Dva crna nekrologa ili što (ne) znamo o jugoslavenskoj historiografiji

Dva dana nakon što je u Beogradu, na sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, Josip Broz Tito okupljenima prenio Kominterninu direktivu u vezi početka ustanka, u Zagreb je stigao njegov izaslanik Vladimir Popović. On je, kako se navodi u službenoj partijskoj kronologiji, trebao – sukladno Titovim (odnosno, Kominterninim) direktivama – ispuniti dvije zadaće. Prvo, trebao je pripadnicima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske prenijeti odluku o počinjanju ustanka i, drugo, trebao je – kako bi ustanak mogao početi – organizirati okupljanje onih koji su, kao vojni stručnjaci unutar partijskih redova, taj ustanak trebali voditi.

Popović u problemima

Na temelju dostupnih publikacija objavljenih od strane jugoslavenske partijske organizacije može se zaključiti kako se Popović, po dolasku u Zagreb, gotovo odmah našao u problemima. Premda je svoj zadatak glede prenošenja Titove (Kominternine) direktive i okupljanja partijskih pripadnika s vojnim iskustvom uspješno izvršio, došao je u sukob s Kominterninim radio-operaterom – i, ne manje važno, pripadnikom sovjetske partije – Josipom Kopiničem. Kopinič, koji je, putem kurira, Titu prenio Kominterninu direktivu o početku ustanka, optužio je pripadnike Centralnog komiteta KPH – a time, neizravno, i samog Popovića – da ne ispunjava Kominternine zadane direktive i da je, s obzirom na kršenje partijske discipline, uslijed sovjetsko-njemačkog sukoba, u službi njemačkih interesa.Popovićevi problemiNa temelju dostupnih publikacija objavljenih od strane jugoslavenske partijske organizacije može se zaključiti kako se Popović, po dolasku u Zagreb, gotovo odmah našao u problemima

Kominternina optužba

Navedena, od strane jugoslavenske historiografije dugo tajena, Kopiničeva (Kominternina) optužba temeljila se – barem kako tvrdi jedan od tadašnjih (ali i kasnijih) članova CK KPH, Vladimir Bakarić – na tvrdnji da CK KPH (a time i Popović koji im je prenosio Titove upute) ne izvršava Kominterninu osnovnu direktivu upućenu svim svojim sekcijama – odnosno, lokalnim partijskim organizacijama pojedinih država (poput Italije, Mađarske ili Grčke). Preciznije rečeno, Kominternina direktiva, poslana putem telegrama 1. srpnja 1941. godine, jasno je glasila kako je obveza svih njezinih sekcija – a time i KPJ (te KPH kao sastavni dio njezine organizacije) – da na području »svojih« država ruše ključne komunikacije i izvršavaju diverzije u glavnim gradovima. Tu Kominterninu direktivu – barem kako Bakarić interpretira Kopiničeve optužbe – KPH (odnosno, njezin CK) nije ispunjavao. Iz tog razloga, s obzirom na činjenicu da se Sovjetski Savez – a time i Kominterna – nalazio u ratu s Njemačkom, vodeći članovi CK KPH optuženi su da se nalaze u njemačkoj službi (odnosno, da su »Gestapovi agenti«).Kopiničeva optužbaKopiničeva, iz pozicije prosječnog pripadnika Kominterne i njezinih sekcija, prilično oštra optužba u jugoslavenskoj historiografiji – nakon nekoliko desetljeća tajenja – odbačena je kao netočna i, štoviše, apsurdna

Kopiničeva, iz pozicije prosječnog pripadnika Kominterne i njezinih sekcija, prilično oštra optužba u jugoslavenskoj historiografiji – nakon nekoliko desetljeća tajenja – odbačena je kao netočna i, štoviše, apsurdna. Kako bi se dokazala neutemeljenost Kopiničevih optužbi jugoslavenska je historiografija – putem jednog od svojih za to zaduženih autora, Milenka Dodera – prilično jasno utvrdila da se sam Kopinič od samog početka svog djelovanja kao radio-operater Kominterne u Zagrebu nalazio pod njemačkim nadzorom. Ta tvrdnja, premda (najvjerojatnije) točna, nije objasnila kako se Kopinič, kao (navodno) žestoki protivnik jugoslavenske partijske organizacije, sve do odlaska u mirovinu 1972. godine nalazio na čelu nekoliko jugoslavenskih državnih tvrtki.[1] S obzirom na to da su brojni protivnici unutar KPJ nakon svog sukoba sa partijskim vrhom (odnosno, Titom) bili uklanjani sa svih političkih i javnih dužnosti (a u prvim godinama čak i fizički likvidirani) prilično je nevjerojatno kako je Kopinič – ako je doista bio protivnik KPJ – obnašao navedenu funkciju. Također, sama činjenica da se Kopiničeva radio-stanica (neizravno) nalazila pod njemačkim nadzorom – štose Kopiniču imputira od strane jugoslavenskog vodstva (kroz Doderov tekst) – još uvijek ne može automatski demantirati Kopiničevu optužbu da su vodeći članovi CK KPH (u srpnju 1941. godine) bili u njemačkoj službi. Štoviše, i sama jugoslavenska historiografija – putem svojih za tu svrhu zaduženih autora – nekoliko je desetljeća tvrdila kako je (nakon pogibije Rade Končara) vodeći ratni pripadnik CK KPH, Andrija Hebrang, bio »(ustaško-)njemački čovjek«.[2]

Teza o Hebrangu

Neovisno o tome što se iz današnje perspektive, na temelju dostupne arhivske građe i objavljenih publikacija, dugogodišnja teza jugoslavenskih vlasti o Hebrangu kao (ustaško-)njemačkom čovjeku čini netočnom, činjenica jest da je jugoslavenska historiografija tvrdila upravo to, potvrđujući na taj način – premda, doduše, tek neizravno – Kopiničevu tezu. Naime, glede sličnosti u zaključcima jugoslavenske historiografije i Kopiničevih tvrdnji, vrijedi navesti kako je čelnik britanske vojne misije i sin tadašnjeg britanskog premijera sir Winstona Churchilla, Randolph Churchill, u svom službenom izvještaju od 12. travnja 1944. godine izričito naglasio u vezi Hebranga: "značajniji je od bilo koga koga sam sreo u ovoj zemlji, osim, naravno, Tita."[3] Churchillovu izjavu koja se odnosila na njegovu analizu vodećih ličnosti jugoslavenske (a time i hrvatske) partijske organizacije potvrdio je nekoliko desetljeća kasnije u svojim memoarima i dugogodišnji član vodećih partijskih tijela, Milovan Đilas. Đilas, koji se u međuvremenu razišao sa Titom i otišao u inozemstvo, u svojoj je interpretaciji Drugog svjetskog rata o Hebrangu napisao: "CK Hrvatske skoro da nije postojao – neki izginuli, neki rastureni po oblastima, neki zagnjureni u svoje sektore. Sve poslove CK i sve značanije odluke donosio je Andrija Hebrang – s autoritetnošću Titovim, ali bez Titovog nesputavanja inicijative saradnicima."[4]

Teze jugoslavenske historiografije o Hebrangu kao (ustaško-)njemačkom agentu, poglavito ako ih se komparira sa navodima Churchilla i Đilasa, ukazivala bi da je Kopiničeva optužba o Centralnom komitetu KPH kao organizaciji koja služi njemačkim interesima – barem neizravno – točna. Jer, nakon pogibije brojnih pripadnika CK KPH, njezin vodeći pripadnik, kako je dugo godina tvrdila jugoslavenska historiografija, radio je za njemačke interese. Razlika između Kopiničevih tvrdnji i teza jugoslavenske historiografije bila je tek u tome što je Kopinič tvrdio kako su svi vodeći članovi CK KPH »agenti Gestapoa«, dok je jugoslavenska historiografija tvrdila to – kada bi pisala o ratnom CK KPH – samo i jedino za Hebranga. Ostali pripadnici CK KPH, navodilo se u službenim jugoslavenskim publikacijama, bili su »ispravni komunisti«, odnosno, tadašnjim rječnikom rečeno, »istinski vojnici revolucije«.

Druga neizravna potvrda Kopiničeve optužbe ratnog CK KPH došla je od strane dugogodišnjeg partijskog pripadnika, učesnika Španjolskog građanskog rata i partizanskog prvoborca Grge Jankesa. S obzirom na to da Jankesova tvrdnja nije bila toliko eksponirana, djelomično i iz razloga što se pojavila relativno kasno (tek 1972. godine), ona nije imala značaj kao navedena teza jugoslavenske historiografije o Hebrangu. No, unatoč tome, nju, u kontekstu (pitanja točnosti) Kopiničevih tvrdnji, vrijedi navesti. Davši intervju za beogradski polumjesečnik Dugu 13. studenog 1972. godine, Jankes je, među ostalim, naveo kako je učesnik Španjolskog građanskog rata i partizanski prvoborac Vladimir Majder Kurt bio»opasan agent Gestapoa«.[5] U vezi optužbe upućene (još tijekom rata preminulome) Kurtu, Jankes je izjavio: "Vlado Kurt se posle sloma Španske republike našao u logoru Kamp De Verne u Francuskoj. Tada su došli Nemci i tražili Hrvate koji govore nemački. Po nalogu Partije javila se jedna grupa u kojoj je bio i Kurt. Nemci nisu znali da su to španski borci. Neko se, međutim, na putu za Nemačku izrekao i otkriveni su. Umesto na rad, sprovedeni su u logor Dahau. Tamo su mučeni. Da bi se spasao muka, Kurt je prihvatio ponudu Gestapoa da radi za njih. Posle ovog stigao je na partizansku oslobođenu teritoriju i postao, ni manje ni više, glavni obavještajac Treće operativne zone. Dospeo je i do obaveštajca Glavnog štaba. Umro je od tuberkuloze prve završetka rata."[6]Andrija HebrangTeze jugoslavenske historiografije o Hebrangu kao (ustaško-)njemačkom agentu, poglavito ako ih se komparira sa navodima Churchilla i Đilasa, ukazivala bi da je Kopiničeva optužba o Centralnom komitetu KPH kao organizaciji koja služi njemačkim interesima – barem neizravno – točna

Jankesova izjava

Premda je Jankesova izjava, ukoliko ju se pažljivo analizira i usporedi sa zapisima drugih partijskih pripadnika, puna stanovitih nelogičnosti i priličnih pojednostavljenja, ona je – promatrana u kontekstu (pitanja točnosti) Kopiničevih tvrdnji – po svojim zaključcima slična tezi da je Hebrang »(ustaško-)njemački čovjek«. Naime, činjenica jest da jugoslavenska historiografija nije ni navela (a pogotovo ne detaljnije objasnila) na koji su način pripadnici Republikanske španjolske vojske iz redova KPJ, odnosno »Španci«, zarobljeni te, nakon toga, pušteni od njemačkih vlasti, no, na osnovi Jankesove izjave, je prilično nejasno po kojoj bi logici od svih uhićenih (i, kako on tvrdi, mučenih) »Španaca«, samo Kurt postao »opasan agent Gestapoa«. Jer, kako je u knjizi sjećanja jugoslavenskih učesnika Španjolskog građanskog rata, objavljenog od strane Vojnoizdavačkog zavoda, na nekoliko mjesta precizno navedeno, za čitav je niz »Španaca« – a ne samo za Kurta – njemačka vlast utvrdila tko su. Vezano uz to, izuzetno je nevjerojatno, što također jugoslavenska historiografija nije objasnila, na koji su način uhićeni pripadnici Republikanske španjolske vojske prvo pušteni iz njemačkog koncentracijskog logora – dakle, odlukom njemačkih vlasti – da bi, nakon toga, uspjeli punih dva tjedna nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez pobjeći iz Njemačke. Štoviše, vezano uz pitanje »ispravnog držanja pred klasnim neprijateljem« samog Jankesa, nejasno je po kojoj bi logici njemačke vlasti »zavrbovale« Kurta a ne, primjerice, i njega.

Analizirajući dugogodišnji izuzetno eksponirani »slučaj Hebrang« te, nešto manje poznat ali jednako ispolitiziran i (ne)jasan »slučaj Kurt«, može se zaključiti kako je u kontekstu (pitanja točnosti) Kopiničevih tvrdnji jugoslavenska vlast čitavo pitanje vezano uz karakter svojih odnosa sa njemačkim vlastima (bilo u Njemačkoj bilo na tzv. jugoslavenskom okupiranom području) pokušala riješiti putem optuživanja svoja dva bivša (mrtva) partijska pripadnika. Kao svojevrsni odgovor na spomenutu Kopiničevu optužbu – koja je bila vrlo precizno formulirana iz razloga jer se odnosila na pitanje (ne)izvršavanja Kominterninih direktiva – vodstvo jugoslavenske partijske organizacije, na čelu sa Josipom Brozom Titom, je svoja dva bivša pripadnika (stradala iz do sada još uvijek posve neutvrđenih razloga) optužila za ono za što je čitav CK KPH – a time, barem neizravno, i CK KPJ – optužio Kopinič. Na taj način je, sukladno sovjetskoj političkoj praksi, za konkretnu političku optužbu označen svojevrsni »partijski otpadnik«, prethodno likvidiran od stranog samog partijskogvodstva zbog sasvim drugih razloga, dok je Partija kao takva te njezin vođa i simbol ostao pozitivan.

Vladimir Šumanović
Hrvatski list

[1] Kopinič se, kako navodi pripadnik jugoslavenske službe sigurnosti Dragan Kljakić, nalazio – kronološki promatrano – na čelu slijedećih državnih tvrtki: Uljanika iz Pule (1952.), Jadran-broda iz Zagreba (1965.) te Litostroja iz Ljubljane (1966.). (Dragan Kljakić, Dosije Hebrang, Partizanska knjiga, Beograd, 1983., str. 78.)

[2] Prva i najkarakterističnija jugoslavenska knjiga koja promovira tezu o Hebrangu kao »(ustaško-)njemačkom agentu« je: Mile Milatović, Slučaj Andrije Hebranga, Kultura, Beograd, 1952.

[3] Dušan Biber, Tito-Churchill: Strogo tajno, Arhiv Jugoslavije-Beograd / Globus-Zagreb, 1981., str. 133.; Zvonko Ivanković-Vonta, Hebrang, Asocijacija naučnih unija Jugoslavije, Zagreb, 1988., str. 20.;

D. Kljakić, Dosije Hebrang, str. 167.

[4] Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., str. 320. Slavko Odić, Slavko Komarica, Partizanska obavještajna služba 1941-1942.: Šta se stvarno događalo, I., Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1988., str. 224. Razgovor s Jankesom su, prema zapisima Odića i Komarice, vodili beogradski novinari Dragan Marković i Sava Kržavac. (S. Odić, S. Komarica, Partizanska obavještajna služba, I., str. 226.)

[5] Slavko Odić, Slavko Komarica, Partizanska obavještajna služba 1941-1942.: Šta se stvarno događalo, I., Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1988., str. 224. Razgovor s Jankesom su, prema zapisima Odića i Komarice, vodili beogradski novinari Dragan Marković i Sava Kržavac. (S. Odić, S. Komarica, Partizanska obavještajna služba, I., str. 226.)

[6] S. Odić, S. Komarica, Partizanska obavještajna služba, I., str. 228.

[7] Glede točnosti Jankesovih zapisa, nužno je navesti kako je on bio zapovjednik (»komandant«) Treće operativne zone NOPO Hrvatske (područje Slavonije i Srijema), dok je spomenuti Kurt, kako sam Jankes navodi u spomenutom intervjuu, bio njezin obavještajni časnik (»obavještajni oficir«). Dužnost političkog komesara obnašao je Karlo Mrazović Gašpar. Drugim riječima, sva trojica, i Jankes i Kurt i Gašpar, bili su »Španci« te su kao takvi dijelili istu – ili, barem, vrlo sličnu – sudbinu tijekom perioda zarobljeništva u Njemačkoj. (S. Odić, S. Komarica, Partizanska obavještajna služba, I., str. 225.)