Ususret Velikom tjednu

Nikakve riječi ljudske, sva naša teologija, filozofija, sva mudrost svijeta, ne može izraziti dubinu i potresni smisao Isusove muke i smrti. U ovim danima najbolje je moliti, šutjeti, i razmatrati vlastiti život u svjetlu otkupljenja.

Tko god ljubi Isusa, tko god Mu vjeruje, u Velikom tjednu je obuzet nekom dirljivom slutnjom neizrecive veličine svih otajstvenih događaja koji se reaktualiziraju ovih dana u crkvenoj liturgiji. Osjeća da su ovi dani sveti i milosni, da se u njima iznova proživljava i događa središnji duhovni događaj ljudske povijesti, događaj koji je nadilazi, tumači i preobražava u odnosu na vlastitu transcendenciju i upućuje nas na nebesko podrijetlo i na vječnost kao obećanje besmrtnosti.

Onaj koji je stvorio život, nije ga stvorio za smrt, nego da živi u Njemu uvijeke, da se iznova rodi iz tame, jer tama je porodila i sam svemir. Sve što je čovjeku nepronično, nepojmljivo, počiva u tami. Ali to nije tama ništavila, to je tama dalekih svjetova, tama neshvatljive vječnosti iz koje dopiru glasovi otkupljenih. Bog Abrahamov se objavio kao Bog živih a ne mrtvih, i sve što je mrtvo, On oživljuje. Sjeme koje pada u zemlju i umire, baca klicu života. Iz tako jednostavnog paradoksa, Gospodin nam u Evanđeljima dočarava veličanstvenost vlastita projekta.

Rađamo se i umiremo, ali na tom kontrapunktu, između ta dva pola, milijun puta smo umrli i iznova se rodili, milijun puta nam se daruje milost da se pročistimo od starog i trulog u sebi, i da postanemo novi ljudi. U muci neki postanu gori, ako je ne razumiju i ne prihvate kao prigodu MukaMuka i grob bili bi besmisleni da ih nije posvetila Isusova otkupiteljska žrtva i dala im taj naizgled paradoksalni smisao, apsurda kojim se izbija apsurd, apsurd poniženja, poraza i muke kojim Sin Božji obara apsurd egzistencije koja nije nalazila izlaza iz vlastita zatvorena kruga očaja i tame napuštenosti.za unutarnji zaokret. Oholost se opire kao da trpljenje ne zaslužuje, i najmanja patnja je vrijeđa. Ne vidi u njoj pouku i mudrost života, ne vidi prigodu za rast iz proklijalog sjemena.

Mudrost križa

Ponizni čovjek u patnji se preobražava, spoznaje vlastite granice, vidi sebe kao krhkog, slabog čovjeka, koji svoju istinsku snagu nalazi jedino u istini i sposobnosti da ljubi. Život opjevava vlastitu prolaznost, a ne steknemo li mudrost križa, zatiče nas pred vratima smrti kao ustrašene lude.

Da, ne može se iskazati bol Kristova. Ni bol mnoštva patnika. Može se samo su-bolovati, su-patiti, su-osjećati. Može se poznavati ta bol jedino po vlastitu iskustvu. Križ se može razumjeti jedino tako da se nosi kao breme svoga života, svoga poslanja i puta prema vrhu gore. Muka i grob bili bi besmisleni da ih nije posvetila Isusova otkupiteljska žrtva i dala im taj naizgled paradoksalni smisao, apsurda kojim se izbija apsurd, apsurd poniženja, poraza i muke kojim Sin Božji obara apsurd egzistencije koja nije nalazila izlaza iz vlastita zatvorena kruga očaja i tame napuštenosti.

Isus je prošao kroz svu našu tamu i beznađe da bi je iznutra osvijetlio snagom vlastite nedužne žrtve. Nakon Njegove Muke i Uskrsnuća, nada je iznova zadobila smisao. A gubljenje smisla događa se uvijek kad se izgubi vjera.

Zoran Vukman