Sanja Nikčević: Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti

Teatrologinja i kazališna kritičarka Sanja Nikčević, donedavno redovita profesorica u trajnom zvanju na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a sada profesorica u miru i urednica u novoosnovanoj izdavačkoj kući Citadela libri u Zagrebu, objavila je ove godine knjigu „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“.

Novo autorsko djelo teatrologinje Nikčević novo je poglavlje u njezinu životu i radu, sada u okviru vlastite izdavačke kuće, a našemu društvu ta je knjiga važan doprinos u razumijevanju suvremenih pojava u umjetnosti i izvrsna sinteza onoga što šutljiva većina misli o današnjoj glavnostrujaškoj umjetnosti.

Nerijetko smo na stranicama Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća raspravljali i upozoravali posebice na suvremenu umjetnost. I pojedini su se umjetnici i kulturni djelatnici složili s nama da se suvremena umjetnost velikim dijelom zapravo odmetnula od umjetnosti (tj. onoga što većina nas smatra umjetnošću) i pretvorila u globalni aktivistički pokret koji u prvi plan ne stavlja ljepotu samoga djela, njegovu vrijednost ili uzvišenost, nego neku ideologiju. U knjizi Sanje Nikčević pronašli smo pak i mnogo više od onoga za čim smo i sami tragali i što smo propitivali. Sve je na jednom mjestu, tvrdo ukoričeno, vrlo stručno, znalački precizno, ali iznimno dopadljivo i jasno napisano.

„Vrlo osoban uvod“

Gotovo ispovjednički uvod, tj. „Vrlo osoban uvod. Životni izbori jednog teatrologa ili zašto sam napisala knjigu protiv vladajućeg kanona“ (str. 9 – 24), otvara knjigu od 190 stranica. U njemu autorica objašnjava zašto je odlučila propitati službeni kanon u umjetnosti (napose kazališnoj, koja je pak neodvojiva od književne, a pojavnosti u njima lako se mogu preslikati na bilo koju drugu umjetnost) i kakva je njegova povezanost sa svjetonazorom. Duhovito opisuje kako je dokučila da smrknutost na licima njezinih kolega ne znači mudrost (kako je prethodno mislila), nego su oni smrknuti zato što moraju zagovarati ono što ne vole umjesto da zagovaraju ono što smatraju vrijednim i dobrim. I ne samo zagovarati, nego i nagraditi prazna i hladna djela koja im se ne sviđaju. Drugim riječima: „Slijedimo trendove u svijetu ili nagradit ćemo ali ne možemo gledati“ (str. 13). Tako opisuje mehanizme, mreže, nagrade, natječaje, sve ono što okružuje djela kojima se nameće „vrijednost“, a kriteriji za to nisu umjetnički, nego svjetonazorski. Sve se to događa u tolikoj mjeri, tumači autorica, da se čovjek zapita postoji li uopće nešto drukčije, nešto što nas može dotaknuti svojim sadržajem i likovima, ali i izazvati pročišćenje, emocije, katarzu, snažno i pozitivno djelovanje.

„Obrazovana humanistički, živjela sam u uvjerenju da je kanon ono najvrjednije što imamo, da je nastao evolucijom žanrova, da je ono posljednje najbolje. Kad kažemo najbolje, mislimo: prema imanentnim kriterijima kvalitete i izvrsnosti koji proizlaze iz samog djela. Prošavši epohe i kanon shvatila sam da to nije istina, da je iz vladajućeg kanona izbačeno jako puno odličnih drama, ali i cijele epohe... Ono, pak, što je pušteno u kanon kao da je ugurano u Pepeljuginu cipelicu. Postoji zadani kalup koji se primjenjuje na svako djelo i kojemu sve pokušavamo prilagoditi... Što je najgore, kad sam prošla sve epohe shvatila sam da u izbacivanju iz kanona, ili zadržavanju u kanonu, ima neke logike. Kalup je jasno definiran, ali ne imanentnim kriterijima kvalitete i izvrsnosti nego svjetonazorskim kriterijima. Dakle, zna se što, a zna se i otkada to vlada. Kanon je uspostavljen nakon Drugoga svjetskog rata i pobjede sekularističkog svjetonazora u cijeloj Europi. Od tada se kao kvaliteta djela priznaje samo jedna poruka – kritika društva, ali bez ikakve transcendencije. Bez milosti se izbacilo sve što afirmira lijepo, dobro, a naročito sveto... I tada sam shvatila i smrknuta lica, i ljude koji nagrađuju što ne vole, i umjetnike koji rade ono što ne vole... Tada sam shvatila i zašto se ljudi ne usude afirmirati ono što vole nego slijede ono što je zadano bez obzira na svoje vlastito – duboko u srcu, mozgu ili duši utisnuto – mišljenje. Slijeđenje kanona i njegovih trendova... nosi nagradu i beneficije, a suprotstavljanje vrlo konkretne posljedice i kaznu“, piše teatrologinja Nikčević (str. 18 – 19).

Nakon što je objasnila svoje razloge za pisanje knjige, pri kraju uvodnoga dijela autorica je tu knjigu predstavila i kao svojevrsni manifest svoje novoosnovane izdavačke kuće Citadela libri koja će, usuprot glavnoj struji i nametnutomu vladajućemu umjetničkomu kanonu, biti „mala tvrđava lijepog/dobrog/svetog“.

„Uspostava kanona“

Prvi dio knjige, koji nosi naziv „Uspostava kanona“, sastoji se od četiriju poglavlja. U prvom je poglavlju teorijski uvod u kojem je objašnjeno kako je kanon povezan sa svjetonazorom („Svako djelo ima poruku ili kako svjetonazor određuje kanon“), u drugom se poglavlju razlaže o neraskidivoj vezi umjetnosti i društva („Sveti korijeni kazališta ili zašto nam je kazalište toliko važno“), treće opisuje kršćanski svjetonazor („Slika svijeta s Bogom ili umjetnost za ljudsku dušu“), a četvrto sekularistički svjetonazor („Slika svijeta bez Boga ili umjetnost bez duše“).

„Kako je moguće da kritičari tvrde kako je vrijedna umjetnost ono što publika ne želi gledati, a teoretičari nam to potvrđuju mudrim i sve manje razumljivim tekstovima? Kako je moguće da se to događa ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi? Kako je moguće i otkada je tako? Je li tako bilo oduvijek ili se može odrediti vrijeme nastanka ovoga što danas vlada?“ pita se autorica, a zatim kao hipotezu knjige ističe ono što je već dijelom spomenuto u uvodu, tj. da je sadašnje stanje europske kazališne umjetnosti glavne struje posljedica sekularističkoga (ateističkoga) svjetonazora koji je prevladao u Europi. Tada je kritika društva proglašena jedinom funkcijom umjetnosti, a iz nje izbačeno sve što afirmira lijepo, dobro, a posebice sveto (dotad se 15 stoljeća kazalište glavne struje u Europi temeljilo na svetom – u Staroj Grčkoj i u srednjem vijeku, i još pet stoljeća nakon toga afirmiralo temeljne vrijednosti kršćanskoga društva). Nakon sedamdeset godina takva destruiranja, tumači se dalje, umjetnost je završila u praznim (dvodimenzionalnim, bez duhovne dimenzije) predstavama s nametnutim temama negativnoga prikaza svijeta ili političkim uvrjedama.

„U Hrvatskoj je upravo HNK u Zagrebu glavni predstavnik kazališta o kojemu govorim, tzv. kazališta glavne struje. To je ono kazalište koje ima silan državni novac jer se smatra vrijednim i važnim, koje ima medije pa za njega znaju i oni koji ne idu u kazalište i koje ima međunarodne veze jer pripada europskom krugu glavne struje“, piše autorica (str. 34). Time ponovno naglašava kako hrvatska umjetnost glavne struje nije iznimka, slično se događa u cijeloj Europi. Pripadamo europskomu kulturnomu krugu i zajednička su nam znanja i ideje, svjetonazor i umjetnost, pa tako i današnji prevladavajući sekularistički svjetonazor koji diktira glavnostrujašku umjetnost.

Kako se pak mijenjala hijerarhija vrijednosti od kršćanskoga svjetonazora do sekularističkoga, zorno je pokazano dvjema tablicama (str. 62 i 72) koje ovdje prenosimo.

„Kanon danas“

Drugi dio knjige, koji nosi naziv „Kanon danas“, sastoji se od dvaju poglavlja. U prvom se poglavlju govori o današnjem nametanju kanona („Uvjeti ulaska u glavnu struju ili hajdemo naći nešto ružno u vlastitom domu“), a u drugom o izbacivanju dosadašnjih kriterija („O publici ili vi nemate pravo glasa“).

„Suvremena umjetnost europske kazališne glavne struje s početka 21. stoljeća preplavljena je negativnim prikazima vlastite zemlje. Hipoteza ovog poglavlja je da je riječ o jednom tematskom trendu prikazivanja vrlo određenih grijeha društva (nacionalizam, homofobija, rasizam i seksualne aberacije) koji se nameće umjetnicima i izrijekom traži u propozicijama festivala i natječaja ili prilikom pripreme novih projekata. Tvrdi se da upravo takav prikaz svijeta proizlazi iz osnovnih funkcija (ili bîti) umjetnosti kao što su nužnost kritike društva, prikazivanje istine pod svaku cijenu pri čemu se smatra da je za to potrebna 'hrabrost umjetnika' koji mora imati 'slobodu inspiracije' kao jedinu vodilju“, piše S. Nikčević na početku (str. 99), no odmah najavljuje da će dokazati kako su to demagogije.

To doista poslije i čini navodeći niz primjera iz kojih je plastično jasno da je samo riječ o isforsiranom slijeđenju trendova, odnosno vladajućega kanona. Naime, nema hrabrosti ako nema ni opasnosti od takva prikaza svijeta, tumači autorica, nego se on obilato nagrađuje ulaskom u glavnu struju, pozivima na festivale, nagradama, honorarima..., nema ni slobode nadahnuća kad umjetnici slijede zadane obrasce prikazivanja grijeha, a nema ni realne slike svijeta kad su u stanju i izmisliti „slučajeve“ da bi se uklopili u trend. Osim toga, takva djela društvo ne mogu promijeniti nabolje, piše S. Nikčević.

„Budući da se svijet pokazuje u stalnom stanju zla i hipokrizije nema mogućnosti socijalne promjene i pojedinac u takvoj umjetnosti ne dobiva poticaj za promjenu nego, naprotiv, poticaj za odustajanje. Time se pokazuje da umjetnost koja slijedi sekularistički svjetonazor završava u slijepoj ulici. Budući da ništa ne afirmira, nego samo destruira vrijednosti građanskog društva i kršćanskog svjetonazora gubi ne samo publiku nego i samu bît kazališta“ (str. 99).

Oprimjerila je autorica svoje tvrdnje mnogim opisima suvremenih predstava, pisaca i uopće predstavnika europske kazališne glavne struje, ali i domaće, izdvojivši knjigu „Kino Lika“ Damira Karakaša (2001.), poslije istoimeni film Dalibora Matanića (2008.) te roman „Metastaze“ Ive Balenovića (2006.), poslije istoimena predstava Borisa Svrtana (2007.), a onda i film Branka Schmidta (2009.) kao eklatantne recentne hrvatske primjere koji se uklapaju u tu temu. Opisala je zatim kako se preko nagrada nameću trendovi u pisanju drama, kako se pisanjem podilazi redateljima koji znaju što se „nosi“ ili što „prolazi“, kako prozaici lako ulaze u krug dramskih pisaca ako u svojim djelima slijede trendove i dr.

„Možda je najšokantniji primjer nametanja tema i načina gledanja na svijet povjerenstvo na Lidranu (susret talentiranih osnovnoškolaca i srednjoškolaca u Hrvatskoj) koje je prije nekoliko godina kritiziralo srednjoškolce da se bave samo 'zaljubljivanjem i ocjenama'! Zamjerili su im da nema ozbiljnih problema kao što su 'pedofilija, rasizam, homofobija'!!!!“, navodi autorica u svojoj knjizi (str. 116).

Jedna od negativnih posljedica slijepoga slijeđenja trendova, a bez imanentne kvalitete djela, tumači autorica u drugom poglavlju drugoga dijela, vidljiva je u bijegu publike iz kazališta koja tako pokazuje svoje neslaganje s onim što joj se nameće, no i za to je suvremeno kazalište pronašlo opravdanje.

„Suvremeno europsko kazalište svojim je doslovnim slijeđenjem zadanosti suvremenog kanona i sustavnim rušenjem temeljnih ljudskih vrijednosti dovelo do bijega publike iz kazališta glavne struje. Publika danas nije kriterij vrednovanja kazališta jer kazalište glavne struje smatra da publika nije kompetentna donijeti sud o predstavi. Pobuna ili bijeg publike se opravdava njezinim nedostatkom (neznanjem, zaostalošću...) ili priželjkuje kao dokaz redateljskog uspjeha. Publika se ne pita i ne proučava, ali se povremeno koristi kao argument ako to umjetnicima odgovara“ (str. 132).

U promijenjenoj paradigmi publika i njezino zadovoljstvo djelom ili izvedbom postaju nevažni, ona se negira, prezire, ismijava i omalovažava, a pojavljuju se novi pokazatelji uspjeha: kritika (medijski odjek), festivali (pozivi, nastupi i nagrade) i međunarodna suradnja (potvrda izvan kuće/zemlje), tumači autorica, premda je publika u temelju svrhe kazališta i to se ne može izbrisati.

„Uvrede, krik i bijes ili kako nas je vladajući kanon doveo u slijepu ulicu“

U zaključku autorica sažima prethodno rečeno, a kao jasan primjer umjetnosti glavne struje i potvrde svega što je u knjizi opisivala navodi program EPK Rijeka 2020 („Uvrede, krik i bijes ili kako nas je vladajući kanon doveo u slijepu ulicu“):

„Vrlo brzo nakon II. svjetskog rata u umjetnosti je sveto proglašeno lažnim, lijepo je protjerano kao kič, a dobro se 'razotkriva' kao licemjerje. Dugo sam za to krivila redatelje koji su tada zavladali u kazalištu, ali sad vidim da je priča puno dublja. Sad vidim da ti redatelji nisu bili, kako su nam se predstavljali 'hrabri pobunjenici' koji su donosili nove trendove i vizije, oni su bili tek poslušni sljedbenici vladajućeg svjetonazora. I to su i danas.

Tako i sada organizatori EPK 2020. kao osnovnu kvalitetu svojih programa ističu 'hrabrost i bespoštednu kritiku', inovativnost, otvorenost i oslobođenost od predrasuda te veličanje mira (tekst arije U boj, u boj su prepjevali u Za mir, za mir)..., ali, nažalost, ništa od toga nije istina.

Nisu hrabri jer poslušno slijede svjetonazorske upute do te mjere da 'nose' one propisane grijehe koji se sada moraju kritizirati u vlastitom društvu i za to su bogato nagrađeni pozicijom glavne struje koja donosi i novac, i medijsku podršku, i međunarodne veze. Nisu ni novi jer smo to sve vidjeli davno na rubovima umjetnosti (nagledali smo se Indoša i drugih umjetnika tog tipa kako lupaju, razbijaju, viču i skaču itd.). Nisu ni za mir jer sve koji izraze i najmanju sumnju u kvalitetu te umjetnosti oštro napadaju kao 'glupe i neobrazovane', a zatim kao 'homofobe i fašiste'. Nema rasprave o umjetničkim kriterijima jer umjetničkih kriterija ni nema. U kanon se ne ulazi prema kvaliteti nego zbog poruke i slijeđenja vrijednosti vladajućeg svjetonazora, odnosno rušeći vrijednosti onoga starog“ (str. 153).

Pravo na lijepo/dobro/sveto

Nažalost, kao da smo se već polako pomirili s tim da to tako treba biti. Sve se pretvorilo u spektakl, performans koji se stvara oko pojedinoga djela, izvedbe, predstavljanja. Uspjeli su nas uvjeriti da umjetnost treba šokirati, provocirati, rušiti tabue, biti angažirana... Da, ali sve to ništa ne znači ako smo mi prestali uživati u takvoj umjetnosti, ako nas ona zbunjuje, ako nas ni na koji način ne obogaćuje, ako nas ne ispunjava, ako nas plaši, ako je prazna, ako je hladna...

Stoga raduju autoričine pobudne rečenice pri kraju knjige koju sa zadovoljstvom preporučujemo čitateljskoj publici:

„Povratak izvorima i temeljima izlaz je iz slijepe ulice i za umjetnost i za naš život. Zato je pokrenuta ova izdavačka kuća, zato je napisana ova knjiga. Neka bude poticaj drugima: da osvijeste svoje pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti ali i da ih osnaži da se usude – kao publika tražiti a kao umjetnici stvarati takvu umjetnost“ (str. 155).

(hkv)