Razmišljanja (zgode i nezgode) partizansko-ustaškoga sina

Potječem iz sela Lišana Ostrovičkih. Tipično hrvatsko katoličko selo. Selo je puno pretrpjelo u Drugom svjetskom ratu i poslije rata. (Zadnji smo dobili asfalt uz velik vlastiti udio. Tu je pala i prva granata u Domovinskom ratu, od koje je stradao moj prijatelj Mile Mamić i jedan hrvatski redarstvenik.) Na sve strane orila se pjesma težaka i pastira. Ljudi su bili oduševljeni Stjepanom Radićem. Njegova smrt zavila ih je u crno. To je u njima ojačalo želju da budu svoji na svome. Jedva su dočekali stvaranje vlastite države. To im je bila svetinja – HRVATSKI DOM. Mnogi su se spremno odazvali u obranu Domovine. Drugi su ostali obrađivati zemlju. Valjalo je prehraniti obitelj. Moj je otac Joso tada imao troje djece. Kažu da je bio „najradišniji čovik“ u selu.

Povremeno su selo napadali i četnici iz susjednih sela. Jedanput je naoružani četnik postrojio svu moju rodbinu za strijeljanje. Odnekud je dotrčao stric Ive i onako goloruk kao ris skočio prema njemu. Iako je bio naoružan, pobjegao je glavom bez obzira. Nakon pada Italije došli su partizani u selo i (nasilno) mobilizirali četrdesetak mlađih ljudi. Među njima je bio i moj otac. Rekli su im: „Rat je skoro gotov. Imamo samo završiti još neke operacije.“ I tako moj otac postade prisilni partizan. Kad je bio organiziran partizanski zbjeg blizu Barija, moja je majka kao žena partizana otišla tamo, s dvoje djece uza se i ja u majčinu krilu. Jedno je dijete ostalo kod kuće s rodbinom kao jamstvo da ćemo se vratiti. Ondje sam i rođen u partizanskom zbjegu (25. srpnja 1944.), ali svoje selo osjećam rodnim mjestom. Majka mi je rekla da sam ondje i kršten, ali nije bilo sigurno pa sam u 20. godini uvjetno kršten. Kao i mnogi drugi koji su bili „dignuti u partizane“, i moj je otac iskoristio zgodnu priliku da se pridruži hrvatskoj vojsci. Zamislite: Nije imao radija, televizije ni mobitela, pa čak ni novina. Imao je pamet i srce koje je kucalo za obitelj i HRVATSKI DOM. To mu je bio kompas. Znao je da se ja trebam roditi, ali se nismo vidjeli. Otac je zarobljen kod Bleiburga. Mučen glađu i žeđi, došao je u Križnom putu do Siska. Imamo živog svjedoka koji ga je zadnji put vidio kod Siska. Čuo sam da su neki zarobljenici blizu Siska morali sami sebi kopati rov u koji će ih zatrpati nakon strijeljanja. Kažu da su neki glumili smrt i izvukli se živi. Silno je čeznuo za svojom obitelji, ali je nasilno prekinut njegov san o obiteljskom zagrljaju.

Sreća je da tada nije bilo mobitela. Dobro smo prošli. Mi smo se kao „pobjednici“ vratili kući koje nije bilo. Majka se nakon tzv. oslobođenja vraća s troje djece kući, a četvrto je s radošću čeka kod kuće. Jedva smo imali neko sklonište. Partizani su zapalili selo. Našli smo zgarište. Majka je u suzama čekala da se otac vrati. Skrivala je suze i gutala svoju tugu. Nije ni znala gdje je on završio. Znala je da je „dignut u partizane“ i tražila pomoć. Premda je imala dva čovjeka iz sela s kojima je bio u partizanima, molba za pomoć višekratno je odbijena s obrazloženjem da ga nitko nije vidio mrtva. Tako je moja majka kao sirota udovica s teškom mukom bez ikakve pomoći nas četvero uzdržavala. Dobili smo samo nešto materijala za obnovu kuće.

U selu sam završio osnovnu školu. Već u šestom razredu kopao sam za plaću. Nisam volio školu, ali sam dva zadnja razreda bio najbolji u školi. Upisao sam se u Učiteljsku školu u Zadru. Prijavio sam se kao „sin palog borca“ (Jesam li lagao?) u Đački dom na Škojiću kod Preka. Nakon nekoliko dana izbačen sam iz doma jer navodno nisam „sin palog borca“, a ja znam da jesam jer da nije pao, vratio bi se kući. Oni su ga „digli u partizane“. Iz nekih susjednih sela uglavnom su bila djeca palih boraca ili su im roditelji primali boračku. Zna se i to da su četnici pri kraju rata postali partizani i uživali povlastice. Ja se tako kao đak nađoh na ulici. U jednoj sam obitelji našao utočište. U školi su nas vrbovali za Partiju. Kako biti učitelj vjernik?! To je zaostalo. A ja upravo postao uvjereni, zreli kršćanin, sretan i zadovoljan. Uskoro sam prešao u Franjevačku gimnaziju. Po kazni sam „dignut u vojsku“ s osamnaest i pol godina, i to što dalje. U vojsci sam bio dvostruko diskriminiran: kao „ustaški sin“ i đak vjerske škole. Odslužio sam 18 mjeseci i sretno se vratio u školu.  

Godine 1969. prekinuo sam filozofsko-teološki studij u Makarskoj i upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu. Ljeto prije upisa radio sam u Njemačkoj i zaradio za prvu godinu studija. Studirao sam hrvatski i njemački. Već u prvom semestru imao sam neugodnih susreta s Udbom. Krimen: Prodavao Hrvatski književni list u Njemačkoj i jednu noć spavao kod emigranta. Na pitanje zašto sam baš prodavao HKL odgovorio sam im: „Zato što je to jedini list koji se zalaže za prave socijalističke odnose među našim narodima.“ Što se tiče spavanja kod emigranta, rekao sam da nikomu na čelu ne piše što je. Prijetili su mi da će mi oduzeti „pasoš“ i da bih mogao dobiti 15 godina zatvora. Nisu me uspjeli zastrašiti, a već mi nudili suradnju. Greška u koracima! Odbio sam suradnju jer je to za me „poniženje ljudske osobe biti nečiji špijun“. To im je teško palo. Ipak su me zvali još nekoliko puta, ali uzalud. Nakon prvoga semestra umjesto njemačkoga upisujem latinski jer za to ne moram ići na praksu u Rimsko Carstvo. Nakon Desete sjednice ja se ohrabrio i dobrovoljno išao k njima i rekao: „Sad znam u čemu je problem. Vi zastupate Žankove ideje, a ja ideje Centralnog komiteta!“ Što mi je to trebalo?! Nakon toga još su me više pratili. Za ljetne i zimske praznike išao sam raditi u Njemačku. Tada nije bilo jeseni ni zima: Bilo je samo Proljeće, i to Hrvatsko. U Zagrebu sam upoznao djevojku iz svojega sela. Vjenčali smo se 27. studenoga 1971. Pjevali smo „Ustani bane“ i ostale rodoljubne. Nije mi bilo jasno zašto su zabranili tu pjesmu kad ne vjeruju u uskrsnuće. Za nekoliko dana pade Vlada, silom se guši Hrvatsko proljeće, nesta pjesme iz naših srdaca, dođe vrijeme tužaljki (Pogledaj, Gospode, što nas je snašlo …) i „crni“ Božić.  Latinski kao B predmet diplomirao sam ranije. I gle cirkusa: Dobio sam posao po ugovoru u Vojnoj gimnaziji u Zagrebu. Nisu mogli naći profesora latinskoga jezika koji je partijac, pa su morali uzeti mene. Čak su me i počastili da sam „rijetka zvjerka“. Usputna napomena: U toj gimnaziji na satničnoj ploči kraticama su označeni predmeti: I - povijest (istorija!), H – kemija (hemija!),  a K – književnost da se ne bi reklo: hrvatski. Hrvatski je predavala profesorica koja je učenicima „kritizirati“ ispravljala u „kritikovati“. U drugoj godini studija napisao sam izvrstan seminarski rad (Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika). Taj mi je rad profesor Pranjić priznao za diplomski i htio me prof. Jonkeu predložiti za asistenta. Za tri i pol godine završio sam studij (s vrlo dobrim prosjekom), oženio se i postao otac. Mislio sam: Svi će se otimati za tog genijalca. Ali sam osam i pol mjeseci tražio posla. U Zagrebu, podstanari s djetetom, skoro bez prihoda. Puni poleta, ljubavi, optimizma i nade. Najljepši dani u životu!

I gle čuda: Jedan dan dobivam tri pozitivna odgovora za posao. Najprivlačnija mi je bila ponuda u Zavodu za jezik (ne anatomski nego lingvistički, da se ne kaže: hrvatski). To sam prihvatio i išao na pregovore u Službeni list SFRJ, Hrvatsko uredništvo kao prevoditelj Službenoga lista sa srpskoga na hrvatski. Ja sam izvrsno položio test, a moj protukandidat nije uopće položio. Komisija je predlagala mene, ali je glavni direktor bio za onoga drugoga. I prije testa, bez obzira na uspjeh, bio je žestoki politički pritisak na urednika hrvatskoga izdanja Blaška Grcu da primi onoga drugoga. On je odgovorio da će primiti boljega. Dragi čovjek Grce (inače Hrvat, prvoborac, a žena mu uglađena, aristokratska Srpkinja) bio je dosljedan. Zalagao se za boljega, a to sam bio ja. Dobiva prigovor da se zalaže za nepartijca, i to „ustaškoga sina“. Još su mu rekli da su partizani ubili mojega oca 1942., na što je on rekao: „Onda on nije njegov otac!“ Ja sam tada otišao u Benkovac i izborio se za potvrdu da sam sin palog borca, tj. da je moj otac otišao (ne „dignut“!) u partizane i da se nije živ vratio kući. Odmah sam to veselo poslao gospodinu Grci, ali mu nije puno pomoglo. Poznato je da je jezik hrvatskoga izdanja Službenoga lista bio hrvatskiji od Narodnih novina u Zagrebu. Tada počinju velike nevolje toga čovjeka. Podvaljuju mu korektorske pogrješke (tipa Sovjetski Savez – Sovjetski Kavez i sl.) da bi ga mogli optužiti. S mjesta urednika postavljen je na mjesto korektora (najniže!). On se je prije ipak pobrinuo da meni i još jednom kolegi u Zagrebu šalju međunarodne ugovore i ostalo na prevođenje sa srpskoga na hrvatski dok ne prime odgovarajuću osobu jer je onaj „moj“ natječaj bio poništen. Bio je to moj prvi pravi posao u struci. Zaposlio sam se u Zavodu za jezik. Bilo je tu puno dobrih i dragih ljudi koji su mi puno pomogli. (Uvijek je netko za Dan Republike trebao održati govor. Kao republikanac završio sam svoj govor radićevski: „Živjela Republika! Živjela Hrvatska!“ Dopalo me da kao najmlađi postavim zastavu. Nije bilo rečeno koju, a ja postavim hrvatsku, doduše s petokrakom, ali hrvatsku. Dolazi k meni jedna partijka, predsjednica ZRLJ-a i kaže da sam postavio krivu zastavu i da promijenim. Odgovorio sam: „Komu je kriva, neka mijenja!“ U „godini jubileja“ bio sam na neplaćenom dopustu radi gradnje kuće, a milicija me traži da me privede radi sigurnosti (Dolazi „najdraži“ gost!). Upravo su tu partijku pitali za mene. Time se uvjerila da je točno ono što ona o meni misli. Zatim su me tražili u Zelini (danas: Sveti Ivan Zelina). Morao sam doći na obavijesni razgovor. Rekao sam ukratko zašto sam i kako dospio na crnu listu. Rekao sam im: „Po njihovoj logici: Tko odbije suradnju, neprijatelj je države jer oni štite državu, a po mojoj: Po Marxu država mora odumrijeti. Tko štiti državu, neprijatelj je marksizma.“ I oni mene nakon toga razgovora izbrisaše iz evidencije nepoćudnih! Postadoh slobodan građanin! Civis! U Zavodu za jezik (koji je često mijenjao ime) radio sam raznovrsne poslove. Očekivalo se da napredujemo u struci. Uz rad i gradnju kuće uspio sam magistrirati i doktorirati.

Godine 1990. nakon prvih višestranačkih parlamentarnih izbora hodočastio sam prvi put u Bleiburg. Bio je to moj prvi duhovni susret s mojim ocem – hrvatskim mučenikom pred spomenikom hrvatskim žrtvama. Naravno, plakao sam kao dijete! Bio sam pun tuge i gorčine. Drugi je dan u Večernjem listu objavljen članak o komemoraciji s mojom slikom, gdje je još bilo govora o tzv. NDH, tzv. Bleiburškoj tragediji. Potpisao ga je tzv. Željko Krušelj.

Nakon toga uhvatio sam se doktorskoga rada. Mentor mi je bio akademik Stjepan Babić. Radi istine moram reći: On me je uputio da proučavam hrvatske zakone, hrvatsko pravno nazivlje prije 1918. Dodao je: „Dobro je da možemo pisati hrvatske zakone na dobrome hrvatskom jeziku kad stvorimo svoju državu!“ Te su proročanske riječi izrečene deset godina prije osamostaljenja Republike Hrvatske. Obranio sam doktorski rad 10. travnja 1991. (Hrvatsko pravno nazivlje u drugoj polovici 19. stoljeća s općejezičnoga i nazivoslovnoga gledišta). Moj dragi mentor predložio je datum obrane, nakon čega je uslijedilo veliko slavlje. I on je bio partizan 22 dana! Na dan međunarodnoga priznanja Hrvatske (15. siječnja 1992.) napisao sam predgovor svojoj knjizi Temelji hrvatskoga pravnog nazivlja. Knjiga je došla u pravi trenutak kad su se mogli u hrvatski pravni jezik vratiti dobri hrvatski nazivi koji su potisnuti samo zato što su bili drukčiji nego srpski. Bio sam dugo stručni član Odbora za zakonodavstvo u Hrvatskom (državnom) saboru. Nikad nisam pretjerivao. Sve sam preinake dobro obrazložio. Nastojao sam biti europurist, ali ne čistunac. O mnogim sam preinakama pisao u raznim pravnim i jezikoslovnim časopisima. O mnogim sam nazivima na znanstveno-popularan način govorio u emisiji Govorimo hrvatski. Iz toga je nastala moja knjiga Jezični savjeti (1997.), Hrvatsko pravno nazivlje (2004.), Hrvatsko kršćansko nazivlje (2004.). Više od 20 godina urednik sam časopisa Jezik, koji je odigrao veliku ulogu u hrvatskoj jezičnoj kulturi. Nekad je slovio kao „militantno nacionalistički“. 

Jedan od rijetkih jezikoslovaca bio sam član prvoga Vijeća za normu hrvatskoga jezika i drugoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Prvo je Vijeće ukinuto prešutno kad je došla koalicijska vlast 2000., drugo je ministar Jovanović bez obrazloženja naprasno ukinuo. Očito komunističkim antifašistima nije stalo do hrvatskoga jezika, njegove kulture ni norme. Ali su ipak hitno uveli zdravlje umjesto zdravstvo i sport umjesto šport. Očito oni znadu zašto.

Mile Mamić

Članak je objavljen u Hrvatskom tjedniku 19. svibnja 2016.