Kakvu će politiku voditi Donald Trump?

Je li Donald Trump uistinu „crna mačka“ anglosaksonskog vladajućeg establishmenta u Washingtonu ili je i sam dio velike igre? Ako je istina da je on za Washington „greška u sustavu“, da je čovjek izvan njihove kontrole, i da je uistinu uspio kao samosvojni igrač zahvaljujući svojem bogatstvu i antiestablishment retorici koja je potpuno rastočila novogovor licemjerne političke korektnosti, onda je njegov izbor za predsjednika SAD-a u stanovitom smislu epohalan događaj. Naime, od ubojstava braće Kennedy 1963. i 1968., vlast anglosaksonskog lobija u Americi je više od pola desetljeća čvrsto zapečaćena u Washingtonu. Nitko izvan tog kruga nije imao šanse.

Razmislimo malo o famoznoj američkoj demokraciji. Primjerice, teksaška obitelj Bush je Amerikom vladala ukupno 20 godina. Bush senior je najprije bio osam godina Reaganov potpredsjednik. Pa je četiri godine bio američki predsjednik. I onda je njegov sin bio osam godina predsjednik. Praktički, u demokratskom sustavu jedna obitelj je u vrhu američke vlasti dinastički bila prisutna u rasponu od početka osamdesetih do dvijetisućitih!? Uzmimo npr. Clintone. Bill je bio osam godina američki predsjednik, Hilary je bila jedno vrijeme državna tajnica za Obamina mandata. Da je postala predsjednicom, i Clintonovi bi nakupili najmanje 12 godina u Bijeloj kući, ne računajući razdoblje kad je Hilary bila i šefica diplomacije.

Ako izuzmemo Obamu, mogli bi doći do zaključka, da su dvije obitelji, Bush i Clinton, jedna s republikanske, druga s demokratske strane u vrhu američke politike desetljećima, odnosno trebali su se izmjenjivati kao predsjednici SAD-a ili rotirati na nekim drugim funkcijama. O kakvoj je onda demokraciji riječ? S republikanske strane de facto vladavinu teksaškog lobija u Americi imamo još od L. Johnsona koji je kao potpredsjednik naslijedio smaknutog Kennedyja. S demokratske strane, nakon bezličnog Cartera, republikanci su vladali sve do pojave Clintona devedesetih koji je u početku igrao na kartu oživljavanja Kenndyjeve karizme.

Kennedy bi vodio humaniju politiku

Nije teško zbrojiti dva i dva pa zaključiti tko je uništio obitelj Kennedy. Da JFK nije ubijen vladao bi sigurno dva mandata, osam godina, a naslijedio bi ga brat Robert, koji je jednako bio TrumpAko je Trump čovjek izvan tog sustava onda se neke promjene u toj politici mogu dogoditi, ali sigurno ne preko noći, jer Amerika ima vanjskopolitičku strategiju koja je dugoročno određena i ne ovisi o hirevima jednog predsjednika. Trump je u tom pogledu još uvijek velika nepoznanica. Ono što je govorio u kampanji je priča za medije gladne senzacije, „show must go on“, dok je njegova sadašnja retorika već opreznija i suzdržanija.karizmatičan kao stariji brat, i lako je pretpostaviti da bi i on osam godina bio u Bijeloj kući. Anglosaksonci bi tako morali Irce i njihov lobi trpjeti na vlasti skoro dva desetljeća. A to bi za njih bilo nešto nenadoknadivo, Amerika bi dobila jedno sasvim drugo lice, humanije, kakvo je i trebala imati, i ne bi bila izvoznik pučeva i ratova za energente. Ovako smo dobili jednu sasvim drukčiju politiku koju su kreirali Kissinger i Brzezinsky kao ekspanzionističku i prijetvornu, jer SAD nikada nisu iskreno poštovale svoje saveznike, u vanjskoj politici uvijek su igrali dvostruku igru.

Ako je Trump čovjek izvan tog sustava onda se neke promjene u toj politici mogu dogoditi, ali sigurno ne preko noći, jer Amerika ima vanjskopolitičku strategiju koja je dugoročno određena i ne ovisi o hirevima jednog predsjednika. Trump je u tom pogledu još uvijek velika nepoznanica. Ono što je govorio u kampanji je priča za medije gladne senzacije, „show must go on“, dok je njegova sadašnja retorika već opreznija i suzdržanija.

Dva moguća scenarija

Dva scenarija su moguća: ukoliko Trump bude napravio veliki odmak od dosadašnje američke vanjskopolitičke strategije, onda nije isključen ni pokušaj atentata na njega, iako je izgledniji pokušaji njegova rušenja s bujanjem nereda, nemira i kaosa po cijeloj Americi; drugi je scenarij, da je Trump ipak „u igri“ i da će potaknuti drugu struju američke politike, svojevrsni izolacionizam, srediti stvari najprije u vlastitom dvorištu, ekonomski, socijalno i društveno, podignuti zid prema Meksiku i ojačati Ameriku kao vojno-policijsku državu.

U vanjskoj politici, može se pretpostaviti da će Trump pokušati stvoriti neku vrstu primirja s Putinom, možda i partnerski, trgovački odnos s Rusijom da bi se mogao usredotočiti na Kinu koju je barem po dosadašnjoj retorici percipirao kao glavnu ekonomsku i geostrastešku ugrozu prema Americi. U geopolitičkom smislu to je i logično. Naime, američke interese u svijetu upravo ugrožava tiha i latentna kineska ekonomska i migrantska ekspanzija. Kina je svugdje tiho prisutna, ugrožava Zapad s jeftinom radnom snagom i to na način kojemu se ne može konkurirati: naime, tzv. jeftina radna snaga u Kini većim je dijelom polurobovska, mase ljudi, pogotovo djeca rade za velike kompanije u bescijenje, za bijednu nadnicu.

Zapadne multinacionalne kompanije koje su svoje poslove preselile dijelom u Kinu, na tu činjenicu žmire, prave se kao da ništa ne vide i ne znaju, kao primjerice pokojni Steve Jobs. Na taj način Kinezi SAD-u odvlače poslove i ulaganja, a ujedno jačaju vojno i geopolitički. Dosadašnja američka politika koja je izazvala hladni rat s Rusijom bila je suluda jer megalomani koji su je kreirali nisu mogli shvatiti da se ne mogu istodobno boriti i protiv Rusije i protiv Kine, pogotovo jer su Rusija i Kina našle već zajednički interes. Očito je da Trump to shvaća jer je menadžer a shvaća i da ugroza dolazi i s meksičke granice, s milijunima ilegalnih migranata. Zamislimo što bi bilo da sada EU zatvara oči pred činjenicom da milijuni ilegalnih migranata i dalje upadaju preko granica Unije kao što se to događa u Americi a Obamina administracija za to nije imala rješenje.

Vanjska politika Trumpa

Što će biti s nama u tom kontekstu, kakav će odnos Trumpova administracija imati prema Hrvatskoj? I tu su stvari TežišteSigurno je da će težište vanjske politike u Europi temeljiti na Njemačkoj, ali i nekim zemljama prema kojima mu obitelj ima sentimente kao što su Slovenija i Češka, strateški će mu sigurno biti važne Mađarska i Poljska. Ne znamo kako će se postaviti prema ukrajinskoj krizi, no u svakom slučaju, mi smo ponovno u lošoj poziciji, jer od Washingtona nemamo puno koristi, a bili smo njegovi poslušnici, dok smo se Moskvi bez ikakvih razloga opasno zamjerili.vrlo dvojbene. Mi ne znamo je li Trump prosrpski nastrojen i hoće li on politiku na Balkanu graditi s težištem na Beogradu, odnosno hoće li Hrvatsku potpuno zanemariti i prepustiti je posljedicama njezine stupidne i sluganske vanjske politike. Stanje u BiH i optužnice protiv hrvatskih generala dovoljno govore koliko smo i do sada bili bitni američkim saveznicima. Nisam siguran da će Trump Hrvatsku gledati kao područje od nekog posebnog interesa osim ako mu ne zapne za oko naša obala za ulaganja u velike hotele i kockarnice.

Sigurno je da će težište vanjske politike u Europi temeljiti na Njemačkoj, ali i nekim zemljama prema kojima mu obitelj ima sentimente kao što su Slovenija i Češka, strateški će mu sigurno biti važne Mađarska i Poljska. Ne znamo kako će se postaviti prema ukrajinskoj krizi, no u svakom slučaju, mi smo ponovno u lošoj poziciji, jer od Washingtona nemamo puno koristi, a bili smo njegovi poslušnici, dok smo se Moskvi bez ikakvih razloga opasno zamjerili. S Orbanom nije imao tko stvoriti s naše strane jako savezništvo, i sad se zapitajmo tko su naši prijatelji i saveznici u vanjskoj politici? Nikoga nemamo stvarno iza sebe, ni Njemačku, ni SAD, ni EU – jer nitko ne cijeni sluge koji su uvijek samo revni sluge. Od sluga se ne očekuje ništa nego da izvrše svoje i budu neprimjetni.

Hrvati uvijek traže nekoga kome će služiti, bilo da je riječ o Beču, Pešti, Beogradu, Bruxellesu ili Washingtonu. Što ćemo sada ako Trump sklopi pakt s Putinom? Tko će iz svega toga profitirati? Naravno, Srbija. Što će biti u Bosni? Podijelit će je Amerika i Rusija, odnosno s jedne strane Rusija i Srbija, a s druge Amerika i Turska, jer da se turski apetiti umire trebat će im dati dio kolača na Balkanu. U cijeloj toj priči, mi smo nula, zero. I ne ljutimo se na neprijatelje, na Srbiju ili nekog drugog, nego napravimo inventuru u vlastitom dvorištu, idimo tragom izdaje u zadnjih 16 godina, pa ćemo pronaći uzroke svega što nam se danas događa. Ali kakva korist i od toga kad nemamo nikakvu vlastitu političku, diplomatsku i obavještajnu infrastrukturu? Mi smo prorešetani sa svih strana. Plaćamo i dalje račune haaške izdaje. A šutnja generala-ribara o izdajnicima sad mu se obija o glavu.

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.