Internetski svemir

Namjerno sam stavio jedan ovako pretenciozan naslov da bih u njemu prikrio ili sublimirao i pitanje i konstataciju, znamo li živjeti, odnosno, sugerirao da u biti i ne znamo – jer živjeti u današnjem kaotičnom svijetu zahtijeva puno više mudrosti, usredotočenosti, iskustva i dobre volje nego ikada do sada – i da se životu u 21. stoljeću, usred strelovitih tehološko-informacijskih promjena i zasićenja, treba učiti kao posebnom umijeću.

Nekad je život nosio u sebi prirodni spontanitet. U vremenima društvenih virtualnih mreža, život je zadobio neke druge okvire, ozračje i ritam. Izgubio je dodir sa stvarnošću. Onaj „touch“ na zaslonu, njegova lakoća zamijenila je istinski „touch“ s okolinom i drugim ljudima.

Temeljni je problem u novoj pecerpciji svijeta kojeg nam pružaju nove tehnologije. Čovjek se vrlo brzo prilagodi novim tehnologija u smislu tehničkog ovladavanja ali je pitanje koliko je mentalno spreman nositi se s njihovim mogućnostima. Ritam promjena je puno brži od mogućnosti psihološke i duhovne prilagodbe. Tehnički se sve brzo nauči ali kako ploviti virtualnim svemirom, već je pitanje pojedinca i njegove osobne prilagodbe i afiniteta. Svi smo mi naglavce izbačeni u taj svemir u kojemu još ne znamo što je gore a što dolje, što je iza a što ispred. Mnogi plutaju poput astronauta koji su izgubili kontakt s baznom postajom.

Hiperinflacija sadržaja

O čemu zapravo govorim? O hiperinflaciji sadržaja. Internetski svemir se također bez prestanka širi kao i pravi svemir. U njemu je sve više galaksija i svaka je jedan golemi memo, beskrajni arhiv s milijardama ladica, s bilijunima raznih informacija i trilijunima tona smeća, i sve InternetInternet je zarazan upravo zbog svoje lakoće da se dopre do najraznovrsnijih sadržaja, ali i sve veće ponude „trasha“ koji oduzima vrijeme i čini čovjeka površnijim i manje sklonim korištenju vlastita uma.to pluta oko nas, i mi surfamo po jednom oceanu koji nema kraja ni konca. Izbor je zastrašujuće lak i velik.

Možemo vrlo brzo doći do informacija koje nam trebaju ali ujedno smo naplavljeni i mnoštvom sadržaja koji nam ne trebaju. Malo je umješnih surfera koji znaju ciljano doći do onoga što im je potrebno i korisno, a sve više ljudi prepušta se plutanju i lutanju beskrajnim prostranstvima.

Govorim sada, dakako, o negativnoj strani – ne interneta – nego ljudske psihologije i njezine sklonosti da se brzo naveže na dokoličarsku lakoću virtualnog življenja. Internet je zarazan upravo zbog svoje lakoće da se dopre do najraznovrsnijih sadržaja, ali i sve veće ponude „trasha“ koji oduzima vrijeme i čini čovjeka površnijim i manje sklonim korištenju vlastita uma.

Jedan od primjera kojeg ovdje želim posebno naglasiti je svijet internetskih teorija, raznih priča, videa, koja upućuju na stvarni svijet kao svijet opasnih prijevara, zavjera, fobija i paranoja. Takvih materijala je toliko mnoštvo da je gotovo nemoguće razabrati što je u tom „undergroundu“ stvarno i koliko je istine u raznim pričama i tezama koje se nude na milijardama stranica. Upravo hiperinflacija sadržaja obezvrjeđuje i onaj dio koji se odnosi na istinu, odnosno na realne aspekte određenih problema. Postavlja se pitanje kako živjeti u svijetu fobija i raznih strašnih teorija? Kako naći i zadržati usred svega toga vlastiti mir i nutarnju snagu? Tu dvojbu smatram ključnom. I odgovor na to pitanje mora dati samom sebi svaki svjesni i odgovorni pojedinac.

Crni scenariji

Umijeće življenja upravo podrazumijeva i jasan stav prema svemu što nas okružuje, nasrće na našu savijest, UmijećeUmijeće življenja je nešto što ćemo svi morati učiti kao duhovni i mentalni stav prema vlastitim predispozicijama da se ne odreknemo stvarnosti, i da u njoj prepoznajemo sebe sa što manje zrcaljenja kroz facebooke i slično. Omjer vremena koji provedemo na društvenim mrežama i sa živim ljudima, govorit će puno o nama, koliko stvarno živimo, a koliko plutamo u virtualnom svemiru.memoriju, na naš vidokrug interesa, mentalno zdravlje, jer čovjek koji se prepusti svemu tomu vrlo brzo može postati – sluđen, opsesivan. Dnevno nam se nude najcrnji scenariji, mnoštvo raznih poluinformacija, slutnji, fobija, o nečemu zlokobnom, skrivenom, o nekomu tko nešto planira, da nas zaraze, otruju, porobe, prevare, da se iza moćnika i političara kriju ickeovski hibridi, da je zlo već potpuno zavladalo, da samo izgubljeni i samo što još nije stigao jedan od jahača apokalipse.

Naravno, da u raznim teorijama ugroze ima istine, da se manipulira u politici, medijima, bankarstvu, ekonomiji, da postoje moćni lobiji koji ugrožavaju i ekologiju planeta i ekologiju ljudske duše, da se zlo i dobro sučeljavaju, ali u sveopćoj internetskoj kakofoniji raznih „proročkih“ glasova, koja je duhovna korist za pojedinca koji se svemu tome svakodnevno izlaže? Ne samo da je nikakva, nego ga usisava crna rupa u svoj nesagledivi bezdan. Uostalom, i kad je izvor čist, dovoljna je kap otrova da ga otruje. Dovoljna je kap laži da zamuti vodu istine.

Kako se od toga zaštititi jer čovjek kad ujutro ustane treba nadu i samopouzdanje a ne novu dozu otrovnog opijata sačinjenog od dva posto realiteta i 98 posto raznih internetskih linkova, klipova i ne znam čega koji tumače stvarnost koja mu upravo tog časa u svojoj ljepoti i jednostavnosti onkraj zidova i prozora promiče? Umijeće življenja je nešto što ćemo svi morati učiti kao duhovni i mentalni stav prema vlastitim predispozicijama da se ne odreknemo stvarnosti, i da u njoj prepoznajemo sebe sa što manje zrcaljenja kroz facebooke i slično. Omjer vremena koji provedemo na društvenim mrežama i sa živim ljudima, govorit će puno o nama, koliko stvarno živimo, a koliko plutamo u virtualnom svemiru.

Zoran Vukman