Čovjek može biti ispunjen samo ljubavlju i radom

Sve je više ljudi koji ne znaju kako – živjeti. Sve je više ljudi koji trebaju duhovnu pomoć, koji se osjećaju izgubljeno u vlastitoj svakodnevnici, koji plutaju na oceanu vlastita života kao očajni brodolomnici.

Paradoks suvremenog svijeta: mnoštvo uputa, mnoštvo knjiga o samopomoći, mnoštvo sredstava, ponegdje i obilje, pa opet, čovjek ne zna živjeti! Ne zna što bi sa sobom, ne zna kako bi ispunio golemu prazninu. Treba se učiti onom temeljnom. Izgubljen je instinkt spontanog življenja. Izgubljena je sposobnost neposrednog, dubljeg uvida u stvari. Izgubljeni su mnogi darovi.

Danas su posebno popularne razne knjige koje govore o mudrosti življenja u sadašnjem trenutku. Ne biti zamršen u kučine prošlosti, niti u „spleen“ budućnosti. Biti sada i ovdje. Kako bi se ljudi ranijih epoha tomu čudili! Zanimljivo bi bilo zamisliti susrete predstavnika raznih razdoblja ljudske povijesti. Što bi mogli međusobno podijeliti? U čemu bi se uopće mogli razumjeti? Bio bi to susret ljudi koji razmišljaju na različite načine, različitih kultura, različitih svijesti, i teško bi se razumjeli. Tehnološka dostignuća bila bi najmanji problem, ona mogu biti samo izvor komičnih zabuna kao u filmovima i knjigama o putovanjima kroz vrijeme. No u bitnim stvarima, nerazumijevanje bi bilo pojmovno, duhovno, kulturalno, puno drastičnije negoli između različitih kultura koje dijele istu epohu.

Na samo jednom području svijeta, na tlu jedne civilizacije, u nizu povijesnih naslaga, imali bi naraštaje podijeljene jazom mišljenja, običaja i načina RazumijevanjeSigurno je da čovjek renesanse, ranog srednjeg vijeka ili antike, ne bi razumio psihološke probleme suvremenog čovjeka. Problem „moći sadašnjega trenutka“ ne bi uopće razumio kao problem. Depresije i neuroze suvremenoga doba bile bi im posve strane.življenja. No sigurno je da čovjek renesanse, ranog srednjeg vijeka ili antike, ne bi razumio psihološke probleme suvremenog čovjeka. Problem „moći sadašnjega trenutka“ ne bi uopće razumio kao problem. Depresije i neuroze suvremenoga doba bile bi im posve strane.

Ne kažem da je rješenje u prošlosti. Niti u futurizmu. Ali je dobro da se čovjek s manje samodopadljivosti ogleda u zrcalu ranijih epoha, da se vrati dubljem preispitivanju vlastite tradicije, da iskopa ono vrijedno i životno u njoj, ali zaboravljeno! Stare vještine, stare mudrosti, i prije svega umijeće življenja! Jednostavno – umijeće življenja! Najgore je svoju sudbinu gledati kao na izgon iz života, kad čovjek osjeti umor i misli da je pregažen, da ne može pratiti ritam životnih imperativa. Najgore je kad upozna mnoga lica očaja i prihvati ih kao lica svog identiteta. Da, očaj nije bio nikad veća kušnja za čovjeka negoli u zadnja dva stoljeća!

Isprekidane veze s onostranim

Čovjekove spone s onostranim grubo su prekidane, pokazalo se da nas gubitak odnosa s Bogom staje gorkih VjeraNevjeri treba pokazati istinsku vjeru koja proizlazi iz njezina svakodnevna življenja. Prava duhovnost uvijek je skladni omjer akcije i kontemplacije. Duhovna osoba revoluciju počinje od sebe same, ne počinje je sociološki i ideološki.plodova koje daje ohola autonomija. Čitav Svemir se smije našoj oholosti. Dok prodiremo okom i umom u dio njegovih, dostupnih, tajni, moramo se iznova učiti živjeti! Trebali bi otvoriti knjigu paradoksa. Ne vidjeti Božji rukopis u svemu stvorenom, htjeti vladati svime, i znati sve, a gubiti strast i puninu svakodnevnog življenja – što je to? Sumanutost? Glupost? Zašto nam izmiče život ovdje i sada? Zato što želimo pobjeći iz vlastite kože. Mislimo da danas imamo virtualna sredstva koja nam to omogućuju. Povratak Bogu bit će mnogo teži nego ikada u povijesti. Bit će to dug put iz vlastite podsvijesti u stvarnost. Kad je iznova otkrijemo, upoznat ćemo ljepotu jednostavnosti. I boje života.

Duhovna glad, iako nije egzaktno mjerljiva, sve je prisutnija u svijetu. Ona se može osjetiti na razne načine, a najčešće je neki ljudi sami posvjedoče ili očituju svoju potrebu za duhovnim vodstvom. Vjera i nevjera nisu stvar natjecanja i nadmudrivanja, pogotovo ne u ideološkom smislu niti na polju na kojemu nevjera vidi svoju dominaciju – a to je čisti materijalizam. Nevjeri treba pokazati istinsku vjeru koja proizlazi iz njezina svakodnevna življenja. Prava duhovnost uvijek je skladni omjer akcije i kontemplacije. Duhovna osoba revoluciju počinje od sebe same, ne počinje je sociološki i ideološki.

Nedostaju nam istinski duhovnici. Mnogi vjernici osjećaju taj deficit jer posvećene osobe sve više se boje preuzeti odgovornost. Ne trebaju nam ni uopćavanja i skrivanje iza mudroslovlja. Potrebna nam je vjera s karakterom, srčana, neuvijena, sa stavom, žarom, „fajterska“, ne ona koja stalno oklijeva, osvrće se, važe, premišlja, oklijeva, stavlja zagrade, ograde, zapreke, koja se krije iza retorike, citata i apstrakcija. Treba nam konkretna vjera u konkretnoj egzistenciji i za konkretnog čovjeka, za osobu s imenom i prezimenom. Vjera koja ima odvažnosti, OdređenostBiti određen danas znači biti ekstreman. Uvijenost više nije licemjerje nego se naziva tolerancijom. No ona je uvijek tolerancija prema zlu. Ne govorim o vjeri s karakterom bez razuma, dapače. Govorim o povratku muževnoj, promišljenoj, zreloj vjeri sa srcem i stavom. Vjeri koja se ne stidi sebe same i ne boji se govoriti, svjedočiti, djelovati, koja ne okoliša vječito da bi sebi kupila odstupnicu, osigurala zavjetrinu ili da se ne bi nešto krivo zaletjela pa ugrozila svoj interes.koja ne podmeće licemjerne klipove i ne sputava onoga koji se nosi s izazovima života i ne boji se imenovati određene stvari i fenomene, pa tako i ono što razlučuje kao zlo. U svijetu sveopće relativizacije najlakše se skriti iza neimenovanja zla jer oni koji ga imenuju riskiraju da budu stigmatizirani.

Biti određen danas znači biti eksteman

Biti određen danas znači biti ekstreman. Uvijenost više nije licemjerje nego se naziva tolerancijom. No ona je uvijek tolerancija prema zlu. Ne govorim o vjeri s karakterom bez razuma, dapače. Govorim o povratku muževnoj, promišljenoj, zreloj vjeri sa srcem i stavom. Vjeri koja se ne stidi sebe same i ne boji se govoriti, svjedočiti, djelovati, koja ne okoliša vječito da bi sebi kupila odstupnicu, osigurala zavjetrinu ili da se ne bi nešto krivo zaletjela pa ugrozila svoj interes.

Govorim protiv vjere bez stava, kalkulantske, ali i one vjere pismoznanaca nad kojom je sam Gospodin bio zgađen – vjere koja bi mogla razumjeti ali ne želi jer je ohola, samodostatna, postavlja dvolične zamke, puna je primisli i zlobnih sumnji. Nije kadra gledati stvari srcem a onda ih promišljati jer je njezin račun uvijek račun uskogrudnosti, zakidanja i nalaženja mana srčanima. Ona će vas uvijek zaustaviti u namjeri da vas ohladi, zbuni i da vam podmetne neku svoju namisao.

Jesu li ikada mnijenja ljudska bila tako zamagljena kao danas? Suvremeni čovjek se nesigurno kreće između prostora apatije i neodlučnosti, relativnosti i neodgovornosti, pa do uskog područja vlastitih ograničenja, zabluda, predrasuda i žestokih podjela. Paradoksalno, tamo gdje treba zauzeti jasan stav, postaje neodlučan, a tamo gdje treba paziti da mu emocije ne prerastu u afekte i sukobe, posjeduje slijepu odvažnost koja ga dovodi do velikih ratova i katastrofa. Teško se postaviti u svijetu brzih i fluidnih mijena. Treba brzo misliti i raditi na sebi, usavršavati se, učiti, moliti, vjerovati i nadasve ljubiti. Čovjek može biti ispunjen samo ljubavlju i radom.

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.