Udba je još uvijek oko nas, da je ukorijenjena u hrvatski sustav

U jednom svom tekstu prošle godine Hrvatsku sam u strukturalnom, političko-medijskom i dijelom u institucionalnom smislu ironično nazvao Udbolandom. Ovako sam definirao tu anti-Hrvatsku, tog Aliena koji živi u tkivu i tijelu ove zemlje i naroda, i dalje se hraneći njezinim vitalitetom, i napadajući joj imunosni sustav, čineći je slabom i auto-destruktivnom: Udboland u Hrvatskoj čini neformalna sekta starih Udbinih kadrova koji su sačuvali i obnovili svoju tajnu mrežu u politici, medijima, kulturi, pravosuđu i gospodarstvu, i koji imaju i danas toliko jake veze i utjecaj da vladaju ovom zemljom jer među mnoštvom njihovih konfidenata i egzekutora vlada „omerta“ i raspodjela moći i društvenih privilegija. Tako bi, dakle, glasila definicija i opći opis te udbolandske mreže.

Je li ta još vrlo živahna hobotnica presudom Mustaću i Perkoviću u Munchenu doživjela ozbiljan udarac u glavu ili su joj tek odsječeni neki krakovi? Ako presuda bavarskog suda postane pravomoćna, hrvatske udbine glavešine trebali bi konac života, nakon smiraja svojih obavještajnih karijera, umjesto u mirovini, dočekati iza rešetaka. Trebalo bi im prirediti ćelije originalno restaurirane u Gradišci i Lepoglavi u uvjetima u kakvima su živjeli hrvatski politički zatvorenici u doba titoizma. Tvrdim ovo bez LustracijaOva presuda o doživotnoj robiji za hrvatske šefove Udbe mogla bi doista postati povijesnom. No sve opet ovisi o rasporedu političkih snaga u Hrvatskoj. Tko će ovu presudu sutra kapitalizirati u smislu pokretanja niza sličnih procesa i suđenja za ubojstva desetaka drugih hrvatskih emigranata? Kapitalizirati je i politički i pravno kao podlogu za jedan oblik lustracije.ikakve zluradosti, jer opora je je ovo pravda, a pogotovo za Hrvatsku koja nije imala dovoljno snage i kadrova na vlasti da bi se sama suočila sa svojom sramotnom i bijednom komunističkom prošlošću, nego su pravi posao morali odraditi pedantni Nijemci. U svakom slučaju, bez ikakve ironije, trebali bi ponovno, kao na početku Kohl i Genscherovih devedesetih i priznanja naše saamostalnosti od strane Njemačke, i danas reći: Danke Deutschland! Ova presuda o doživotnoj robiji za hrvatske šefove Udbe mogla bi doista postati povijesnom. No sve opet ovisi o rasporedu političkih snaga u Hrvatskoj. Tko će ovu presudu sutra kapitalizirati u smislu pokretanja niza sličnih procesa i suđenja za ubojstva desetaka drugih hrvatskih emigranata? Kapitalizirati je i politički i pravno kao podlogu za jedan oblik lustracije.

Da bih izrazio svoju sumnju i da se ne bih ponavljao, usuđujem se citirati samog sebe, jer riječ je o važnim pitanjima u ovom trenutku, koja treba po milijunti put ponoviti: može li biti sreće u zemlji koja je pola stoljeća bila pod vlašću komunističkog jednopartijskog režima a da nikada pred poviješću, vlastitim narodom i savješću nitko od nositelja tog sustava nije položio račune što je činio, što je radio, koga je progonio, koga je sudio, koga je zatvarao u razdoblju između 1945. i 1990. godine? Može li biti sreće u zemlji koja je talac neraskajanih zločinaca, šefova i egzekutora Udbe i KOS-a, u kojoj nikada nije suđen ni osuđen nijedan komunistički, titoistički masovni ubojica, nijedan od naredbodavaca i izvršitelja koji su ubijali tisuće ljudi i bacali u jame, koji su mučili i streljali mnoštvo ratnih zarobljenika, koji su u zatvorima i logorima uništavali mnoge živote? Može li biti sreće u zemlji u kojoj je velik dio sustava konfidenata Udbe iz medija, politike i privrede ostao do danas aktivan, uživajući sve blagodati karijere čije su temelje postavili u vremenima kad se bez filtera Udbe nije moglo biti ni predsjednik kućnog savjeta ili mjesne zajednice, a kamoli još postati glavni urednik neke novine, diplomat ili dopisnik iz inozemstva, sudac ili javni tužitelj, direktor državne firme, visoki partijski i politički dužnosnik?

Koegzistencija s mračnim i skrivenim naslijeđem komunističkih zlodjela.

Može li biti normalna zemlja u kojoj svi ti ljudi s negdašnjih visokih mjesta totalitarnog režima ne samo da i dan danas obnašaju neke visoke funkcije nego su u svom podmuklom presvlačenju postali veliki demokrati, liberali i markeri prema kojima se određuju ljudska prava, javno mnijenje ili razina Okidač?jedino ako ova bavarska presuda bude okidač za početak mukotrpnih promjena u Hrvatskoj, za smjenu generacija u politici i institiucijama – koju ne bi kontrolirali stari udbaši, toliko živahni da se i žene u visokoj starosti – jedino ako se nametne nova hrvatska politička kritična masa, dovoljno inteligentna i odlučna da otrgne zemlju iz ruku preživjelih zloćudnih struktura, onda sve ovo ima smisla. U suprotnom, dogodi li se da munchensko suđenje ponovno bude bačeno na medijsku i političku marginu, izgurano u treći plan, ako se sve zatrpa pepelom, onda smo propustili i zadnju povijesnu šansu za barem nekim vidom lustracije.demokracije? Što je drugo ako ne bolesno društvo koje je prikrilo sva zločinstva tih nelustriranih dvoličnjaka, koji su svoja zlodjela, svoj nemoral i služenje jednom nehumanom sustavu, prikrili novim bojama i dresovima koje su navukli na sebe? I ne samo to, ti ljudi nam danas postavljaju kriterije demokracije. Zato u Hrvatskoj i postoji samo surogat demokracije jer nelustrirana komunistička zemlja ne može biti sposobna za postizanje razine slobode i samosvjesti političkog sustava kakav je u zapadnoj Europi. Ne može se ići naprijed ako se živi u laži i u prisilnoj koegzistenciji s mračnim i skrivenim naslijeđem komunističkih zlodjela.

Dakle, jedino ako ova bavarska presuda bude okidač za početak mukotrpnih promjena u Hrvatskoj, za smjenu generacija u politici i institiucijama – koju ne bi kontrolirali stari udbaši, toliko živahni da se i žene u visokoj starosti – jedino ako se nametne nova hrvatska politička kritična masa, dovoljno inteligentna i odlučna da otrgne zemlju iz ruku preživjelih zloćudnih struktura, onda sve ovo ima smisla. U suprotnom, dogodi li se da munchensko suđenje ponovno bude bačeno na medijsku i političku marginu, izgurano u treći plan, ako se sve zatrpa pepelom, onda smo propustili i zadnju povijesnu šansu za barem nekim vidom lustracije.

Nije paranoja, ako kažemo da je Udba još uvijek oko nas, da je ukorijenjena u hrvatski sustav, ali bi bilo pretjerano da nam služi kao politički ili ideološki izgovor za neuspjehe. Presuda udbaškom dvojcu trebala bi biti i moralna, politička presuda i Milanoviću koji je pred očima Europe činio sve da osramoti Hrvatsku i ne izruči Perkovića i Mustaća. Nikakvog političkog interesa nije mogao imati da ih štiti a ni državnog. Interes su mogli imati samo ljudi iza kulisa koji i dan danas vuku poteze u hrvatskoj politici, medijima i nekim strankama. Treba li biti još jasniji pa reći da je Milanović štitio Udbine interese kao premijer, i da napokon u predizbornoj kampanji mora biti natjeran položiti račune? No tko će ga na to natjerati? To bi morao biti čovjek politički čist koji i sam ne izvire iz sličnog miljea kao i Milanović, čija pretpovijest nije opterećena bilo kakvim sjenama titoizma.

Bit će nam potrebni hrabri suci i državni odvjetnici koji će se usuditi progoniti udbaške ubojice i nalogodavce

Bit će nam potrebni hrabri suci i državni odvjetnici koji će se usuditi progoniti udbaške ubojice i nalogodavce za niz ubojstava prije i nakon Đurekovićeva smaknuća. Tko će lustrirati medije? Tko uopće spominje novinare koji su i dan danas vrlo aktivni a gradili su svoje karijere, uredničke i dopisničke kao suradnici Udbe? Koliko je komunističkih direktora i njihovih potomaka sudjelovalo i u privatizacijskoj pljački devedesetih? Tko je opstruirao povratak hrvatskih iseljenika u Hrvatsku i njihova potencijalna ulaganja? Jesu li građani ove zemlje uopće svjesni koliko je Hrvatska od devedesete do danas opstruirana od udbinih infiltriranih kadrova? Tko još spominje Račana i njegovu odgovornost dok je bio na čelu SKH a prije toga i jedan od partijskih ideologa koji su odlučivali o ljudskim sudbinama i karijerama? Tko god je bio u vrhu partijskog CK u Hrvatskoj i SFRJ nije čist i potencijalni je sudionik u progonu hrvatskih emigranata i političkih zatvorenika.

Povijest se nekada zaista poigra sa svojom zločestom djecom. Ni Perković ni Mustać vjerojatno nisu ni u najgoroj noćnoj mori mogli zamisliti da će 33 godine nakon naručena ubojstva Đurekovića, doći pred lice pravde upravo na mjestu zločina. Perković je odšutio svoj iskaz jer pored sebe ima „consiglierea“ koji pazi da ne progovori. Udbini kadrovi danas čine svojevrsnu ideološko-mafijašku strukturu. Ucjenjeni su međusobnim pamćenjem, znaju što su radili i čuvaju svoje tajne i jedni druge jer tako čuva svatko sebe. Udba ima svoje zastupnike, ima svoje ljude koji budno motre da ne bi negdje iscurilo koje zrnce savjesti. Mustać je još kao mladac sudjelovao u otmicama, pekao je zanat vrlo konkretno. Danas izgleda kao mirni, fini čovjek iz susjedstva. Je li kad povukao obarač – neka mu Bog sudi. I svima onima anonimnima i neraskajanima koji su mučki ubijali Hrvate po svijetu – neka im sudi Bog ali na ovome svijetu, nova hrvatska politika, ako je ikako moguća, i hrvatsko pravosuđe, ako u njemu ima imalo pravne i moralne odvažnosti, takve trebaju otkrivati i dovoditi pred lice hrvatske pravde. Ako to nismo kadri, onda uzalud nam država, za koju protuhrvatski i proudbaški cinici govore kako nam ju je stvorila Udba. To je najveća povijesna patka koju tek treba raskrinkati. Mladoženja Manolić nije stvarao neovisnu Hrvatsku. Nisu to ni Mustać ni Perković, ona je stvorena u krvi, znoju i suzama odvažnih i čestitih domoljuba, a ne u uredima jedne zločinačke organizacije i s njezinim profesionalnim ubojicama. Hrvatska država ne stoji niti pada s Udbom, dapače, bez nje bi napokon procvala.

Zoran Vukman