Suradnja s Rusijom i drugim zemljama

Godinama smo slušali neoliberalne mantre kako kapital nema ni nacionalnosti ni granica. No čini, kad je Hrvatska u pitanju, onda to pravilo čas vrijedi, čas ne vrijedi, kako za koga. Naši resursi, pogotovo energetski postali su veliki ulog u geopolitičkim igrama, o njima ovisi i sudbina aktualne vlasti, a pitanje koje izaziva zebnju je vrlo ozbiljno: ako nam Washington i Bruxelles mogu određivati koji kapital smijemo puštati a koji ne u energetski sektor i općenito u veća ulaganja na području Hrvatske, jesmo li postali kolonija koja više ne odlučuje o vlastitim interesima?

Naime, osjetio sam se ponukanim postaviti nekoliko logičnih i zdravorazumskih pitanja kad sam u jednom dnevnom listu pročitao izvješće o govoru zastupnika HDZ-a u Europskom parlamentu Davora Stiera na sastanku Središnjeg odbora HDZ-a. Stier je prema medijskim izvješćima naglasio da je „Hrvatska dio Zapada, da je to i Tuđman isticao, te da je to politika HDZ-a i da tu nema mjesta da se dogodi prodor kapitala s istoka, konkretno ruskog, u strateške sektore.“

Zašto su mi ovi naputci zazvučali pomalo ideološki jezovito? Prvo, nije li razorno za bilo kakvu daljnju raspravu o NaputakZbog toga, što god netko mislio o Rusiji, Stierov naputak koji je prenio kao briselsko-washingtonski trbuhozborac, smatram ideološkom skandaloznom direktivom kojom se suspendira hrvatsko pravo na odlučivanje o vlastitim strateškim sektorima. Ako mogu Slovenci i Mađari slobodno poslovati s ruskim tvrtkama, zašto ne smije Hrvatska? Američka blokada nad Hrvatskom znači da smo neslobodna zemlja koja ne smije sama odlučivati o vlastitoj sudbini. Čemu toliki strah od Rusije? Zašto se jedna mala Slovenija ne boji trgovati s Rusima?slobodnom tržištu ako se ono ideološki korigira u stranačkim ćelijama, i da konkurentnost kapitala određuje bilo koji stranački dužnosnik s pozicija svoje briselocentrične samodostatnosti? Ne želim ulaziti u unutarstranačke sukobe jer nisam insajder, zanimaju me samo načelna pitanja: što to znači u ekonomskom smislu da je Hrvatska dio Zapada? Znači li to da ni turski kapital onda ne smije u Hrvatsku? Ni iranski, ni kineski? Nije li sve to „kapital s istoka“, i što uopće u kategorijama poduzetništva, ulaganja i gospodarskih parametara znači biti „dio Zapada“? Znači li to da ni jedna istočnoeuropska zemlja ne bi smjela biti naš ekonomski partner? Naravno, ne radi se o tomu, radi se o fobiji u odnosu na ruski kapital koja je čisto ideološka i u funkciji je tuđih interesa jer ako u Hrvatsku može ući turski, iranski, arapski i kineski kapital, zašto ne bi mogao konkurirati i ruski, pogotovo ako ima u nekim segmentima bolje uvjete i ponude!?

Demagogija

Stierovo pozivanje na Tuđmana je čista demagogija jer dobro se sjećam činjenice da je predsjednik Tuđman u svojoj kasnoj fazi, godinu dana prije smrti krenuo u veliki geostrateški zaokret i uspostavio je s Moskvom stabilne odnose. Bio je ljut na američku politiku i odnos prema Hrvatskoj i prema njemu osobno, smatrao se iznevjerenim od američkih saveznika u postdaytonskom razdoblju a i kada su nekorektno otkrili detalje oko njegova liječenja u Americi. Donio je tada odluku i da se ne ide u kupovinu američkih Boinga nego francuskih Airbuseva. To je mogao učiniti samo suvereni predsjednik jedne suverene države koji je vodio samostalnu, a ne nikakvu vazalsku politiku.

Zbog toga, što god netko mislio o Rusiji, Stierov naputak koji je prenio kao briselsko-washingtonski trbuhozborac, smatram ideološkom skandaloznom direktivom kojom se suspendira hrvatsko pravo na odlučivanje o vlastitim strateškim sektorima. Ako mogu Slovenci i Mađari slobodno poslovati s ruskim tvrtkama, zašto ne smije Hrvatska? Američka blokada nad Hrvatskom znači da smo neslobodna zemlja koja ne smije sama odlučivati o vlastitoj sudbini. Čemu toliki strah od Rusije? Zašto se jedna mala Slovenija ne boji trgovati s Rusima?

Iracionalno je uporno odbijati gospodarsku suradnju s jednom svjetskom velesilom koja je usprkos svemu i dalje spremna s Hrvatskom surađivati. Zašto Moskvu želimo pretvoriti u svog neprijatelja? Hrvatski interes je surađivati i sa Istokom i sa Zapadom, s kapitalom koji bi se natjecao pod jednakim uvjetima. Uostalom, što su SAD do sada uložile u ekonomski napredak Hrvatske, osim što nam uvaljuju višak svoje rabljene vojne opreme?

Zašto bi Bijela kuća odlučivala o tome što će biti s Inom? Je li Tuđmanu mogao netko devedesetih narediti da umjesto francuskih Airbuseva kupi američke Boinge? Zato se ne pozivajte na Tuđmana, on je bio veliki državnik, i u njegovo vrijeme Hrvatska je bila država koja je sama odlučivala o svojoj sudbini, a danas bi o nama odlučivali trećerazredni činovnici iz State Departmenta ili Europske komisije.

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.