Sjećanje na velikog papu Ivana Pavla II.

„Kada sam 22. listopada 1978. na trgu svetoga Petra izrekao riječi: „Ne bojte se!“, nisam mogao znati kako će daleko odvesti mene i čitavu Crkvu. Poziv „Ne bojte se!“ treba čitati u vrlo širokoj dimenziji. Na neki je način to bio poziv svim ljudima, poziv da pobijede strah od sadašnjega stanja u svijetu kako na Istoku, tako i na Zapadu, kako na Sjeveru, tako i na Jugu. Ne bojte se onoga što ste sami stvorili, ne bojte se ni svega onoga što je čovjek proizveo, a što svakim danom postaje sve veća opasnost za njega! Na kraju, ne bojte se samih sebe! Zašto se ne moramo bojati? Jer je Bog otkupio čovjeka. Dok sam izgovarao te riječi na Trgu svetoga Petra već sam bio svjestan da će prva enciklika i cijeli pontifikat morati biti povezani s istinom otkupljenja.“ („Prijeći prag nade“)

Ovo su riječi velikog pape sv. Ivana Pavla II. čiji spomendan obilježavamo 22. listopada, upravo na dan kad je izrekao te Isusove riječi upućene apostolima, riječi koje su navijestile početak pontifikata jednog hrabrog proročkog pape. Nakon dr. Franje Tuđmana i bl. Alojzija Stepinca, uvjeren sam da bi papa Karol Wojtyla trebao od Hrvata doživljavati jednaku povijesnu i duhovnu počast i pamćenje, jer možda ni danas nismo svjesni koliko je Providnost preko njega djelovala da bi Hrvatska u svijetu bila priznata kao samostalna i slobodna država.

Možda se varam, možda sam presubjektivan ali stekao sam dojam da bi katolički krugovi i sama Katolička crkva u Hrvatskoj mogli više pozornosti posvetiti sjećanju na osobu pape Ivana PotporaMladi naraštaji bi trebali učiti i pamtiti da je papa Ivan Pavao II. jedan od najzaslužnijih ljudi što Hrvatska uopće postoji kao međunarodna i državno-pravna činjenica. Njegova potpora nije bila samo simbolična ni samo diplomatska, bila je vrlo angažirana u svakom smislu, u ljudskom, duhovnom, bila je duboko osobna, pravedna, kao da se radilo o njegovom narodu, o njegovoj subraći, a da pritom nije povrijedio nikog drugog, da nije nikada ostavljao dojam pristranosti nego upravo širine i velikodušnosti.Pavla II., da smo ga na neki način zapostavili, neću reći zaboravili ali o njemu bi u Hrvatskoj trebalo puno više govoriti i podsjećati na njegovo djelo i misao. Mladi naraštaji bi trebali učiti i pamtiti da je papa Ivan Pavao II. jedan od najzaslužnijih ljudi što Hrvatska uopće postoji kao međunarodna i državno-pravna činjenica. Njegova potpora nije bila samo simbolična ni samo diplomatska, bila je vrlo angažirana u svakom smislu, u ljudskom, duhovnom, bila je duboko osobna, pravedna, kao da se radilo o njegovom narodu, o njegovoj subraći, a da pritom nije povrijedio nikog drugog, da nije nikada ostavljao dojam pristranosti nego upravo širine i velikodušnosti.

Čovjek koji može biti uzor svakom kršćaninu po svojoj vjeri

Mislim da bi katolici u Hrvatskoj trebali s više srca i vjere slaviti uspomenu na ovog velikog čovjeka, i da mu dugujemo neizrecivu zahvalnost u svakom pogledu. Mi ga možemo doživljavati kao uistinu svog, narodnog Papu jer nam je bio toliko blizak i po svojoj slavenskoj duši. Ali kako obično biva s Hrvatima, vrlo brzo zaboravimo velikane koji su nas zadužili i utonemo u svoju povijesnu indolenciju i drijemež. Mi smo kao neka nacija fatalista – povijest nas je zamorila, ispuhali smo svu svoju euforiju a za dublju postojanost, odnosno stalnost nemamo ni razrađen sustav ni odgojenu pamet koja bi nadišla stihijnost naših nacionalnih krajnosti.

Papa Ivan Pavao II. je svetac za naše vrijeme, čovjek koji može biti uzor svakom kršćaninu po svojoj vjeri, mudrosti, spontanosti, vedrini, neposrednosti i – duhovitosti. Simbolika njegova papinskog imena izražava njegovu karizmu: Ivan, proročki duh, Pavao, apostol naroda; teško se prisjetiti Kristovog apostola koji je poput Ivana Pavla II. toliko proputovao kao nekad sv. Pavao, naravno, srazmjerno tehnološkim i drugim okolnostima epohe. Podsjetio bih da je bio i veliki ekumenist i da mu je ostao nedosanjani san stići u Moskvu i pružiti bratsku ruku pomirnicu moskovskom patrijarhu. Podsjetit ću i da je sv. Maksimilijan Kolbe sanjao o vremenu kad će Bogorodičin kip biti podignut na Crvenom trgu. Ovo napominjem da ne sudimo olako Rusiji jer ne znamo Božje planove. Ivan Pavao II. je bio mistik koji je vidio dalje od nas.

Teško je u nekoliko rečenica, gotovo nemoguće, reći nešto novo o njemu a da nisu mnogi već o tomu pisali. Ne znači da je govor o tom iznimnom čovjeku iscrpljen, dapače, njegovo djelo i osobnost nadvili su se nad našu epohu u tolikoj mjeri da nadrasta naše pojedinačne napore u sagledavanju veličine jednog apostola i mistika koji je vodio Katoličku crkvu na prijelazu milenija. Bio je papa putnik, globalni hodočasnik, i papa mistik, i pjesnik, i mislilac, i mučenik, i nadasve marijanski papa, papa Euharistije i krunice – sve je u njegovom djelu sadržano što bi trebalo biti uzor i nadahnjivati mase vjernika. Mi smo svi djeca Wojtylina pontifikata.

Sveti Ivan Pavao II. je bio primjer pravog suvremenog sveca. Širok i dubok, jednostavan, životan, blizak, duhovit i duhovan, imao je u sebi nešto prodorno, karizmatično, nešto što je plijenilo mnoštva. Ivan i Pavao, karizma dva imena, semantika pronositelja Riječi i apostola naroda. Ivan koji je stajao pod križem, i Pavao koji je putovao svijetom.

Veliki evangelizator i majstor komunikacije

Bio je veliki evangelizator ali i majstor komunikacije. Znao je pronaći put kako Evanđelje prenijeti mnogima, pa i onima nevjerujućima. Teška bolest i posljedice ranjavanja vodile su ga ka mučeništvu, ka trpljenju i patnji koja je AutoritetIzveo je Crkvu na zenit naše epohe, i sad je na nama, ne da ga zaboravimo, nego da ga napokon shvatimo i promijenimo nešto na bolje. Bio je i prorok, zabrinut za pravac kojim ide svijet, u kaos rata i terorizma. Njegov glas je odzvanjao i u ušima moćnika. Bio je globalni moralni autoritet. Ali i kako je jedan pjesnik to lijepo rekao: i globalni Samarijanac.nadilazila ljudske snage. On je bio Papa Božanskoga Milosrđa, papa koji je svjedočio koliko nam je Bog u Kristu Isusu blizak, koliko sućutan, i neizmjerno milosrdan. I zaista, trebali bismo mi u Hrvatskoj više držati do njega i pamtiti sve što je učinio za nas i posvetiti mu puno više od prigodničarskih uspomena i skupih monografija koje kupe prašinu po policama.

I danas kad vidim na slici to dobro, mudro lice svetog Poljaka, taj njegov zafrkantski osmijeh, u doba prije negoli je hodao svijetom doslovno raspet od boli i nemoći, razlučujem u njemu te dvije dimenzije koje su u osnovi vrlo bliske iako to neki ljudi još ne razumiju: dimenziju duhovnosti i dimenziju smijeha. Kad je na jednom putovanju na pozornici chaplinovski zavrtio štapom, to je, zapravo već bio „veliki prasak“ u poimanju papinstva i njegova apostolata. Pokazao je da se Bog smije, da Bog nije smrknuti tiranin, nego Stvoritelj prepun ljubavi i milosrđa. No kako postoji vrijeme smijeha tako postoji i vrijeme prolaska kroz tamnu noć. Izveo je Crkvu na zenit naše epohe, i sad je na nama, ne da ga zaboravimo, nego da ga napokon shvatimo i promijenimo nešto na bolje. Bio je i prorok, zabrinut za pravac kojim ide svijet, u kaos rata i terorizma. Njegov glas je odzvanjao i u ušima moćnika. Bio je globalni moralni autoritet. Ali i kako je jedan pjesnik to lijepo rekao: i globalni Samarijanac.

U mjesecu smo listopadu, mjesecu Gospina ružarija, pa bih napomenuo da je posebno zagovarao i širio molitvu krunice. Prije 14 godina, u listopadu 2002., sveti je Papa otvorio Godinu krunice i uveo otajstva svjetla u njezino razmatranje. Tom prigodom je objavio Apostolsko pismo „Rosarium Virginis Mariae“ (Krunica Djevice Marije) iznoseći pobude za veliku obnovu i širenje te divne molitve. „Ako je liturgija, kao čin Krista i Crkve, spasenjski čin par excellence, krunica je također kao 'meditacija' o Kristu s Marijom, spasenjsko razmatranje.“, piše Ivan Pavao II. u svom Apostolskom pismu. Izdvajam ovu rečenicu jer mi se sintagma „spasenjsko razmatranje“ kao suštinski opis krunice posebno svidjela. Valja je upamtiti kao izraz najdublje katoličke mistike, pogotovo jer se krunica sve više zanemaruje i podcjenjuje. Papa Ivan Pavao II je naglašavao da se krunica kao „metoda razmatranja“ ne smije podcjeniti. Bio je svjestan da se ona uvijek može unaprijediti, iznova oživjeti, zato je i proširio s novim otajstvima. Woytila je bio mistik Gospina Ružarija. Budimo to i mi kao marijanski vjernici, obnovimo u duhu i srcu njegovu snagu. Ružarij nosi u sebi mistiku jednostavnosti i dubine, mistiku predanja i pouzdanja. Sv. Ivane Pavle II.,. moli za nas!

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.