Iz Hrvatskoga slova donosimo još jedan članak Stipe Kekeza o jeziku, točnije o čestoj uporabi takozvanih srbizama. Njihov broj i infiltriranost ne treba čuditi ako se u obzir uzme činjenica da je oduvijek bilo onih koji su među hrvatskim narodom htjeli progursti panslavenske i južnoslavenske ideje. "U sklopu pak unitarističkoga pristupa jeziku i pristupa političkoga bratstva i jedinstva svako pozivanje na samosvojne jezične osobitosti nije bilo, blago rečeno, dobrodošlo. Dolaskom devedesetih godina 20. stoljeća demokratizacijom hrvatskoga društva i osamostaljenjem Hrvatske srbizam kao termin (nanovo) se javlja. Počinje se raspravljati o srbizmima na stručnoj i svakidašnjoj razini. Što su to srbizmi? Prema samoj riječi, to bi bilo kakvo svojstvo srpskoga jezika, vjerojatno leksičko (dakle riječi), kao što su i anglizmi, germanizmi, talijanizmi itd. posuđenice u hrvatskome jeziku iz engleskoga, njemačkoga i talijanskoga."(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova prenosimo još jedan u nizu, iznimno zanimljiv i poučan članak Stipe Kekeza na temu pravilne uporabe jezika u govoru i pismu. Ovoga se puta autor koncentrirao na uporabu rodbinskih naziva. "Rodbinski nazivi nastali su u patrijarhalnome, ruralnome društvu gdje je rodbina imala veliku važnost i gdje je svaki odnos imao svoje značenje. Otuda i toliko rodbinskih naziva. Današnji prosječan govornik hrvatskoga jezika vjerojatno ni ne zna sve rodbinske nazive, jer ih ne upotrebljava ili zbog toga što se u tzv. razgovornome jeziku jedan naziv upotrebljava umjesto više njih. Dok pogrešnu leksičku uporabu daljih rodbinskih naziva možemo opravdavati rijetkošću korištenja, bliže rodbinske nazive, njihove oblike, upotrebljavamo pogrešno, čini se, iz neznanja."(mmb)

 

 

U novom broju Hrvatskoga slova Stipe Kekez nam razjašnjava upotrebu prijedloga s(a) u hrvatskom standardnom jeziku te upozorava na najčešće greške: «U instrumentalu se obično upotrebljava samo onda kada se izriče društvo, a kada se izriče sredstvo, onda se upotrebljava instrumental bez prijedloga. Zato je pogrešno, što se često čuje u razgovornome jeziku, jer se svaki instrumental poistovjećuje s prijedlogom s(a), reći, primjerice, Došao je s autom. Piše s olovkom. Dakle reći ćemo i pisati Došao je autom. Piše olovkom. Posebno društveno značenje katkad se može izreći kada je potrebno kakvo sredstvo za obavljanje kakve radnje, kao što je slučaj s primjerima koje smo pronašli na javnim natpisima.»

 

 

 

U pošti koja stiže Hrvatskom kulturnom vijeću, često se nalaze i tekstovi koji upozoravaju na knjige, u najvećem broju slučajeva nedostupne našim čitateljima. Danas izdvajamo nekoliko njih. Član HKV-a Luka Kurilić skreće pozornost na knjigu Vitalija Šentalinskog «Uskrsla riječ» s podnaslovom «iz književnih arhiva KGB-a». O čemu je riječ u «Uskrsloj riječi»? Citiramo autora, ruskoga književnika srednjega naraštaja: «Za vrijeme sovjetskoga razdoblja, oko dvije tisuće pisaca bilo je uhićeno. Više od tisuću i petsto ih je stradalo u tamnicama i logorima. Ukrali su nam našu prošlost i naše pamćenje.» Šentalinski je napisao knjigu po autentičnim «književnim» arhivima KGB-a, koji otrkivaju detalje strašne sudbine koja je snašla velike majstore poput Babelja, Piljnjaka, Mandeljštama, itd., te progone književnika poput Bulgakova i Platonova, čija su «djela bila utamničena umjesto njih samih». Saznaje se, također, kako su stradali Kljujev ili Florenski (nazvan ruskim Leonardom da Vincijem) i kakva je bila sudbina lijepe Nine Hagen-Torn, koja se jedina do kraja dostojanstveno držala pred sucima(H.Hitrec)

 

 

U ovotjednom broju Hrvatskoga slova, Stipe Kekez nas u svojem članku upozorava na distinkciju koja postoji između pisanja i izgovaranja riječi u hrvatskome standardnom jeziku, sugerirajući kako je najučinkovitije otklanjati spomenute probleme konsultiranjem s jezičnim priručnikom. «U hrvatskome standardnom jeziku ne pišemo riječi uvijek onako kako ih izgovaramo, odnosno ne izgovaramo ih onako kako ih pišemo. Pritom pod izgovorom mislimo na one glasove koji se poistovjećuju s određenim slovima, grafemima hrvatskoga standardnog jezika, jer pisanje je jedno a izgovor drugo. Na primjer, pišemo hrvatski, Imotski, a možemo izgovoriti hrvacki, Imocki. Dakle na mjestu dvaju slova, grafema možemo izgovoriti jedan glas. Također izgovaramo jedamput, a pišemo jedanput. S druge strane, bilježimo glasove nj, lj, dž dvama slovima, grafemima, a izgovaramo jedan glas. Pritom, primjerice, trebamo razlikovati konjušar, gdje u pismu na mjestu nj izgovaramo jedan glas i konjunktivitis (upala očne spojnice) i slične riječi podrijetlom iz latinskoga jezika, pri čemu izgovaramo dva glasa: n + j.»(S. Kekez)

 

 

Škole su zatvorene odavno, jedna prije pedeset godina, druga prije dvadesetak i više. Nekada je u njima znalo biti po stotinjak učenika. Danas u Žumberku plače tek jedna beba. Susjedi, najviše muškarci, dolaze i gledaju je. Ostalu djecu, svoje nećake i dalje rođake, vide tek na fotografijama, koje stižu iz Kanade, Australije, Argentine ili Njemačke. Tamo su njihovi odlazili trbuhom za kruhom. Slali su rijetka pisma, poneku fotografiju, tu i tamo koju marku ili dolar. A nad Žumberkom se spuštala tmina. U zagrebačkom kinu Europa održana je u subotu, 8. ožujka 2008. godine, namjerno baš na praznik Dana žena, svečana premijera novoga dokumentarnoga filma “Sam” redatelja Miroslava Mikuljana. Priča je to o žumberačkim muškarcima, nesuđenim ženicima, odreda pedesetogodišnjacima ili starijima, koji žive sami. Jer, malo je žena koje bi htjele ostati živjeti u lijepomu, ali siromašnomu i sve više pustomu Žumberku. Još je manje onih koje bi htjele tu doći živjeti, stigavši izdaleka.(D.Popović)

 

 

Stipe Kekez u Hrvatskom slovu ponovno piše o problematici hrvatskoga jezika u koji su se danas, a kroz minula stoljeća ili desetljeća manje ili više neopravdano u svakodnevnu uporabu uvukle mnoge "posuđene" riječi. Njihova je uporaba danas na žalost vidljivija i očitija no ikad. "Dok je utjecaj pojedinih spomenutih jezika na hrvatski jezik specifičnost samo hrvatska ili još pokojega (susjednog) naroda, utjecaj engleskoga jezika kao globalnoga jezika, poput nekada latinskoga, problem je s kojim se susreću i ostali narodi i jezici. I dok, htjeli-ne htjeli, ne možemo utjecati, pa i ne trebamo (ne možemo nekomu određivati kako će govoriti), na razgovorni jezik, na standardni jezik možemo djelovati. O utjecaju engleskoga pisalo se i govorilo se u novije vrijeme podosta. Nesumnjivo je da ćemo takve riječi u budućnosti primati, ponajviše u području informatičke tehnologije, koja se tolikom brzinom razvija, pa se jednakom brzinom riječi i prenose u hrvatski jezik, da se jednostavno ne stigne vremenski adekvatno i valjano odgovoriti odnosno reagirati na svaku pojedinu riječ."(S.Kekez)

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo zanimljiv članak Stipe Kekeza o problematici pisanja glasova č i ć u hrvatskom jeziku, a posebice o poteškoćama koje njihova pravilna uporaba stvara onima koji se nalaze izvan štokavskoga govornog područja. "Na pogrešno pisanje č i ć naišli smo u raznim reklamnim oblicima i javnim natpisima. Evo nekih: «Bočarski dom» dva puta, «največi izbor», «čevapi u somunu», «šiš čevapi», «sredstva za čiščenje», «Djed Božičnjak», «vruča čokolada» dva puta, «mlijećni proizvodi», «Preradovičeva», «Teslička»; zatim na javnim natpisima, npr. «Slavetička ulica», «Vidričeva ulica», «Zavidovička ulica» (ali i Zavidovićka, što je novi problem), «Desinička ulica» (ali i Desinićka) i dr. Za javne natpise u Zagrebu je odgovoran Gradski zavod za katastar i geodetske poslove, a jednom prilikom njihov bivši pročelnik rekao je da su javni natpisi naručeni s ispravnim imenima; što znači da su neispravno otisnuti."(S.Kekez)