(Ne)kultura i vrijeme banalizacije

Suvremena konzumistička i površna kultura u odnosu na tradicionalnu puninu tog pojma sve više nalikuje na novu nekulturu. Jer bilo je pitanje vremena kad će kontrakultura pokazati se kao nekultura. Traži se sposobnog razumijevanja kojega više nema jer je sve zbrkano, izbačeno iz svog sjedišta.

Što je duh, što je um, što je intelekt? Što je umjetnost, što je kultura? Traže li ti pojmovi u današnjem svijetu FrazeologijaBožje ime teško pada u našu stvarnost, ono se ne izgovara tako olako. A naše vrijeme frazeologije i PR-a izgovara ga olako. Naše vrijeme parola i antiparola, i kad je za i protiv, dovodi ga do inflatornog raspoloženja. Smisao, besmisao, vjera, nevjera, Bog, domovina, obitelj – sve može biti komercijalizirano. Neki će napraviti biznis i od toga. Ljudima se onda ogade ti pojmovi, a u drugim riječima ne nalaze zamjenski smisao. Ne znaju više što bi rekli, što bi mislili, a da ne bude otrcano, patetično i da ne zvuči nekako jadno, gotovo smiješno.totalno novo promišljanje? Jesmo li došli u slijepu ulicu smisla, ispražnjenosti pojmova koji su nekada bili samorazumljivi i uzvišeni, a danas mogu biti i naljepnice i podrtine, i objekt ironije, i sredstvo poigravanja značenjima a da se ništa bitno ne kaže, ili da se kaže ali na jezicima čija je semantika sve nerazumljivija?

Postmodernizam i tradicija promatraju se danas s dviju udaljenih litica, između je nepremostiva provalija. Dozivaju se i ne čuju se. Ako se i čuju, ne razumiju se. Govore posve različitim jezicima. Mogli bismo ih preimenovati u drugi kontrapunkt koji zapravo iz tog dualiteta proizlazi: vjera i sekularni liberalizam. Dvije galaksije koje se međusobno udaljavaju strelovitom brzinom. Ili bi mogli uporabiti posve suprotnu metaforu: po zakonima fizike međusobno se privlače i približavaju dok se ne sudare i ne eksplodiraju. Paradoksalno, nastat će iz tog sudara nova galaksija i nove planete.

Nije problem samo pojmovni i semantički. Problem je i egzistencijalni, kao pitanje konkretnog životnog stava, kulture i stila življenja, malograđanskog razuma suvremenog čovjeka. Prevrednovanje tradicije dovelo je do kozmičkih pomaka u svijesti ljudi. Kakvi su pomaci u pitanju, još nitko nije uspio izmjeriti. Čim je uvedena opreka nazadno-napredno u svijet kulture, umjetnosti, svjetonazora, izvršen je – u početku nesvjesno – udar na duh i um. Više ne znamo što je duh jer je gurnut u sferu apstrakcije, u frazu – slično je potrošen i sam pojam Boga. Više ne izaziva strahopoštovanje, nego iritaciju kod mnogih.

Božje ime teško pada u našu stvarnost, ono se ne izgovara tako olako. A naše vrijeme frazeologije i PR-a izgovara ga olako. Naše vrijeme parola i antiparola, i kad je za i protiv, dovodi ga do inflatornog raspoloženja. Smisao, besmisao, vjera, nevjera, Bog, domovina, obitelj – sve može biti komercijalizirano. Neki će napraviti biznis i od toga. Ljudima se onda ogade ti pojmovi, a u drugim riječima ne nalaze zamjenski smisao. Ne znaju više što bi rekli, što bi mislili, a da ne bude otrcano, patetično i da ne zvuči nekako jadno, gotovo smiješno.

Izlaz u nuždi

Ovo je vrijeme banalizacije. To je samo dno ponora na koje pada umorni duh naše epohe. Kad vidimo konzumentske afinitete masa, pitamo se, po milijunti put: zaista, što još u svijetu gdje se sve može prodati i kupiti, znače duh, um i intelekt? Što tvori umjetnost i kulturu u svijetu hipermarketa i polupismenih političara, predatorskih malih i velikih novih kapitalista? Što može biti uzvišeno u svijetu groteske? Kako doći do istine na oceanu relativizma? Kako ostati dosljedan u virovima nedosljednosti?

„Wittgenstein je jednom prilikom izjavio (bilo je to prilikom formuliranja njegove početne i kasnije odbačene filozofije) da svijet nije sveukupnost stvari nego činjenica. U trenutačnoj intelektualnoj klimi reklo bi se da svijet nije sveukupnost stvari nego značenja.“ (E. Gellner) Dodao bih još: svijet nije samo sveukupnost stvari i značenja, nego je povrh toga produkt interpretacija tih činjenica i značenja. U interpretacijama se razlikujemo i diktiramo različita shvaćanja. Značenja i činjenice tumačimo drukčije. Sama interpretacija vlada, bilo da ima moć argumentacije, bilo neku drugu moć, da se nametne medijskim, institucionalnim ili političkim intervencijama.

Pišući o racionalističkom fundamentalizmu, E. Gellner je, priznajući se njegovim „smjernim poklonikom“ naveo i jednu od njegovih slabosti, koja mi se čini posebno zanimljivom: „Prosvjetiteljski je racionalizam odveć tanak i loman a da bi bio uzdanicom pojedincu u krizi, te previše apstraktan a da bi ga razumio itko osim intelektualaca sklonih tom tipu teoretiziranja. Intelektualno je nedostupan, i nije u stanju pružiti stvarni izlaz u nuždi...”

Što na koncu ostaje kao izlaz u nuždi? Je li i to pitanje interpretacije ili nam vjera ipak daje mogućnost djelomičnog uvida u objektivnost istine?

Zoran Vukman