Polupismeni boljševici i beskonačne smicalice
Nije nikakva novost da se antologijska djela hrvatskih književnika vrednuju i prodaju u shopping centrima diljem Hrvatske po cijeni poput utroška za dvije kutije šibica koje, pak (nu, istine) kupac ne može kupiti u tim trgovinama. Zašto to pišem ako je to jasno i poznato svima? Kazali bi moderni priučeni filozofi i samoprozvani neoliberalni mudraci, ujedno utemeljitelji i ideolozi ljevičarskih manifestacija te okupljanja za mladež koje organiziraju samo tijekom ljeta (!) u primorskim gradovima - predvođeni Srećkom Horvatom - KrležaPotpuno iznenađen, ništa nisam mogao u tom trenutku, nego sam sebi u bradu izgovoriti: „E, Krleža gdje su tvoja djela zalutala... U društvo Mesića, divljih ruža, ranih jagoda, Maštruka, indijskih vidovnjaka, priručnika za tarot, raznoraznih kuharica za početnike i inih sličnih knjiga." Jer, u košari je bilo barem dvadesetak neprodanih Krležinih „Balada Petrice Kerempuha". Jednu sam knjigu samo uzeo u ruke, ne listajući stranice, i mirno promrljao u sebi, po tko zna koji put Krležine stihove ...„Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo; pa ni vezda nebu, da nam nekak nebu".kako se „sve u današnjoj Hrvatskoj što se tiče Hrvata može prodavati po najnižim cijenama jer je to - jednostavno tako, i normalno".
No, treba li tomu biti tako u Hrvatskoj? Trebamo li takva razmišljanja prihvaćati? Nedavno sam, naime, zakoračio u veliku trgovinu gdje se naprosto ne snalazim. Vidjeh u dijelu trgovine gdje se izloženi samo mliječni proizvodi, gdje me dovela prodavačica, ogromnu košaru ispunjenu knjigama. Pisalo je: „Knjiga za 10 kuna." Zaboravih što sam trebao kupiti (maslac ili margarin) i krenuh prebirati po knjigama koje se prodaju za toliko kuna. U toj gomili knjiga koje donose osnovne informacije o pripremi zimnice, proljetnoj sadnji ruža i sličnih poslova utvrdih da su na rasprodaji i knjige (od meni poznatih autora) Stipe Mesića, Ivice Maštruka i - Miroslava Krleže. Svaka knjiga po - 10 kuna.
Potpuno iznenađen, ništa nisam mogao u tom trenutku, nego sam sebi u bradu izgovoriti: „E, Krleža gdje su tvoja djela zalutala... U društvo Mesića, divljih ruža, ranih jagoda, Maštruka, indijskih vidovnjaka, priručnika za tarot, raznoraznih kuharica za početnike i inih sličnih knjiga." Jer, u košari je bilo barem dvadesetak neprodanih Krležinih „Balada Petrice Kerempuha". Jednu sam knjigu samo uzeo u ruke, ne listajući stranice, i mirno promrljao u sebi, po tko zna koji put Krležine stihove ...„Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo; pa ni vezda nebu, da nam nekak nebu".
Sjetio sam se još nekih Krležinih stihova iz „Balada" koje uvijek pamtim... ..."Kerv teče kak voda, kak cesta; kak melin klopoče, teče; mi gremo za njom, za glasom kervi naše." Dok sam razmišljao o ostalim Krležinim stihovima prekinuo me glasan govor gospođe s druge strane košare. Vikala je, valjda da prodavačice bolje čuju, vidljivo, elegantno odjevena mlada gospođa svojoj mlađoj, vidljivo, još elegantnije odjevenoj prijateljici: „Bolje kupit maloj za rođendan knjigu od Mesića nego od ovog Krleže. Ma ko zna ko je taj Krleža. A, gledaj, Mesićeva je knjiga i u foliji, a od ovog Krleže nije. Triba čuvat pare. Deset kuna je – deset kuna! A, i ova knjiga od ovog nekog Maštruka je omotana u foliji. Čin je takva znači da je dobra knjiga, i nju triba kupit. Šta dica znaju šta je poklon!" Čuvši ovakav razgovor, odložio sam „Balade" u košaru s ostalim knjigama i krenuo doma.
Pojave vrijedne ozbiljne rasprave
Što nakon ovog nepotrebnog nastavka uvoda, koji se tiče samo osobnog doživljaja, treba spoznati? Koga bi u Hrvatskoj trebao zanimati tekst u kojem pišem o tomu da neki građani u hrvatskim shopping centrima kupuju knjige poznatih autora Stipe Mesića ili Ivice Maštruka, a ne znaju tko je nepoznati tip, pisac koji je, eto, tiskao knjigu - Miroslav Krleža? Da li je to razlog za bilo kakav novinski tekst? Držim da jest; ma što tko mislio. Jer radi se o pojavama o kojima se u hrvatskim medijima uopće ne raspravlja, a svi ih doživljavamo kao normalnu pojavu koja nije vrijedna ozbiljne rasprave.
Pitam sam sebe, može li se u današnjoj hrvatskoj zbilji doista iskreno pisati o bitnim događanjima koji će odrediti budućnost mladih hrvatskih ljudi, a pritom apsolutno ignorirati i praviti se gluh na sve što čujemo od sadašnje mladeži te osoba, roditelja u srednjim godinama u trgovinama, na ulici...? Tvrdim - ne. Ljudima nedostaje vjerodostojnih i argumentiranih priča iz svakodnevnog života kako bi shvatili u kakvom opsjenarskom okruženju živimo sa svojim sugrađanima, susjedima... Ne valja preživljavanje Hrvata u matičnoj zemlji svoditi samo na jednostavne i jednodnevne političke smicalice.
O tomu se zato, ponavljam, mora češće pisati i govoriti jer je jasno kao dan kako se sve više u hrvatskom puku ApelJoš nisam čuo, ni pročitao, da je netko iz ovog trenutnog kadra u Ministarstvu kulture uputio makar nekakav uljudni javni apel inozemnim vlasnicima velikih dućana u kojem ističe svoje zapažanje te neslaganje da hrvatskoj kulturi i tradiciji ne priliči da se književna djela velikih hrvatskih književnika barem (!) ne trpaju u istu košaru sa skromnim publicističkim zapisima istrošenih političara koji u tim knjigama ne nude apsolutno ništa motivirajuće za bilo koju osobu u sadašnjoj Hrvatskoj.prihvaća i podržava način razmišljanja gdje prevladava izreka „ma pusti budalu, samo pametuje", a potpuno omalovažava hrvatska kulturna tradicija te izreke naših djedova i baka poput one: „Samo uči, dijete. Nemoj se osramotiti pred ljudima!". Ovo mi je teško napisati i priznati, ali činjenice iz svakodnevice pokazuju upravo to.
Još nisam čuo, ni pročitao, da je netko iz ovog trenutnog kadra u Ministarstvu kulture uputio makar nekakav uljudni javni apel inozemnim vlasnicima velikih dućana u kojem ističe svoje zapažanje te neslaganje da hrvatskoj kulturi i tradiciji ne priliči da se književna djela velikih hrvatskih književnika barem (!) ne trpaju u istu košaru sa skromnim publicističkim zapisima istrošenih političara koji u tim knjigama ne nude apsolutno ništa motivirajuće za bilo koju osobu u sadašnjoj Hrvatskoj.
Ne treba ni spominjati da bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić (za mene je od prvog dana mandata bila bivša) do ovih spoznaja nije ni mogla doći jer se gospođa iz elitnog, visokog društva nije imala vremena susresti s običnim ljudima u velikim trgovinama na periferijama gradova; ona je između činova na kazališnim premijerama „peglala" državne kartice na štetu poreznih obveznika po Europi, šepurila se po raznoraznim kulturnim manifestacijama po svijetu i smišljala kako će O. Frljića postaviti za intendanta kazališta u Rijeci. To je sve što je napravila u svom predugom mandatu.
Dakako s druge strane inozemni trgovci, to je njihovo pravo kao i u svemu dosad otkad su u Hrvatskoj, koriste vrijeme i traže načine da pošto - poto prodaju sve što imaju u svojim skladištima. Briga njih tko je Mesić ili tko je Krleža, dok im se ne objasni! Ali, zašto im se ne objasni!??? Taj nedostatak prave komunikacije ili sporazumijevanja svjesno se dozvoljava zadnje desetljeće u Hrvatskoj, a posebno je izražen minule tri godine.
Dodatno obrazovanje koje se tiče identiteta
I najnepismenijem čovjeku u Hrvatskoj jasno je tko radi nesklad da svi sadašnji đaci, ako to već nisu mogle biti minule generacije, trebaju biti obrazovani po potpuno istom obrascu i uz uporabu modernih tehnoloških pomagala na isti način kako u Zagrebu tako i, recimo, u Starim Mikanovcima. Tu nastaje problem. Ni Ministarstvo obrazovanja (šport to ministarstvo ne zanima) u ovoj vladi također nije imalo volje niti potrebu da nešto usmjeri nabolje u minule tri godine za dobrobit mladih u Hrvatskoj. (Uostalom, koji je Hrvat nešto i mogao očekivati od onog Jovanovića; posebno ne da će male Hrvate u nešto pametno usmjeriti. Sadašnji ministar Mornar, čini mi se dobričina, pak, svjestan je da društvo u cjelini nema velike koristi od njegove volje za čestitim radom.)
Trenutna vlada, stoga, očito misli kako je korisnije imati u državi neobrazovane, anacionalne birače na izborima 2025. godine! Upravo zato nije bilo interesa niti naznaka za neku ozbiljnu studiju, osim deklarativno, a posebno ne za temeljitu reformu školstva u mandatu ove kukavne vlade.
A, ta reforma trebala bi biti apsolutni prioritet hrvatskoga društva. Što se čekalo!? Želimo li za deset godina imati u ObrazovanjeRijetke su hrvatske obitelji koje će svojoj djeci dati dodatno obrazovanje koje u školama ne mogu dobiti, a tiču se hrvatskoga identiteta. Koliko je teško siromaštvo i bijeda sadašnjeg hrvatskog čovjeka (isto, ili čak gore, nego u doba koje je Krleža opisivao u „Baladama") toliko ćemo biti još nesretniji u starosti ako budemo morali gledati unuke, praunuke koji nemaju pojma što je to - hrvatski identitet.društvu mlade osobe (poput spomenutih elegantno odjevenih gospođa iz velike trgovine) koje ne mogu i ne znaju razlučiti tko je doista književnik - Stipe Mesić ili Miroslav Krleža? Želimo li stvarati društvo za dvadeset godina u kojem će se našoj budućoj mladeži rugati Slovenci, Austrijanci ili Mađari koji znaju tko je autor himne njihove države, a naši ljudi (za toliko godina bit će već osobe u srednjim godinama) ne će pojma imati tko je napisao ili skladao hrvatsku himnu!? Kako trenutno stvari stoje u obrazovanju malih đaka u hrvatskim školama to je vrlo izgledna mogućnost, u devedeset posto slučajeva.
Nažalost, rijetke su hrvatske obitelji koje će svojoj djeci dati dodatno obrazovanje koje u školama ne mogu dobiti, a tiču se hrvatskoga identiteta. Koliko je teško siromaštvo i bijeda sadašnjeg hrvatskog čovjeka (isto, ili čak gore, nego u doba koje je Krleža opisivao u „Baladama") toliko ćemo biti još nesretniji u starosti ako budemo morali gledati unuke, praunuke koji nemaju pojma što je to - hrvatski identitet.
Da bi se ova stvarnost koliko - toliko ublažila, ispada paradoksalno ali je istinito, jedino bi novinari mogli postati „nekakva" vodilja na putu „ozdravljenja" mladih Hrvatica i Hrvata. (Dakako, odgoj i zasluge vjeroučitelja u školama te posebno svećenika i časnih sestara u crkvama treba posebno istaći, no prekratko je vrijeme koje, recimo, djeca od desetak godina provedu u okružju s osobama koje im barem nešto mogu reći o povijesti Hrvata i o domoljublju, ako se to što svećenici ili vjeroučitelji govore ne ponavlja i u domu gdje žive.) Vraćam se na misao, iz rečenice prije zagrada, mogu li onda novinari nešto jasno prezentirati pa postati svjetionik u bespuću hrvatskoga ideološkog raskola. Odmah ću kazati; i definirati - zasad u Hrvatskoj ne mogu!
Odnos prema Josipu Joviću
Promotrimo, recimo, primjer Josipa Jovića, kolumnista Slobodne Dalmacije i bivšeg glavnog urednika tog dnevnog lista. Josipa osobno vrlo dobro poznajem tridesetak godina i pratim što piše. (Ne želim mu biti „odvjetnik" jer mu to nije potrebno; štoviše zna se on sam boriti za sebe i bez mojih osvrta. Dapače, za primjer mogu uzeti i, recimo, mladog novinara Bujanca.) Dakle, svoje tekstove Jović piše iskreno, argumentirano sa svim detaljima i uz još nekolicinu novinara „u kazimatu EPH-a u Splitu" pokušava učiniti koliko može u ozdravljenju hrvatskog duha i hrvatskih ljudi.
Jasno je svakom objektivnom čitatelju da novinari poput Jovića žele ostati dosljedni sebi kao pravi novinari; aktivni sudionici vremena u kojem živimo. Važno je zato postaviti pitanje zašto njihova razmišljanja ne podržava i vrednuje vlasnik, dakle EPH-a, te uredništvo SD? Ne! Umjesto podrške uredništva tekstovi Jovića i još nekoliko novinara koji pišu na sličan način na internetskim stranicama Slobodne kako se pojave tako - čim prije nestanu. Za razliku od kolumni Dežulovića ili Galla koje budu i više od 24 sata na naslovnicama portala. Ma tko je tu blesav!? Hrvati? Iskreno se nadam da nisu.
I, još jedna „sitnica" koja se odnosi na odnos vlasnika i uredništva EPH-a prema kolumnistu J. Joviću. Znao sam da Jović promovira svoju novu knjigu u Splitu (dvije knjige ukoričene u jednu „Memento" i "Suprotiva"), no dok sam tražio vijest o tomu morao sam se nedavno dobro potruditi da pronađem informaciju na web stranicama njegove matične novinske kuće!? Pronađoh tekst stiskan u tridesetak redaka u nekoj posebnoj rubrici. Skandalozan primjer kako se tvrtka odnosi prema svom djelatniku, u ovom slučaju još i gore jer je riječ o bivšem glavnom uredniku.
No, još je zaprepašćujuće koliko je uvredljivih komentara, naravno bezimenih, bilo samo na spomen imena i prezimena Josipa Jovića ispod kratkog teksta o promociji njegove knjige. Nitko u tim komentarima, ako se tako mogu nazvati, nije spominjao sadržaj Jovićeve nove knjige niti zanatsku površnost u objavljenom tekstu novinarke. Ne; te osobe obrušile su se na Jovića kao – čovjeka. Takve vulgarne, ponižavajuće riječi u tim napisanim rečenicama teško je čitati...
Imao sam dojam čitajući ih da je Jović neprijatelj Hrvatske samo zato i isključivo zbog toga što ističe razum Hrvata te domoljublje u svojim kolumnama, kao polaznu točku za budućnost Hrvata. Po riječima „komentatora" na portalu SD Jović je postao najveći destruktivac u povijesti Hrvata (čak gori od onog zlotvora Tita), a ne čovjek koji, kao novinar, ukazuje na anomalije u ovom političkom kolopletu. Ti „komentari" ispod šturog i neobavezujućeg teksta novinarke o promociji knjige Jovića samo su pokazali kojim smjerom hrvatska mladež ne bi smjela krenuti. Tomu, vrijeme je više, netko konačno treba stati na kraj.
Čovjek je napisao knjigu. Tiskana je. Sve je crno na bijelom papiru, a nekakvi bezimeni internetski paraziti najprimitivnije obezvređuju autora, a knjigu nisu pročitali! Pa, ljudi mili, dokad, to moramo svi trpjeti!?
Polupismeni neoboljševici
Zar ćemo, doista, svi u Hrvatskoj i u budućnosti dozvoliti da našoj djeci i mladeži ovi sadašnji polupismeni neoboljševici na vlasti svojim beskonačnim smicalicama, skiciraju imaginarne projekcije o tomu tko smo, što smo, o čemu i kako moramo pisati te razmišljati??? Valja trezveno promisliti pa razlučiti. Da li trenutni premijer Hrvatske Milanović (kao nekad komunistički komesar za kulturu Ivica Račan; 1971/72.), svojim sadašnjim pionirima iz SDP-a, koji doslovno „vise" na društvenim mrežama i objavljuju u ime partije „komentare", daje posebne instrukcije po razrađenim modernim udbaškim metodama koristeći suvremenu tehnologiju kako bi Jovića i ostale novinare koji se bave stvarnim problemima u korist Hrvata diskreditirali u obavljanju posla kojim se bave? Da bi na koncu ti isti partijski revni bezimeni „komentatori" na portalima novinare poput Jovića proglašavali bivšim udbašima te ih etiketirali kao osobe koje su samo iz materijalnih interesa promijenili svjetonazor i razmišljaju upravo u ovo vrijeme (vidi đavla!) odjednom rodoljubno?!
Istovremeno, i to javno, taj isti premijer sebi daje za pravo podučavati predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović kako se treba vladati u diplomaciji!!!? I, što treba predsjednica javno reći svim Hrvatima o temama na nedavnom sastanku s najmoćnijom političarkom u svijetu, njemačkom premijerkom!!!?
Ako sebi Milanović dozvoljava komentirati da je bilo kakav osvrt predsjednice o tom sastanku bio nepotreban za zdrave uši svih Hrvata i da su to samo tračevi koje hrvatska javnost ne bi trebala znati i čuti, zašto onda on nije iskoristio svoju „diplomiranu" diplomatsku sposobnost preko svog ministarstva kojim dirigira „vrsna diplomatkinja" Vesna Pusić upriličiti dolazak barem njemačkog predsjednika na inauguraciju naše predsjednice?
„Kukurikavacu" očito nije jasno da su državnički poslovi i ozbiljni, posebni razgovori gdje pravi državnici iz EU njega ne žele kao sugovornika. Jer, mudri državnici znaju da bi on osvrt na taj razgovor pretvorio u tročinski trivijalni trač pred ozbiljnim i pametnim Hrvatima, ali kojeg čak ne bi ni riječki HNK-a s Frljićem kao intendantom postavio u proljetni repertoar. To Milanovića boli. I, neka ga boli.
Domagoj Zovko