Nakon što je Bog jedva spoznao odakle dolazi crnac iz Washingtona i bijelac iz Moskve, zapitao ja trećeg poginulog u automobilskoj nesreći:
A odakle Vi dolazite, mladiću? - upita Bog trećega, najmlađeg.
-Ja sam iz Vinjana. - procijedi ovaj, jedva čujno.
- Gornjih ili Donjih? - vikne Bog, očito nestrpljiv.
- Ne, Bože Sveznajući, ja sam iz Vinjana Poooo-suških. - iscijedi ovaj kroz zube.
- Na toje sam, pak, potpuno zaboravio. - prizna Bog u lokalnom dijalektu, - Kad je tako, OSTANI gdje jesi! - vikne Bog, i nestade s grmljavinom.

 

Tom anegdotom počinje priču o svojoj sudbini Radoslav Marić, autor programa tajne organizacije hrvatske inteligencije TIHO, zbog koje je i više imotskih gimnazijalaca robovalo. Zanimljivo je da je slika ranjene širokobriješke crkve, koju su 7. velječa 1945. u Drugom svjetskom ratu, granatirale "osloboditeljske" partizanske jedinice, (ubivši 30 ljudi, među njima i 12 fratara), našla na naslovnicama dvaju izdanja kojima su autori Hrvati koji žive u Americi. Prvo je knjiga Radoslava Marića Moja polnoćka, a drugo je izdanje filmski zapis u boji o Širokom Brijegu (tada Listići) i Hercegovini koji je 1956. godine na 77 vrpci 16-milimetarskih nijemih filmova snimio Radovan Fred Lončar (1894.-1964.) prigodom posjeta svom rodnom kraju, a unuka mu Mary Kay Lončar nakon njegove smrti te je filmske vrpce digitalizirala, podložila hrvatskom etno glazbom i nedavno objavila na 70-minutnom DVD-u. Širokobriješka katedrala se nije obnavljala do 1956. godine, kada je nakon 12 godina u njoj prvi put služena polnoćka, doduše u 4 sata ujutro na Božić. Taj događaj u naslov svoje prve knjige Moja polnoćka uvrstio je dr. Radoslav Marić, rođen 1938. godine u posuškim Vinjanima. Gimnaziju je pohađao u Mostaru i Širokom Brijegu, gdje je pritvaran zbog osnivanja organizacije TIHO. Odustaje od političke djelatnosti, u Zagrebu završava studij medicine, kao liječnik kratko radi u Zagrebu i po Hrvatskom zagorju (čak i u Titovu Kumrovcu!), a potom odlazi u SAD gdje specijalizira ginekologiju, uspješnu radi i odlazi u mirovinu. Jedan je od osnivača Udruge američkih Hrvata CAA i lobist za Hrvatsku, 1990. godine ulazi u HDZ, iz kojega istupa tri godine kasnije, nakon što je posjetio domovinu i uvjerio se u "neke stvari". Zašto je UDB-a koristila naš moral i našu vjeru kao najjače oružje protiv nas samih - rezignirano se pila na kraju autor, koji smatra da su više štete Hrvatskoj nanijeli Vicko Krstulović i KPH nego Koča Popović koji je na konju ujahao u Zagreb.

Poslušavši izreku "ako nije zapisano, nije se ni dogodilo", Marić je tek u svojim umirovljeničkim danima opisao život hrvatskih domoljuba pod komunističkom čizmom i udbaša, čuvara tog režima. Poručujući na koncu čitateljima "Nek se mladi Hrvat uči kak' se za Hrvatsku muči". Marić je nakon uspostave demokratske Hrvatske prije desetak godina uspio doći do svoga dosjea u čije su korice svoje dojavke pisali brojni tajni jugoslavenski špijuni i udbaši. Ako je Marićev dosje imao 73 stranice, koliko li je tek imao dosje ubijenog Ante Bruna Bušića, čiji je dosje "netko" od velikih Hrvatina zamračio, kako javnost ne bi došla do imena onih koji su više desetljeća šurovali s tajnom jugoslavenskom službom sigurnosti. Iako je dio te udbaške arhive iz Sarajeva početkom devedesetih godina spaljen u Maglaju, dio je prevezen u "neko dalmatinsko mjesto" pa se tako uspjelo sačuvati ponešto od te paukove mreže cinkarenja ondašnjih neprijatelja Jugoslavije, zahvaljujući dijelom i činjenici da su se neki zapisnici s udbaških ispitivanja u prijepisima i kopijama ulagali u dosje osoba koja su prokazana u tim ispitivanjima uz pomoć šaka i drugih mučiteljskih metoda. 

Marićeva je knjiga spoj beletrističkoga i publicističkoga stila, u prvom dijelu knjige pripovijeda o teškom životu hrvatskog čovjeka na krškom kamenu sredinom prošlog stoljeća, u drugom citira zapisnike UDB-e iz svog dosjea, pozorno ih proučavajući nakon četrdesetak godina, znanstveno dokumentira fusnotama i drugim izvorima literature, prisjeća se svoje naivnosti te "naknadno" otkriva skrivene konce udbaških provokatora koji su pleli svoju mrežu medu svojim poznanicima. Da bi dokazali svoju „pravovjernost" i odanost Titovu režimu te političkom špijunažom i dobivenim poenima gradili svoju karijeru, udbaši su znali i dopisivati grijehe, radikalizirati domoljublje, pa su i sukreirali stvaranje organizacije TIHO - jedna je od poruka autora, koji u knjizi naslućuje da se je pred rascjep Jugoslavije i udbaška mreža u Hrvatskoj, koja je imala nekoliko razina, rascijepila na "četničku" i "hrvatsku" koja je ostala služiti novim poslodavcima, jer svaka država mora imati svoju CIA-u. Marić smatra da su svi oni koji su završili na policijskim istragama bili ucjenjivani da postanu barem sićušni Udbini suradnici i da su se samo rijetki uspjeli odhrvati (od-Hrvati?) napasti da ne postanu doušnici. Marić je hladno, objektivno i pomno uspoređivao arhivske materijale, znajući da podvale kontraobavještajnih službi, pa kada i dođe do nekog zaključka, opet ga stavlja pod znakom upitnika, pozivajući čitatelje i sve ostale, ako znaju išta podrobnije o promišljanom slučaju, da mu se jave, ili odgovore "knjigom na knjigu". Pokušavajući razbiti novu "hrvatsku šutnju Marić poziva sve spomenute osobe u knjizi, među njima i više Imoćana, nu žalost (ili srećom) neki su od njih već umrli, da opovrgnu ili potvrde njegove navode, da napišu svoju verziju događanja o progonima članova organizacije TIHO prije točno pola u proljeće 1957. godine.

Mladen Vuković
Imotska krajina

{mxc}