Stotinu i jedan »Španac« ili o alter eru »druga Floresa«

Povratak »Španaca«, odnosno pripadnika Komunističke partije Jugoslavije koji su sudjelovali u Španjolskom građanskom ratu (u Internacionalnim brigadama Republikanske vojske) bio je, kako se navodilo u jugoslavenskoj historiografiji, težak, dugotrajan i izuzetno složen zadatak. Uspjeh tog zadatka pripisivao se – ukoliko se uopće spominjao – stanovitom drugu Floresu, odnosno Vjećeslavu Cvetku, također »Špancu«.

Djelovanje Floresa, koji je (pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima) poginuo tijekom jeseni 1941. godine, ostalo je uglavnom neistraženo i, susljedno tome, nepoznato. Usprkos tome, u jugoslavenskoj historiografiji se upravo uz njega vezao pothvat koji je – kako se tvrdilo – Dvije tvrdnjePrema jednoj tvrdnji, »Španci« od strane njemačkih vlasti nikad nisu otkriveni, dok su prema drugoj, gotovo podjednako (ne)uvjerljivoj tvrdnji, otkriveni jer je jedan od njih njemačkim službenicima otkrio da je sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu. Taj (navodni) događaj definiran je kao "nesmotrenost jednog druga"omogućio pokretanje ustanka. Floresova važnost bila je u tome što je, kako se tvrdilo, omogućio povratak vojnih stručnjaka iz redova KPJ – a to su, zbog vojnog iskustva iz Španjolskog građanskog rata, bili »Španci«. Bez njihovog vojnog iskustva ustanak ne bi bilo moguće vojno organizirati. Iz tog razloga, kako se naglašavalo, Floresova je uloga bila vrlo važna te je on u vezi povratka »Španaca« spominjan kao ključna osoba.

Neovisno o Floresovoj stvarnoj sposobnosti da uspostavi kontakt sa svim »Špancima«, međusobno ih poveže i organizira njihov povratak, jugoslavenska historiografija nije nikada objasnila, premda je tu činjenicu u čitavom nizu publikacija navela – da su se »Španci« u trenutku kontak(a)ta sa Floresom nalazili u Njemačkoj. Ta činjenica, vjerojatno najkontroverznija u vezi Floresove akcije, dodatno je zakomplicirana dvjema (međusobno različitim) verzijama o karakteru njihovog boravka u Njemačkoj. Prema jednoj tvrdnji, »Španci« od strane njemačkih vlasti nikad nisu otkriveni, dok su prema drugoj, gotovo podjednako (ne)uvjerljivoj tvrdnji, otkriveni jer je jedan od njih njemačkim službenicima otkrio da je sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu. Taj (navodni) događaj definiran je kao "nesmotrenost jednog druga".

Obje spomenute tvrdnje trebale su prikriti činjenicu da su »Španci« – koji su do ljeta 1940. godine bili internirani u francuskim koncentracijskim logorima – tek u trenutku njemačke okupacije Francuske pušteni iz internacije. Sama okolnost da su francuske pro-njemačke vlasti »Špance« pustile iz internacije ukazuje na okolnost da su njemačke vlasti – neovisno o tome na koji su način to saznale – vrlo dobro znale koga u konkretnom slučaju puštaju i zašto. Jedan od načina na koji su njemačke vlasti mogle saznati da su ti internirci upravo »Španci« bio je i letak koji je dijeljen po Jugoslaviji krajem 1939. godine. U letku, kojeg potpisuju "Prijatelji bivših dobrovoljaca republikanske Španije u Banovini Hrvatskoj" jasno je pisalo: "Već devet mjeseci nalazi se naših tri stotine šezdeset dobrovoljaca, a među njima 120 Hrvata u koncentracionim logorima Francuske, a njih 14 u zarobljeništvu generala Franka. Ranjeni i bolesni čame iza bodljikavih žica, pod žandarskim terorom, loše hranjeni i u strahovitim zdravstvenim prilikama. Od prvoga dana dolaska u Francusku nastoje vratiti se u Jugoslaviju, svojim ženama, djeci i roditeljima." Nekoliko redova dalje u letku jasno piše kojem je navedeni tekst upućen: "Apeliramo na sve javne i kulturne radnike, te na čitav hrvatski narod da putem intervencija, brzojava, peticija i molbi traže na odgovornim mjestima povratak dobrovoljaca i zarobljenika u dragu im zemlju." Letak je datiran na 7. studeni 1939. godinu a tiskan je, kako se na njemu može pročitati, u Tiskari Stanković i Poljak u Medulićevoj ulici u Zagrebu, broj 30.[1]

Spomenuti letak vezano uz pitanje (ne)otkrivanja »Španaca« u (Francuskoj i) Njemačkoj izuzetno je značajan jer ukazuje na činjenicu da je ne samo njemačka obavještajna služba nego i cjelokupna javnost, kako ona u Jugoslaviji tako i u inozemstvu, vrlo dobro znala tko su osobe internirane u Francuskoj. Štoviše, javnost je bila upoznata o razlogu, broju i karakteru smještaja »Španaca« upravo zahvaljujući inicijativi KPJ, odnosno njezinom (citiranom) letku. Uzimajući u obzir samo tu okolnost, vrlo je neinteligentno tvrditi – kao što je to činila jugoslavenska historiografija – da su njemačke vlasti vrlo teško saznale, odnosno ako su opće i uspjele saznati, tko su »Španci«. (Dapače, već sama činjenica da su postojale dvije verzije o tome jesu li njemačke vlasti saznale pravi identitet »Španaca« ukazuje na odnos jugoslavenske historiografije prema pitanju boravka »Španaca« u Francuskoj i Njemačkoj.) Pokušavajući prikriti činjenicu, bilo prešućivanjem bilo širenjem dezinformacija, da su se »Španci« nalazili u Njemačkoj nekoliko mjeseci prije svog povratka, jugoslavenska je historiografija vrlo jasno ukazala koliko tu temu – zbog legitimiteta onoga što je nazivala »Narodnooslobodilačkom borbom« – smatra kompromitirajućom, neugodnom i potencijalno opasnom.

U prikrivanju stvarnog stanja glede boravka »Španaca« u (Francuskoj i) Njemačkoj, s jedne strane, te njihovog povratka, s druge strane, ključnu ulogu imala je idealizirana slika (kratkotrajnog) života druga Floresa. Parolom »akcija druga Floresa« jugoslavenska historiografija pokušala je – doduše, izuzetno nestručno i krajnje neuvjerljivo – prikriti ono što se »Špancima« stvarno dogodilo u (Francuskoj i) Njemačkoj. Drug FloresU prikrivanju stvarnog stanja glede boravka »Španaca« u (Francuskoj i) Njemačkoj, s jedne strane, te njihovog povratka, s druge strane, ključnu ulogu imala je idealizirana slika (kratkotrajnog) života druga Floresa. Parolom »akcija druga Floresa« jugoslavenska historiografija pokušala je – doduše, izuzetno nestručno i krajnje neuvjerljivo – prikriti ono što se »Špancima« stvarno dogodilo u (Francuskoj i) NjemačkojPrva činjenica koju se pokušalo prikriti vezana je uz broj »Španaca« interniranih u Francuskoj. U spomenutom letku govori se o (okruglom) broju od 360 »Španaca«. Od tog broja, prema navodima jugoslavenske historiografije, na područje bivše Jugoslavije vratilo ih se "preko stotinu",[2]odnosno, preciznije – 250.[3] Dakle, na temelju navedenog broja, može se zaključiti da se iz Njemačke (ili Francuske) nije uspjelo vratiti 110 »Španaca«. Ako se navedeni broj prihvati kao točan to bi značilo da se svi »Španci« nisu bili u mogućnosti vratiti, odnosno da – riječima jugoslavenske historiografije – »akcija druga Floresa« nije u potpunosti uspjela. Navedena činjenica vezana uz broj »Španaca« koji su se uspjeli vratiti, posebno je značajna ako se uzme u obzir period tijekom kojeg su se »Španci« vraćali. O toj se temi u jednoj od publikacija Naprijed-a, glasilu CK KPH-a, moglo pročitati: "Preko javke u Zagrebu prošli su svi dobrovoljci koji su se iz francuskih logora prebacili na rad u Njemačku. Dolazili su od polovine 1941. pa sve do početka 1942. godine. Ni jedan od njih nije na prolazu kroz Zagreb pao u ruke ustaša, svi su organizirano upućivani prema rasporedu."[4] Navedeni podatak – čak i pod pretpostavkom da nije točan – značajan je iz razloga jer ukazuje na (vrlo vjerojatnu) mogućnost da povratak »Španaca«, barem onih koji su se vratili početkom 1942. godine, nije nužno ovisio o Floresu koji je, kako navodi isti izvor, uhićen 7. rujna 1941. a likvidiran "u toku iste godine".[5]

Druga činjenica koju se pokušalo prikriti putem populariziranja (najvjerojatnije nepostojećih) »akcija druga Floresa« vezana je uz prisutnost njemačkih oružanih snaga u Španjolskom građanskom ratu. Na važnost te činjenice u jugoslavenskoj historiografiji ukazano je – doduše, tek neizravno – tek sredinom 80-ih godina: "Naše službe sigurnosti provele su nakon rata rekonstrukciju rada okupacijskih obavještajno-sigurnosnih službi i kvislinških policija na našem prostoru. Čitavi timovi stručnjaka radili su godinama na tom vrlo složenom poslu. Na temelju te rekonstrukcije može se ustvrditi da je okupator sa svojim pomagačima imao relativnih uspjeha u obavještajnom prodoru u redove narodnooslobodilačkog pokreta."[6] Pojam "okupator", pod kojim se podrazumijevao prvenstveno njemački vojno-policijski sustav, u ovom je slučaju izravno – s obzirom na to da je nemali broj pripadnika KPJ sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu[7] – vezan uz period građanskog rata u Španjolskoj. Tijekom građanskog rata u Španjolskoj, Njemačka se prvi puta nakon poraza u Prvom svjetskom ratu uključila u jedan međunarodni sukob te je svoje znatne privredne, vojne i, u konačnici, obavještajne resurse utrošila u ostvarivanje svog cilja: poraza (komunističkih) republikanskih snaga. U tom je cilju, za razliku od, primjerice, kasnijeg sukoba sa Sovjetskim Savezom, uspjela. Jedna od njezinih najvažnijih metoda obračuna sa republikanskim (komunističkim) vojno-političkim strukturama bila je korištenje upravo njihovih načina borbe: infiltracija u protivničke redove. Za pothvat takve vrste, koji se, kako je navedeno u publikacijama jugoslavenske historiografije, pokazao izuzetno djelotvornim, ključnu ulogu je imao stanoviti Konrad Klasser.

Konrad Klasser bio je pseudonim Kurta Koppela, "rukovodioca komunističke omladine u Gornjoj Austriji". U jednom od objavljenih radova u kojima je ličnost Koppela pobliže opisana, o njemu se nalaze ovi podaci: "Da li zato što je povjerovao da ga je izdao neko iz vlastitih redova, ili zbog kukavičluka, mladog Kurta, koji je tada imao nešto preko dvadeset godina, [austrijska] policija je brzo slomila, zavrbovala i pustila na slobodu. On je nastavio s »ilegalnim radom«, ali protiv svoje partije [tj. KP Austrije], a kada je, poslije Anschlussa, ožujka 1938. godine, Gestapo preuzeo agenturu austrijske policije, preuzeo je i Kurta Koppela, iako mu je majka bila Židovka. Ne sumnjajući u Koppela, Bruno Dubber, jedan od rukovodilaca ilegalne Komunističke partije Austrije, šalje ga polovinom 1938. godine u Španiju. Pod imenom Konrad Klasser, Koppel preko Pariza odlazi u Španiju. Ali, njegov put ne režira samo KP Austrije već i bečki Gestapo. Uoči sloma španske republike, Konrad Klasser, s ostalim borcima internacionalnih brigada, prelazi u Francusku i javlja se njemačkom konzulatu u Parizu. Čekajući odobrenje za povrata u Austriju, on piše opširan izvještaj o svemu što je doživio, saznao i vidio u Španiji. Njegov izvještaj u centrali Gestapoa privlači pažnju: veoma je precizan, jezgrovit i objektivan."[8] Vezano uz, kako je navedeno, "obavještajni prodor okupatora u redove narodnooslobodilačkog pokreta" Koppelova ličnost od prvorazrednog je značaja ne samo zbog njegove (»španske«) prošlosti, nego i iz razloga što je, prema istom izvoru, poslan na područje bivše Jugoslavije, odnosno, preciznije rečeno, na teritorij Nezavisne Države Hrvatske.[9] Nedugo prije Koppelovog dolaska, na teritorij NDH, kako je navedeno u spomenutoj publikaciji Naprijed-a, "preko javke u Zagrebu" prošlo je i "preko stotinu" »Španaca«. S Koppelom (odnosno, Klasserom) u Zagrebu bilo ih je "preko stotinu i jedan".

U svakom slučaju, neovisno o pitanju jesu li »Španci«, došavši u NDH, u retrospektivnom pogledu sa NOB-ovskim vrijednosnim sustavom, svrstani u »okupatore« (poput Klassera) ili u »antifašiste« (poput Floresa) činjenica je da su oni zajedno ratovali (na istoj, republikanskoj strani) u Španjolskom građanskom ratu. Druga, podjednako važna ako ne i još važnija činjenica je da su svi »Španci«, neovisno o trenutku ili o okolnostima svog dolaska, u NDH došli preko – odnosno, preciznije rečeno, iz – Njemačke. Njihov dolazak – odnosno, odlazak iz Njemačke – koincidirao je sa objavljivanjem tzv. »komesarskog naređenja«. Prema spomenutom naređenju, kojim je na simboličkoj razini označen jednostrani prekid sovjetsko-njemačkog Pakta o nenapadanju i prijateljstvu, njemačko je vodstvo naredilo svojim jedinicama da prilikom napada na sovjetski teritorij odmah po zarobljavanju (i možebitnom saslušavanju) strijeljaju političke komesare u redovima sovjetske vojske, Crvene armije.[10]

Vladimir Šumanović

Hrvatski list 

[1] Spomenuti letak objavljen u: Naši Španci: Zbornik fotografija i dokumenata o učešću jugoslovenskih dobrovoljaca u Španskom ratu 1936-1939, Izdali španski borci Jugoslavije, (ur.) Aleš Bebler, Ljubljana, 1961., str. 317.

[2] Ivan Šibl, Zagreb Tisuću devetsto četrdeset prve, Naprijed, Zagreb, 1967., str. 297., 302. Šibl navodi kako su se svi »Španci« koji su iz Francuske stigli u Njemačku vratili preko punkta (»javke«) u Zagrebu. Šibl ne precizira broj, već spominje krajnje nejasan i neprecizan podatak od "preko stotinu".

[3] Naši Španci, str. 13.

[4] I. Šibl, Zagreb, str. 302.

[5] I. Šibl, Zagreb, str. 419.

[6] Milenko Doder, Kopinič bez enigme, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1986., str. 27.

[7] Vezano uz broj pripadnika KPJ u Španjolskom građanskom ratu, jugoslavenska historiografija navela je broj od 1300 boraca od kojih je "preko polovina poginula u Španiji". Preživjeli su uglavnom internirani u Španjolsku (360 boraca), dok je manji broj (14 boraca) uhićen od (novih) španjolskih vlasti Francisca Franca. (Naši Španci, str. 13., 317.)

[8] Slavko Odić, Slavko Komarica, Noć i magla: Gestapo u Jugoslaviji, II., Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977., str. 232.

Slične podatke vezane uz Koppela objavio je i Dragan Kljakić s tom razlikom što je, iz nepoznatog razloga, njegovo učešće u Inetrnacionalnim brigadama Republikanske vojske preformulirao u "boravak u Španjolskoj, u vrijeme građanskog rata" što je, bez sumnje, bitna razlika jer je, primjerice, u Španjolskoj mogao boraviti unutar njemačkih oružanih snaga. (Dragan Kljakić, Dosije Hebrang, Partizanska knjiga, Beograd, 1983., str. 217.)

[9] S. Odić, S. Komarica, Gestapo, II., str. 247.-248.; D. Kljakić, Dosije Hebrang, str. 217.

[10] Predgovor Vojislava Nikolića u: André Brissaurd, Jean Mabire, Noć i magla: Gestapo u nad Evropom, I., Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977., str. 12.