EU, Velika Britanija i Europsko prvenstvo

Ni u pauzi europskog nogometnog prvenstva nismo ostali bez velikih senzacija, ako se o senzaciji uopće i može govoriti kad je riječ o tijesnoj referendumskoj odluci britanskih birača da UK napuste Europsku Uniju. Nije se dogodilo ništa što se nije moglo očekivati jer britanski stav prema Europi uvijek je bio ekskluzivistički. I ma koliko to čudno zvučalo, ovoj se odluci mogu veseliti upravo oni koji sanjaju o obnovi svjetske moći Ujedinjenog Kraljevstva, dok Bruxelles ostaje ono što je i bio: skupo birokratsko europsko središte bez stvarne (geo)političke moći.

Senzacionalistički naslovi koji najavljuju kraj EU samo su odjek trenutne medijske gladi za „povijesnim“ događajima. Za par dana u žižu će doći ponovno europsko nogometno prvenstvo i rijeke navijača i piva koje teku ulicama francuskih gradova. EU neće propasti, niti će ijedna zemlja slijediti Engleze u izlasku iz Unije. Distanca Londona prema kontinentu uvijek je postojala, a njezine konotacije zasigurno će i Europa i UK osjetiti u raznim aspektima, no LondonLondon je odlučio EU prepustiti njezinoj sudbini, ali će odluka o napuštanju Unije možda dugoročno više naštetiti Englezima nego kontinentu. Nisu svi otočani oduševljeni rezultatom referenduma, a posebno ne Škoti i Sjeverni Irci jer oni se sada osjećaju nesigurnije, paradoksalno, s Bruxellesom su imali dojam većeg manevarskog prostora i privid nešto veće autonomije u odnosu na krunu koja ih potiho davi stoljećima. No ta kruna je, čini se, odlučila pokazati tko je još uvijek vladar svijeta – da se prisjetimo one poznate škotske samoironične dosjetke – kako su Škoti stvorili svijet da bi Englezi vladali njime.daleko od bilo kakvih katastrofičnih predviđanja. U svakom slučaju, radi se o preslagivanju i konsolidiranju zapadnih središta moći, Washington i London kao „dva oka u glavi“, a Bruxelles i ostatak svijeta kao drugorazredni ili trećerazredni svjetski igrači.

Nisu svi otočani oduševljeni rezultatom referenduma

London je odlučio EU prepustiti njezinoj sudbini, ali će odluka o napuštanju Unije možda dugoročno više naštetiti Englezima nego kontinentu. Nisu svi otočani oduševljeni rezultatom referenduma, a posebno ne Škoti i Sjeverni Irci jer oni se sada osjećaju nesigurnije, paradoksalno, s Bruxellesom su imali dojam većeg manevarskog prostora i privid nešto veće autonomije u odnosu na krunu koja ih potiho davi stoljećima. No ta kruna je, čini se, odlučila pokazati tko je još uvijek vladar svijeta – da se prisjetimo one poznate škotske samoironične dosjetke – kako su Škoti stvorili svijet da bi Englezi vladali njime.

Naravno, stvari oko britanskog „odcjepljenja“ nisu tako jednostavne, u igri je puno čimbenika i interesa unutar samog anglosaksonskog svijeta. Moguće je da će ovako London i Washington moći zajedno lakše pritiskati Bruxelles jer ovdje se ne radi samo o funkcioniranju EU nego nadporetka kojemu i sama Unija mora biti podređena. Osim toga, Britanija se ovako izvlači i od svega onoga što čeka Europu – u opasnosti od novih ratova i priljeva izbjeglica. Svakako se radi o izolacionističkoj politici koja je prošla poradi imperijalnih engleskih interesa. Tako da bih prije prognozirao da bi ovo u nekom duljem raspletu događaja mogao biti početak kraja Ujedinjenog Kraljevstva negoli Europske unije.

Stare tendencije unutar Velika Britanije

Možda su se engleski euroskeptici preračunali s obzirom na odnose snaga unutar UK jer će se povećati osjećaj nesigurnosti kod otočkih naroda podređenih engleskoj kruni. Upravo bi izlazak Britanije iz EU mogao oživjeti i ojačati stare tendencije Škota da se napokon u većini odluče za izlazak iz okrilja britanskog kraljevstva. Sjeverni Irci s druge strane već najavljuju pripajanje Republici Irskoj od koje su otrgnuti engleskom okupacijom nakon proglašenja irske neovisnosti prije nepunih sto godina.

Birokratski Bruxelles će preživjeti, poznato nam je još od titokracije da politokracija svake vrste zadnja pada ili nikada i ne pada, samo se transformira u nove oblike i nastavi život pod novim predznacima. Kao stari euroskeptik predviđam Europskoj uniji opstanak kroz neke metamorfoze jer njezin raspad i nije cilj zapadno-atlantskih središta moći, nego njezino kontrolirano slabljenje, ali ne do propasti, nego do stanja zabrinute poslušnosti.

No pustimo sad EU i UK, osvrnimo se s par riječ na hrvatsku nogometnu reprezentaciju koja na Dan državnosti igra utakmicu osmine-finala EURA 2016. s Portugalom. Kakav god rezultat bio, naši momci su pokazali cijeloj naciji njezin skriveni karakter: virtuoznost, borbenost, srčanost, domoljublje, prijateljstvo, zajedništvo, i onu drskost i hrabrost koju smo nekad imali dok nam veći dio nacije nije bio „uškopljen“ od strane Račana, Mesića, Sanadera, Milanovića i inih egomana koji su nas psihički i ekonomski uništili, koji su naciji ubijali ponos i bacali je u malodušje i autodestrukciju. Naši momci su pokazali drskost nepokorivih, onaj pravi borbeni hrvatski duh koji je postojao „mračnih“ devedesetih.

Recept za uspjeh

Zanimljivo je da reprezentaciju vode ljudi koji su unaprijed bili omalovaženi, podcijenjeni i izrugani, da su Čačić i njegov stožer s Mišom i Šimunićem stvorili takvu strategiju i ozračje koja je ponizila i porazila i najveće trenere PrvenstvoBit će to velik ogled, ma kako završio – jer nogomet je nepredvidljiv – imamo razloga biti ponosni na hrvatske nogometaše. Ni kraci preživjele Udbine hobotnice nisu je uspjeli uništiti svojim sabotažama a nadajmo se da neće ni 25. lipnja.poput Terima i Del Bosquea. Skromni i jednostavni Ante Čačić pokazao je svojim pristupom da tzv. karizma može biti samo medijska opsjena i PR, da rad i upornost našeg hrvatskog čovjeka koji srcem i znanjem ide naprijed može postići puno.

Zanimljivo je da su dva nogometna velikana pred ogled Hrvatske i Portugala, naš Šuker i njihov Figo uporabili isti izraz kao recept za daljnji uspjeh vlastitih reprezentacija: poniznost. Da dalje trebaju igrati smireno i ponizno, bez oholosti, ali odlučni. Bit će to velik ogled, ma kako završio – jer nogomet je nepredvidljiv – imamo razloga biti ponosni na hrvatske nogometaše. Ni kraci preživjele Udbine hobotnice nisu je uspjeli uništiti svojim sabotažama a nadajmo se da neće ni 25. lipnja.

Toga dana je i 35. obljetnica Međugorja. Gospa sigurno ne gleda nogomet, dragi smo joj i mi i Portugalci, tamo je Fatima, a kod nas Hrvata Međugorje, molit će se jedni i drugi Majci – pa neka pobijede oni koji su bolji, hrabriji, odlučniji, ponizniji i – vjerniji – ja vjerujem da su to naši, pa što Bog dade i junačka hrvatska momčad. Jer ako Gospa ne gleda nogomet, Bog ga sigurno gleda. A valjda i njemu već samoljubivi „polubog“ Ronaldo ide na živce koji se ponaša kao da je on sam stvorio tu čudesnu igru a ne Bog koji ju je zamislio već prije stvaranja svijeta. Uostalom, Veliki Prasak je i nastao iz nogometne lopte.

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.