Blagdan Bezgrješnog začeća BDM

Prije 162 godine, 8. prosinca 1854., papa Pio IX. proglasio je bulu „Ineffabilis Deus“, dogmu o Bezgrješnom Začeću bl. Djevice Marije kojom VjeraKršćanska vjera je od prvih stoljeća rasla i potvrđivala se u konkretnoj ljudskoj, povijesnoj egzistenciji, za nju se davao život i prolijevala krv. Vjera i razum uvijek su korespondirali, jer se svaka istina bolno rađala kroz sudare divovskih umova, kao što je u ovom slučaju Imakulate, u sučeljavanju sv. Tome Akvinskog i Ivana Dunsa Škota. A to je bio tek početak!se definira da je Marija začeta bez ljage istočnoga grijeha. Više od šest stoljeća trajale su burne rasprave, polemike pa i žestoki sukobi oko tog pitanja. Struja makulista je tvrdila da je Marija očišćena od istočnoga grijeha nakon začeća, u majčinoj utrobi, a imakulisti su naučavali da je Marija preočuvana već pri samom začeću.

Dominikanski teolozi, pa čak i veliki sv. Toma zastupali su ovu makulističku struju, a franjevci od 13. stoljeća, s bl. Ivan Dunsom Škotom bili su gorljivi imakulisti. Do definicije ove vjerske istine došlo je kroz burnu unutarcrkvenu dijalektiku suprotstavljenih mišljenja i iskustva vjere. Na vrhuncu svega, papa Pio IX. je upitao za mišljenje sve biskupe Katoličke Crkve, koji su se većinom izjasnili za proglašenje dogme. I kad danas, recimo, neki neupućeni zazornici porugljivo govore o dogmama, uvijek se čudim njihovoj neukosti. Dogma nije nešto nametnuto, nego je teološki okvir žive vjere koja je sazrijevala stoljećima u samom vjerničkom puku, među velikim misliocima i svetim ljudima, i na koncu u samom Učiteljstvu Crkve. Dogma o Bezgrješnom Začeću nije deducirana iz nečije samovolje, nije ju papa izmislio, ona je inducirana iz stvarnosti koja je tisućljetna „sensus fidei“.

Neinformirani zlobnici katolicima zamjeraju dogmatičnost, no uvijek me fasciniralo to da nigdje drugdje nisam našao toliko dijalektike u formuliranjima stava o određenoj istini u koju se vjeruje ili koju se zastupa, koliko u samoj povijesti kršćanstva! Kršćanska vjera je od prvih stoljeća rasla i potvrđivala se u konkretnoj ljudskoj, povijesnoj egzistenciji, za nju se davao život i prolijevala krv. Vjera i razum uvijek su korespondirali, jer se svaka istina bolno rađala kroz sudare divovskih umova, kao što je u ovom slučaju Imakulate, u sučeljavanju sv. Tome Akvinskog i Ivana Dunsa Škota. A to je bio tek početak! Tek šest stoljeća kasnije došlo se do formulacije u koju vjeruju katolici!

Nema nijedne vjerske istine a da nije bila prorešetana razumskim i analitičkim promišljanjima. Nijedna nije rođena kao gotova istina. Naravno, za onog tko ne vjeruje to ne mora biti dovoljan argument ali je barem argument protiv predrasuda da su vjerske istine nametnute protiv logike razuma i ljudske slobode! Sv. Toma je bio uvjeren da Marijina bezgrješnost od samoga začeća nije uklopiva u dostojanstvo Krista Otkupitelja a da ga bitno ne naruši. Ivan Duns Škot je dokazivao suprotno i tvrdio je da je Marija unaprijed preočuvana i preotkupljena od istočnoga grijeha.

Katolički teološki sustav u sebi je logičan i kompaktan

Logično pitanje bilo je kako je Isus mogao unaprijed otkupiti majku koja ga je rodila? Kao čovjek to sigurno ne bi mogao, ali kao Bog za kojega ne postoji vrijeme, i prije svog zemaljskog postojanja, mogao je dati tu milost ženi koju je izabrao za majku. Jer logično je i obrnuto pitanje: kako bi se Otkupitelj mogao roditi od neotkupljene žene? Kako bi Boga rodila žena u grijehu? Katolički teološki sustav u sebi je logičan i kompaktan. Izvana, onomu tko ne vjeruje, može se činiti besmislicom. Bez svjetlosti vjere on i nije shvatljiv. Bez vjere izgleda kao puka konstrukcija. S vjerom dobiva život. Ima i teologa koji ne znaju što bi s dogmom o Bezgrješnom Začeću. Ona jest epohalna i neobična jer govori da je jedna žena prije svakog drugog stvorenja, već pri samom svom začeću, bila milošću Božjom oslobođena od robovanja adamovskom prvotnom grijehu! Osobno ovu vjersku istinu smatram jednom od najvećih i najpotresnijih tajni i otajstava naše vjere koja seže duboko u našu epohu i šalje nam mističnu poruku koju još nismo ni približno dešifrirali i zaživjeli.

Poruka Bezgrješne poruka je za naše doba, za 21. stoljeće, Marijina duhovna oporuka raspečaćena u Lourdesu, četiri godine nakon proglašenja dogme, kad je Djevica rekla Bernardici: „Ja sam Bezgrješno Začeće!“ (“Je suis l'Immaculée Conception”, što je formula koju katolik priziva u vremenima kad se ponavlja jedna druga formula ali svjetovna, poput “je suis charlie hebdo”.) Ta personifikacija jedne istine, to poistovjećenje Marijine osobe i istine o Bezgrješnom Začeću vrhunac je misterija upućenog jednoj umornoj, razbludnoj, nesretnoj i rastresenoj civilizaciji. Njezino je ime Bezgrješna. Novo stvorenje. BezgrješnaNjezino je ime Bezgrješna. Novo stvorenje. Nova Eva. Novi početak. I stari vapaj: pokora! Gospa je preko Bernardice tražila pokoru od čovječanstva! Ta riječ koja današnjem tvrdom uhu zvuči tako odbojno i staromodno nosi u sebi odjek potrebe za uspostavom više pravednosti.Nova Eva. Novi početak. I stari vapaj: pokora! Gospa je preko Bernardice tražila pokoru od čovječanstva! Ta riječ koja današnjem tvrdom uhu zvuči tako odbojno i staromodno nosi u sebi odjek potrebe za uspostavom više pravednosti.

Pokora

Pokora znači – imati savjest, kleknuti pred Prečistu i priznati se nevaljalim, nesavršenim, slabim, ali voljnim učiniti sve da bi se promijenio, da bi popravio svoje propuste ili svoja loša djela. Savjest traži pokoru kao zadovoljštinu, ona znači imati svijest o sebi kao grješnom stvorenju, imati realnu svijest o vlastitoj neznatnosti. Čovjek želi uspjeh, veličinu, snagu, moć, to je u naravi ljudskoga roda i prirodnoga poretka. Ali Bog želi drukčije potvrde. Tajnu iskustva onog pavlovskog aksioma: kad sam slab onda sam jak! Mogli bi reći: jaki ne mogu rasti dok ne upoznaju vlastitu slabost! A slabi, bespomoćni, kojih je puno na ovome svijetu, trebaju ruku jakih! Nisi jak da bi tlačio slabe nego da bi im pomogao! A onaj koji je slab, slab je iz nama nedokučivih razloga bez obzira na okolnosti, bolesti, nesreće – nikada ne znamo odgovor zašto baš on, zašto baš ti ili zašto baš ja!

Uvjeren sam da se u Lourdesu milost Božja preko Gospe Posrednice svih milosti izlila na zemlju da bi dodatno liječila, tješila i otvarala mistični dijalog s čovjekom. Šifra se krije u Gospinom: „Ja sam Bezgrješno Začeće“! Šifra koju još nitko nije uspio razbiti, ni teolozi, ni mislioci, a još najmanje sumnjivci. Bez unutarnje promjene nema ni cjelovitog čovjeka. Postoje rane koje ne može ništa drugo iscijeliti nego Isusov dodir. Božja medicina nema učinka ako čovjek nema povjerenja u Liječnika, ako mu ne otvori svoju dušu i srce. Krist je liječnik koji vidi srce čovjekovo. Zato je poslao Majku jer ona neposredno otvara Božje puteve na majčinski način kojeg čovjek kao dijete Božje uvijek najbolje razumije. Bliski susret čovjeka i Boga nikada nije bez ozračja strahopoštovanja, još od Mojsijevih vremena, bez dramatične, potresne mističnosti, bilo da ga teofaniju prate gromovi ili lahor. U naše doba, Bog je progovorio preko Majke, Bezgrješne, tiho i samozatajno, ali jednako proročki moćno.

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.