je uopće spominjati ubojstva u davnim vremenima, da u vrijeme interneta, modernog života, premoštenih brzina, stvaranja robota s emocijama nažalost proživljavamo neki novi prapočetak. Jer što reći o grupi mladića koji su se dogovoreno sukobili na prelijepoj splitskoj plaži Žnjanu, navodno radi krivog pogleda, a jedan mladić se i dalje bori za život. U Hrvatskoj se puno više ljudi tuče palicama za bejzbol nego što ih igra bejzbol. Pridaje li se možda više pažnje gay-paradama (premda većina homoseksualaca smatraju parade provokacijom uperenom protiv njih) nego općenito ponašanju u mlađih ljudi u još uvijek poslijeratnoj generaciji čiji su roditelji, često oboljeli od PTSP-a, ostali bez posla ili su izbjeglice. Mnogima od tih mladih ljudi ukraćena je roditeljska briga i ljubav te se kod njih javio osjećaj napuštenosti.

Traume generacija iz skloništa

Nije se jednostavno ni mnogo starijima nositi u vremenu bezobzirnog profita prvobitnog kapitalizma s nasljedstvom komunističkog totalitarizma, koji je izgubio i samu ideju o postojanju Boga, o zapitanosti, a kada je "Bog mrtav", sve je moguće, pa i olako ubijanje drugog, ma na kojoj razini tehnološkog napretka bili. Užas koji se oko nas događa alarm je za okupljanje svih koji mogu pridonijeti doslovno spašavanju i mladih ljudi, ali i ostalih kojima se nanosi zlo. Iako se pri spominjanju Boga ne smije zaboraviti da se u nekim iskrivljenim poimanjima religije još uvijek ubija u ime Boga, ali tu Boga nema kao ni u vremenima kada se to događalo katolicima. Međutim usporedno su nastajali često mučenici, osuđujući takva vremena, i sami stradajući. Papa Ivan Pavao II. molio je za sve grijehe Crkve u prošlosti. Jasno je da se nasilje ne može iskorijeniti, ali se količina nasilja koje se oko nas događa teško može podnositi. Lijepo je što Hrvatska svake godine prima na odmor mlade iz Beslana koji su preživjeli teror terorističkog napada, ali znamo li nešto o traumama generacija izraslih u skloništima, uz rub bojišnica, a tu su ponekad bili i cijeli gradovi poput Osijeka, Vukovara, Škabrnje..., jer često je riječ o psihičkim invalidima što se odmah i ne uočava.

Snaga roditeljske ljubavi

Martin Grey, pisac nekoliko bestselera, među kojima je i "Knjiga života", opisuje upravo život u svim nijansama i boli i radosti. Već u ranom djetinjstvu iskusio je patnju kao židovsko dijete u varšavskom getu da bi se vrlo mlad pridružio Crvenoj armiji i postao jedan od najmlađih časnika s najviše odličja. Vrlo rano je osjetio što je surovost života u ratu, smrt, ubijanje, sakaćenje. Kada se njegovi suborci poslije rata počinju penjati na ljestvici uspjeha, vraća odličja, odlazi u Ameriku, želeći potpuno promijeniti život. Kao poslovni čovjek susreće se s licima izobličenim od želje za profitom, licima sličnim onima koje je vidio u užasu rata. Njegova žeđ za životom i promjenama odvodi ga na ranč sa ženom i četvero djece, gdje konačno zaboravlja logore smrti, borbe na život i smrt, ali isto tako i velegrade za koje je napisao da u njima čovjek postaje rob strojeva sa zatvorenim obzorima betonskih zidova i pogledima u daljinu bez drveća. Kada je konačno postao sretan, kada je konačno doživio, banalno rečeno, ispunjenje snova, u požaru mu je izgorjela cijela obitelj. Unatoč tomu postaje čovjek koji pomaže drugima, koji je svoju bol opisao da bi pomogao sebi, ali i da bi spašavao druge. Od svoje nesreće je stvorio kristal, ali istodobno vrlo praktično stvorio niz udruga za borbu protiv požara.

U nizu svojih opisa upućuje na temelje koji su mu pomogli da se u ratu ne osvećuje, a ni poslije da ne poklekne pod težinom života. Kad je kao pobjednik ulazio u gradove i zapovijedao suborcima da poštede živote nekadašnjim neprijateljima, shvatio je da mu je to moguće jer je bio odgojen s puno roditeljske ljubavi. Opisuje nježnost, blagost i dobrotu matere koja ga je prisilila da ne dopusti prevagu zla. Istodobno otac ga nije obasipao nježnostima ali, kako zapisuje, gledao ga je kako živi i želio je jednog dana postati sličan njemu. U najtežim danima kada su ih trpali u varšavski geto, grublje nego stoku, otac je govorio: "Treba ostati uspravan, ali to neće biti lako." Obuzdao je u sebi svoje "zle sile" vidjevši najprije naciste kako uništavaju njegov narod; poslije pripadnike Crvene armije, pobjednike, kako se služe istim metodama. Snaga roditeljske ljubavi usmjerila ga je na spašavanje svojeg i tuđih života. Dobrota često nije glasna poput ove knjige, ali se kao i u Greyeva oca prepoznaje u djelima.

Antologija dobrote

Među stotinama knjiga kojima smo obasuti malo ih je koje su usmjerene dobroti poput nedavno izišle iz tiska knjige "Dodir vremena" socijalne djelatnice Mire Donadini. Na više od 300 stranica ispričala je najupečatljivije događaje iz svojeg 40-godišnjeg rada, koji je i poslije odlaska u mirovinu nastavila. Kroz njezinu knjigu, s ljudima koji su za druge samo slučaj, ona je dokazala da je svatko od njih poseban i saginje se pred njihovom patnjom s dubokom poniznošću. Napisat će u svojoj knjizi vrlo jednostavno kako ju je nakon rada s maloljetnim prijestupnicima Bog usmjerio prema starima i bolesnima ostavljenima i zaboravljenima. Njezini "slučajevi" ne mjere se ni po narodnosti ni po ideologijama, isključiva mjera je pomoć koja im se može pružiti. Kroz tekstove spisateljice osjeća se i punina života Splita, grada u kojem je njezina obitelj ostavila dubok trag, što tek u malim digresijama dodiruje, kao kad opisuje svoje djetinjstvo i obiteljske ručkove, kad je sjedila za istim stolom s pradjedom, djedom i roditeljima. Upravo za obiteljskim stolom učila se prvim stranicama ljubavi, posebno nedjeljom kad bi je djed slao u brojne siromašne kuće s darovima hrane. A susret s patnjom počeo je slučajno kada je u gradskom parku susrela prosjaka i dala mu sav novac koji je imala. Poslije toga svaki dan donosila mu je hranu od kuće.

Prosjakova patnja bila je uvod u sve druge patnje u svijetu, zapisuje socijalna djelatnica, kojoj ni radno vrijeme nije bilo dovoljno za svu dobrotu koju je pružala, nego je poslije s časnom sestrom Emom Damjanović, s kojom je zajedno radila, odlazila u potragu za bolesnima i ostavljenima. Ona je na pijedestal stavila prosjake, hendikepirane, očajne, a sve zajedno naziva "bogatstvo siromašnih", kako su u početku nazivali sestru Emu. Ta knjiga, pisana vrhunskim književnim stilom, antologija je dobrote, svijet o kojem malo ili ništa ne znamo jer prolazimo mimo njega. Kad takve knjige probiju svoj put u medijima i dođu na ljestvice čitanosti, shvatit ćemo da naš narod izlazi iz ponora nasilja koji se ne može iskorijeniti, ali se može ublažiti. Ta knjiga upravo je priča o tome zašto netko zaluta u nasilje i kako je mala pomoć, a ponekad i samo lijepa riječ dovoljna da bi ljudi postali drukčiji.

Đurđica Ivanišević Lieb

{mxc}