Smisao i besmisao

Kriza smisla jedan je od najvećih problema suvremenog svijeta. Možemo govoriti o deflaciji smisla, ali i inflaciji, njegovu suvišku koji dovodi do obesmišljavanja tradicionalnih vrednota. Kako dolazi do inflacije smisla? Što znači njegov “suvišak“? Gomilanje bespotrebnih sadržaja i zasićenje javnog prostora i komunikacije beskrajnim ponavljanjem određenih pojmova a bez potvrde njihova značenja i vrijednosti u stvarnosti, njihova česta uporaba i banalizacija u političkom, ideološkom, marketinškom i bilo kojem drugom okviru i kontekstu, osiromašuje smisao pojedinih termina jer njihovu semantiku reducira i svodi na površnu percepciju, s vremenom ih čini „pohabanima“ od prevelike uporabe, odbojnima i sve manje razumljivima u izvornom smislu.

Smisao se gubi tamo gdje se igra, zabava, reklama, površnost ustanovljuju kao glavni kriterij društvene recepcije. Smisao znači dubinu i ozbiljnost. Smisao znači otkrivanje skrivenog, on se nikada do kraja ne otkriva. U kulturi površnosti, sve gubi svoju mistiku, trgaju se koprene i slojevi stvarnosti koji su neizrecivi. Potreba za demistifikacijom gotovo je neurotski suicidalni poriv današnjeg zapadnog čovjeka. Inflacija svega dovodi do demistifikacije koja zapravo ubija slojeve smisla, ne uistinu, nego prividno (smisao se ne može ubiti), jer čovjek zapravo odustaje od smisla i prihvaća vlastiti cinizam i nihilizam kao uporište bez uporišta. U korijenu stvari je njegovo odbijanje da vjeruje!

Suvremeni čovjek ne samo da odbija vjerovati, on ne može, nije u stanju ni u što vjerovati ako je odbacio smisao kao smisao! On je sit svega, svih vrednota i pojmova koje doživljava kao prazne. Poznaje ih u SumnjaU što još može vjerovati suvremeni čovjek ako mu civilizacija u kojoj živi sve što je bilo vrijedno njegovim precima danas stavlja u sumnju, ali mu ne nudi ništa novo osim gole dostupnosti kaotičnih sadržaja i mogućnost da stvori nekakav svoj svjetonazorski sinkretizam, odnosno da postane podijeljen u sebi i još više neurotičan?tradiciji i teoriji, sluša ih svaki dan, ali ne vidi u svom životu više njihov pravi smisao i značenje. „Nafilan“ je svim i svačim, gomilom informacija i suvišnih, nekategoriziranih, nerazlučenih, pomiješanih, zbrkanih sadržaja i informacija. Mora postati fanatični eklektik jer mu se na tržištu ideja nude svakojake senzacije koje mu zasićuju um, duh i pozornost. Tko u takvom kaosu može razlučiti istinski smisao onoga u što vjeruje ili želi vjerovati, kao i onoga što uistinu zna?

Praznina besmisla

Sve se teže snaći u mnoštvu teorija, knjiga, tekstova, filmova i sličnih elektroničkih, tiskanih i audiovizualnih sadržaja. Dijete već prije polaska u školu primi više takvih sadržaja negoli njegovi roditelji i preci tijekom čitavog života! U tom kontekstu, govorim o inflaciji smisla koji dovodi do inflacije svih vrednota i njihova osjećaja, doživljaja, shvaćanja pa tako i same prakse, odnosno njihova življenja. U što još može vjerovati suvremeni čovjek ako mu civilizacija u kojoj živi sve što je bilo vrijedno njegovim precima danas stavlja u sumnju, ali mu ne nudi ništa novo osim gole dostupnosti kaotičnih sadržaja i mogućnost da stvori nekakav svoj svjetonazorski sinkretizam, odnosno da postane podijeljen u sebi i još više neurotičan?

Kad nastupi inflacija smisla, onda joj nema kraja, jer se praznina besmisla pokušava nadomjestiti gutanjem sve većih količina sadržaja koji smisao još više zamagljuju. Suvremeni čovjek kao eklektik postaje svaštar koji ne zna ništa, koji može o mnogočemu naklapati ali o rijetko kojoj temi može dotaknuti bit ili razmatrati njezin dublji smisao. Paradoks je u tomu da ima vremena za „guglanje“ dan i noć, ali nema vremena da bi se usredotočio na ono bitno u vlastitom životu i odnosima s drugima. Ima vremena svaštariti po Googleu, ali nema vremena za neku „težu“ knjigu ili sadržaj kojim bi produbio neku temu i spoznaje izvan ponuđenih stereotipa koji se mogu ubrati u površnoj medijskoj i javnoj komunikaciji. Ima vremena i za internetsku dokonost, dostupne su mu informacije ali ne zna što će s njima i nema vremena da bi se susreo s istinskim smislom.

Način življenja prosječnog čovjeka u proteklih petnaestak godina u potpunosti se promijenio već u odnosu na život s konca dvadesetog stoljeća, a kamoli kad još idemo dalje u prošlost. Ono što je čovjeku najkorisnije na koncu stare godine a na početku nove je pokušati dati odgovor na pitanje: jesam li i koliko sam toga u godini na izmaku učinio smislenog u svom životu, ili kakav smisao želim dati budućnosti koja je predamnom i kojoj se nadamo? Svaki kraj stare i početak nove godine je sličan početku korizme: puno dobrih odluka i obećanja o OdlukaČovjek čitavu svoju povijest teži besmrtnosti, bilo da se radi o cikličkom vraćanju proljeća i novoga života, bilo da se radi o vjeri u uskrsnuće. Svjetlo i tama se izmjenjuju, ali svjetlo je bitak, svjetlo je život, svjetlo je znak vječnoga. U tom ritmu treba pronaći trag i puninu vlastitog smisla, odnosno osmišljavanja svojih životnih odluka i promjena. Bez duhovnog uporišta, sve je samo vrtnja u krug.odricanjima a malo ostvarenja. Smisao svega se svodi na kvantitet odricanja da bi se neki novi kvantitet zadobio. Dobra volja i želja vrlo brzo se rastope pred naletom stvarnosti.

Na početku novih godina ljudi sebi svašta obećaju, da će prestati pušiti, da će skinuti višak kilograma, da će nešto promijeniti u svom životu, i to neobično nalikuje na predkorizmene nakane dva mjeseca kasnije. Vrlo malo toga se ostvari jer odluke koje se svečano donose kao posljedica blagdanskog hedonizma, na staklenim su nogama. Možda je u novogodišnjim odlukama ostalo nešto od prapoganske svijesti, saturnalijskog arhetipa, da se u kalendarskom novom ljetu vidi neki novi ciklus, umiranje starog, rođenje novog. Ali kalendar i vrijeme su neumoljivi: uglavnom se ne obaziru na naše mistifikacije. To su dani kao i svi drugi, početak Nove godine nema u sebi ništa sakralno iako ga poganski impulsi u čovjeku imaju potrebu sakralizirati. Zato kršćanska liturgijska godina prati ritam kristološke sakralnosti.

Još smo u božićnom vremenu, usred otajstva utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, uskoro i Bogojavljenja, a u proljeće, u vazmenom dobu, taj sakralni ciklus dobiva svoj vrhunac u otajstvu uskrsnuća. Sve je povezano s tjelesnim i duhovnim rođenjem. Rađamo se na zemlji, i vjerujemo, rađamo se u Duhu, potom i za vječnost. Smrt i prolaznost nas prate u stopu, no uvijek rođenje i preporođenje imaju zadnju riječ. Čovjek čitavu svoju povijest teži besmrtnosti, bilo da se radi o cikličkom vraćanju proljeća i novoga života, bilo da se radi o vjeri u uskrsnuće. Svjetlo i tama se izmjenjuju, ali svjetlo je bitak, svjetlo je život, svjetlo je znak vječnoga. U tom ritmu treba pronaći trag i puninu vlastitog smisla, odnosno osmišljavanja svojih životnih odluka i promjena. Bez duhovnog uporišta, sve je samo vrtnja u krug.

Život je da se živi i djeluje, a ne da se očajava

Ako ne ostvarite svoje odluke na početku 2017., ne obeshrabrujte se, preispitajte njihov korijen, PromjenaNarod je čudna kategorija, kako brzo klone, tako se i revitalizira. Život je da se živi i djeluje, a ne da se očajava. Velike odluke pretvorimo u niz malih, samozatajnih, dubinskih promjena.najdublju motivaciju, ako nisu produhovljene, ako su površne, onda nije čudno da su brzo uvenule. Donesite ih iznova ali promišljenije. Važno je nikada ne odustati od pozitivnih promjena. Odluka je dobra ako su joj nakane do kraja pročišćene, ako ih prati volja i vjera. Kad je čovjek siguran u ispravnost svoga cilja, onda mu put do njega neće biti neostvariv ma koliko bio težak. Nikada ne odustajati! To je deviza ustrajnih i vjernih! Svaka godina u koju ulazimo donosi neki svoj specifični fluid, slutnje, predosjećaje i očekivanja.

Imam dojam da su ljudi iscrpljeni vlastitom depresijom, beznađem i apatijom, da mnogi žele iz svih ovih naših kriza napokon izvući nešto novo, plodonosno, da je svima dosta sivila, prosječnosti i ustajalosti. Ključ svega je u nakani da se promijenimo nabolje, da povjerujemo u vlastite snage, pamet i budućnost. Zašto ne bismo vjerovali u to? Ne govorim sada o ovoj ili onoj političkoj opciji ili vlasti, govorim o nutarnjem raspoloženju, o stanju duha, srca i uma koje se mora promijeniti nabolje, usmjeriti, fokusirati na stvarne odluke i njihovo moguće ostvarenje. Narod je čudna kategorija, kako brzo klone, tako se i revitalizira. Život je da se živi i djeluje, a ne da se očajava. Velike odluke pretvorimo u niz malih, samozatajnih, dubinskih promjena.

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.