Kršćanin je prvi koji je pozvan biti spreman na sve izazove

„Stoga budni budite i u svako doba molite...“ Lk 21, 36
„Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.“ Mk 13, 33

Ove dvije rečenice iz Evanđelja, uvijek stoje na koncu liturgijske godine i na početku Došašća kao Isusova upozorenja iz eshatološke besjede. Nije slučajno da se kraj i početak susreću u jednoj točci. Navještaj Isusova drugoga dolaska i Advent kao iščekivanje njegova utjelovljenja. Sve je to dio jednog spasenjskog ciklusa, povijesti spasenja koja je poput nebeske ponornice – čas je vidimo, čas je samo naslućujemo po izvanjskim znacima. Mi vidimo linearnost i kronologiju, no zapravo je sva eshatologija – od Isusova prvoga do drugoga dolaska u jednom času, u jednoj točci sublimirana iz perspektive vječnosti i božanskoga.

No poziv na budnost i bdijenje nije isključivo poziv da budemo pripravni u eshatološkom smislu, nego i da budemo otvoreni Bogu, da osluškujemo Njegove korake, čekamo Njegov dolazak u naša srca i živote, u konkretnu realnost i egzistenciju koju živimo sada i ovdje na zemlji. Duhovna budnost znači i vladati sobom, svojim tijelom, svojim afektima, htijenjima, jednako kao i biti unutra, biti svjestan svega, živjeti unutar ove stvarnosti iščekujući odgovore koji je nadrastaju. Upravo, realizam i misticizam KršćaninKršćanin bi trebao biti realist, a to znači ne sagledati stvarnost ni u ružičastoj ni u mračnoj krajnosti, a mistik je po tomu što vjeruje i sluti da ova stvarnost ima svoju duhovnu nadgradnju koja je ne poništava nego je podiže u više dimenzije, osvješćuje joj Boga i vječnost za koju je sve stvoreno.nisu daleki jedno drugom kad se ispravno razumiju i susreću. Kršćanin bi trebao biti realist, a to znači ne sagledati stvarnost ni u ružičastoj ni u mračnoj krajnosti, a mistik je po tomu što vjeruje i sluti da ova stvarnost ima svoju duhovnu nadgradnju koja je ne poništava nego je podiže u više dimenzije, osvješćuje joj Boga i vječnost za koju je sve stvoreno. Ništa od Boga koji je ljubav nije stvoreno da bi propalo nego da bi živjelo. I kad se čini da propada, stvoreno se zapravo preobražava. Budnost je za kršćanina poziv na punu svjesnost i savjesnost. Pazite, bdijte – znači, pozorno iščitavajte znakove vremena, budite ozbiljni, ne predajite se samozaboravu u površnosti i gluposti, budite zreli i odgovorni ljudi jer ne znate što vam život priprema. Kršćanin je prvi koji je pozvan biti spreman na sve izazove. Savjest i duh mogu biti uspavani, uljuljkani, možemo ne prepoznati čas pohođenja.

Bog koji dolazi

Bog nam uvijek dolazi u susret. Uvijek nas poziva. Nikad gromoglasno. Trublje ostaju za kraj. Uostalom, svakoga dana, svugdje u svijetu, svakoga časa, događa se mnogima osobna „propast svijeta“, rušenje staroga i rađanje novoga. Ne treba nam fama o velikim kataklizmama, apokalipsa raste u čovjeku, treba ju gledati duhovnim očima, kao ciklus pročišćenja i rađanja. Ali ne u poganskom, cikličkom, mitološkom smislu, nego u osobnom, konkretnom, u odnosu s tihim i velikim Bogom, tvoje „ja“ doživljava potrese i tsunamije. Ako prihvatiš da to nije tvoja osobna propast i poraz iza kojega nema ničega više, ako prihvatiš da je to mogućnost tvog osobnog preobraženja, rodit će se u tebi novi svijet.

Ne tražimo pompozne promjene, ne tražimo spektakle. Bog se na zemlji nije rodio SvjetloSvjetlo se pojavilo da bi čovjeka rasvijetlilo iznutra. A rasvjetljenje iznutra je pravo rasvjetljenje. Kao što su i najsnažnije blokade u nama, a najmanje dolaze izvana. Svatko u svom životu dođe do točke preokreta, pitanje je samo hoće li prihvatiti izazov vlastita preobraženja.praćen vatrometom i odjeven u svilu, s krunom od dragoga kamenja. Nije se rodio kao tiranin, kao moć i vlast, rodio se slabašan i ranjiv kao dijete. Misao je moćna. Misao je sloboda. Misao je dijete Duha, a Duh daje slobodu i pronicljivost. Misliti i pronicati, otvarati srce i um u poniznosti spram noćnoga neba prepunog zvijezda, znači otvoriti se rađanju mira i plemenitosti. Zarobljen um, zarobljena volja, čovjek uronjen u oholo zdvajanje, u traganje za krivnjom u drugima, ojađen i ogorčen, spreman je srušiti i nebesa, dok mu misao slabi, izmučena sumnjom i rezignacijom – gubi jasnoću, gubi svjetlo. Bog mu se čini dalekim prevarantom, poput šarlatana čudotvorca sa seoskoga vašara.

Pomućen duh, zatamnjen duh vodi u nepravdu, a nepravda u zločin. Svijet je prepun smutnje i krivih predodžbi. Prepun zločinstava i jada, čini se kao da zlo ne uzmiče pred svjetlom. Ali kad sve stavimo na vagu, povijest ljudsku prepunu krvi i izdaja, kako to da ipak nakon svega preteže dobro i pobjeđuje dobro? Ne kako bismo mi htjeli ali u konačnici, nije li zlo u povijesti, uz veliku cijenu, uvijek bilo poraženo? I zar neće biti na koncu svijeta konačno bačeno u ništavilo?

Čovjek ne može čitati Božji rukopis, zato je Objava napisana ljudskim perom ali po nadahnuću božanskom. Bog nam govori u našim znakovima i jezicima, po našem pismu i u našoj stvarnosti. Ušao je u ljudsku egzistenciju da bi nam dao dublje i više razumijevanje naše vječne perspektive. Uronjen u tamu vlastite povijesti, čovjek je trebao svjetlo. Svjetlo se pojavilo da bi čovjeka rasvijetlilo iznutra. A rasvjetljenje iznutra je pravo rasvjetljenje. Kao što su i najsnažnije blokade u nama, a najmanje dolaze izvana. Svatko u svom životu dođe do točke preokreta, pitanje je samo hoće li prihvatiti izazov vlastita preobraženja.

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.