Ante Tomić - izrazito talentiran za pisanje partizanskih jednočinki

Dvijetisućite godine, u jeku račanovskih čistki, „Slobodna Dalmacija“ je bila jedna od zadnjih medijskih oporbenih utvrda. Veći dio novinara u redakciji stavio se otvoreno na stranu Račanove vlasti, i započeo opstrukciju i bojkot kolega koji su radili svoj posao. Među glavnim kolovođama te jogurt-revolucije bio je Ante Tomić. Kad je potpisnika ovih redaka tadašnji glavni urednik „Slobodne“ Josip Jović imenovao za urednika kulturne rubrike, dogodilo mu se nešto slično kao i sadašnjem ministru kulture. Pokrenuta je na njega ideološka hajka. Dok još nije ni preuzeo dužnost, njegovi lijevi kolege napisali su priopćenje i potpisali peticiju kojom s njim odbijaju svaku suradnju! Inicijator te peticije bio je Ante Tomić.

Njezin skandalozni sadržaj i danas, autor ovoga teksta čuva kao mučnu uspomenu na dane reboljševizacije BoljševizamTomić danas očito sebe doživljava kao nedodirljivu instituciju i poput svih nemudrih ljudi kad im vlastiti značaj udari u glavu, izgubi svaku mjeru i realnu predodžbu o samom sebi. Njegov porugljivi stil koji ide uvijek „ad hominem“, uvredljive kvalifikacije i podcjenjivanje ljudi, za njega su samorazumljive tekovine neoboljševičke revolucije – očito je uvjeren kako je to vrhunaravni iskaz njegove autorske i svake druge slobode.društva. U peticiji, koju su objavile sve utjecajnije novine prije negoli je kuvertirana i predana u ruke onome koga se linčuje, kao razlog odbijanja suradnje s nepoćudnim kolegom naveden je njegov svjetonazor i nestručnost!? Bio mu je onemogućen normalan rad, ocrnjen je u javnosti, da bi vrlo skoro dobio i izvanredni otkaz. To je, dakle, jedna od posljedica Tomićeva agitatorskog i „revolucionarnog“ rada.

Petnaest godina kasnije, Tomić kojemu su otvorene sve utjecajnije novine od Zagreba do Splita i Beograda, postao je „javno dobro“, zaštićena vrsta, „velikan“ osjetljiv na slobodu govora i izražavanja, čovjek koji će uskoro tražiti da ga čuvaju kordoni specijalne policije kad ide na kavu ili dok šeta rivom kao na gay-prideu. Ukoliko mu se nečiji pas popiša na osobni hodajući spomenički postament, vlasnik će morati platiti grdnu globu. Naravno, i bura može biti u službi reprogramiranja ustaštva ako mu odnese šešir. Uostalom, to je „vjetar s Dinare“.

Tomić danas očito sebe doživljava kao nedodirljivu instituciju i poput svih nemudrih ljudi kad im vlastiti značaj udari u glavu, izgubi svaku mjeru i realnu predodžbu o samom sebi. Njegov porugljivi stil koji ide uvijek „ad hominem“, uvredljive kvalifikacije i podcjenjivanje ljudi, za njega su samorazumljive tekovine neoboljševičke revolucije – očito je uvjeren kako je to vrhunaravni iskaz njegove autorske i svake druge slobode.

Govor mržnje

U Tomićevim kolumnama ima elemenata govora mržnje. Nedavno je Marijanu Petir u otrovnom satiričkom kontekstu, gadljivo i podlo, usporedio s masovnim ubojicom Breivikom. Njegove konkluzije su začudne, nadahnute kao i kod negdašnjih autora udbaških i kosovskih izvješća. Likovi u romanima su mu plošni poput likova iz „svijeta crtica“, jedva da poznaju i drugu, a kamoli treću ili četvrtu dimenziju. Psihologija mu je na razini boljševika 1918., a drug Uljanov bi mu mogao biti najveći doseg ideološke mistike i revolucionarno-književničkog rada.

Tomić je izrazito talentiran za pisanje partizanskih jednočinki tako da je šteta što nije rođen ranije jer bi partizanski teatar imao što izvoditi 1945. godine, bila bi to zaista revolucionarna avangarda. Tomić je često podizao prašinu svojim uvredama. Prije 14 godina, čak su i neki glumci tražili skidanje njegovih predstava s repertoara HNK jer su smatrali da je grubo uvrijedio i podcijenio i glumce i glumačku profesiju. On piše s namjerom da se naruga, TalentTomić je izrazito talentiran za pisanje partizanskih jednočinki tako da je šteta što nije rođen ranije jer bi partizanski teatar imao što izvoditi 1945. godine, bila bi to zaista revolucionarna avangarda. Tomić je često podizao prašinu svojim uvredama. Prije 14 godina, čak su i neki glumci tražili skidanje njegovih predstava s repertoara HNK jer su smatrali da je grubo uvrijedio i podcijenio i glumce i glumačku profesiju. On piše s namjerom da se naruga, isprovicira, izazove, uvrijedi i u tomu očito neizmjerno uživa, pogotovo iz pozicije svoje medijske moći i nedodirljivosti.isprovicira, izazove, uvrijedi i u tomu očito neizmjerno uživa, pogotovo iz pozicije svoje medijske moći i nedodirljivosti.

Nakon „perfomansa“ nepoznatog počinitelja koji je na Tomića izlio smradnu kiblu, nedavno je „vlaški Smoje“ pretrpio verbalni i fizički napad na ulici koji je očito bio motiviran njegovim pisanjem. Ovdje, bez ikakve kurtoazije, valja podcrtati da bi se takvi napadi na bilo koga trebali zakonski strože sankcionirati, pogotovo napadi na ulici ili radnom mjestu koji su motivirani svjetonazorski, ideološki ili poslom kojeg napadnuti obavlja. Kad neki divljak nasrne na profesoricu u školi, onda se događa apsurd – policija podiže prijavu i protiv napadnute kao i napadača zbog remećenja javnog reda i mira, a mnogi napadači na profesore i ljude drugih profesija nikada nisu ni kažnjeni. Samo kad je Tomić u pitanju i specijalna vrsta novinara i agitatora, onda bi se javnost trebala podignuti na noge, trebalo bi moralizirati, zaklinjati se u slobodu govora i izražavanja, i ni u kojem slučaju ne pitati za javnu odgovornost izrečenoga kod onih koji najmanje 15 godina vrše verbalno nasilje i primitivno vrijeđaju, bez cehovskih, medijskih i političkih ograda i zgražanja.

Od račanovske kontra-revolucije do danas, kulturalni i medijski neoboljševizam djeluje čoporativno. Zbijaju se redovi, pišu se paskvile i javne novinske optužnice, organiziraju se prosvjedi, ČovječnostOn ministru kulture odriče čovječnost, što je vrlo nizak i opasan govor koji podsjeća upravo na pravila lenjinističke retorike koja je poticala boljševike da „narodne neprijatelje“ ne nazivaju ljudskim bićima nego gamadi i stjenicama koje treba zgaziti. Ako netko za ministra kulture kaže da nije ljudsko biće i da je retard, onda je dokinuo svaku razinu ljudskosti u javnoj komunikaciji i otvorio bezdan iz kojega svake zvijeri vire.javljaju se razne udruge i pojedinci koji budno motre što tko govori, pa se tako proziva i ministra kulture Zlatana Hasanbegovića jer nije dovoljno eksplicitno reagirao povodom napada na Tomića i stavio se u obranu onoga koji ga pljuje i vrijeđa, i onoga koji ga je u beogradskom „Ninu“ nazvao retardom. Takva razina komunikacije isključuje svaku solidarnost.

Bilo bi mazohistički očekivati od ministra kulture da pod moralističkom prisilom i napadom na njegovu savjest, izražava solidarnost s čovjekom koji ga blati ispod svake razine ljudskosti i kulture. Uostalom, zašto bi ministar kulture reagirao na jedan događaj iz crne kronike? Što ministar ima s napadom na jednog novinara koji si umišlja da je institucija? Vrhunac Tomićeva bezobrazluka je njegova izjava u kojoj kaže da bi ga razočaralo da je ministar Hasanbegović reagirao kao ljudsko biće!? Tom izjavom Tomić samog sebe u potpunosti diskreditira kao ozbiljnog čovjeka, intelektualca i novinara.

On ministru kulture odriče čovječnost, što je vrlo nizak i opasan govor koji podsjeća upravo na pravila lenjinističke retorike koja je poticala boljševike da „narodne neprijatelje“ ne nazivaju ljudskim bićima nego gamadi i stjenicama koje treba zgaziti. Ako netko za ministra kulture kaže da nije ljudsko biće i da je retard, onda je dokinuo svaku razinu ljudskosti u javnoj komunikaciji i otvorio bezdan iz kojega svake zvijeri vire. Što onda takav čovjek još očekuje? Da mu se ministar klanja!? To je izraz nevjerojatne gluposti i bahatosti, ali i konzekvenca uvjerenja da ministar ima odgovornost ali da je sam Tomić nema! Da je njegovo (novinarsko) pravo vrijeđati ministra bogomdano, da je ono stvar slobode govora – iako uvijek kako za koga i kako gdje – i da se njemu treba osobno polagati račune, jer nije napadnut bilo tko, napadnut je ni manje ni više nego jedan Ante Tomić.

Kad netko sije godinama svoj prezir, mržnju, porugu, zlobu, uvrede na stranicama velikih i tiražnih novina, i smatra da je oslobođen od svake odgovornosti za napisano, onda je to znak jedne zabrinjavajuće osobne i medijske patologije, nesvjesne da jedna patologija izaziva drugu, a onda još očekuje da ga žrtve njegovih podlosti brane i da se još zaklinju sa zborom porugljivaca u demokraciju i ljudska prava. U uvodu teksta, potpisnik ovih redaka nije htio ulaziti u detalje, niti navoditi mučna iskustva, napade i prijetnje koje je doživio u vrijeme Račana, a koje su (ne)izravno bile potaknute ozračjem linča i profesionalnog izopćenja od strane kolega poput Tomića, ali bi htio napomenuti samo jedno: nije bilo nikoga, nijedne instance, nijedne udruge ili institucije, stranke i Crkve koja bi tada stala iza ovoga novinara progonjenog zbog njegova pisanja i svjetonazora. Nadam se, pak, da će u obranu Tomića stati sve napredne snage ovoga društva, a ako netko, ne daj Bože, opet izlije kiblu govana na njegov dragocjeni šešir, da će promptno reagirati sve mjerodavne institucije pa tako i sanitarna inspekcija.

Zoran Vukman

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.