Zločin u Vrgorcu

Otkriće nove masovne grobnice ponovno je pokrenulo pitanje razloga (ne)istraživanja partizanskih zločina u Republici Hrvatskoj. Tek otkrivena masovna grobnica nalazi se u Vrgorcu te su u njoj, po svemu sudeći, nalazi više od 40 leševa.[1]

Prema dostupnim podacima, zločin u Vrgorcu dogodio se krajem siječnja 1945. godine, u vrijeme kada je Titova partizanska vojska primala dvostruku pomoć, od britanske vojske (s dijela apeninskog poluotoka i dalmatinskih otoka) te od sovjetske vojske koja se od rujna 1944. godine nalazila na prostoru Srbije i Vojvodine. (Također, pod sovjetskim operativnim zapovjedništvom na prostoru Srbije i Makedonije nalazile su se bugarske postrojbe.) Vrhovni stožer Titove partizanske vojske (Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) nalazio se u Beogradu, koji su 20. listopada 1944. godine zauzele sovjetske postrojbe.

Do kraja 1944. godine partizanske postrojbe zauzele su (nakon južnog i srednjeg) i sjeverni dio Dalmacije, pa je u trenutku zločina u Vrgorcu na širem obalnom području (od Knina do crnogorskog primorja) partizanska vlast bila uspostavljena i stabilizirana. Dakle, partizanski zločin u Vrgorcu nije počinjen na području koje je u vojnom smislu bilu nestabilno, a žrtve nisu bili vojnici, nego civili.[2] Preciznije rečeno, partizanski zločin u Vrgorcu počinjen je nad civilima na području koje je bilo pod sigurnim partizanskim nadzorom (kroz relativno dugo vremensko razdoblje).

Vremenski i uzročno partizanskom zločinu u Vrgorcu prethodili su pogoršani odnosi između partizanskog ŽrtveDo kraja 1944. godine partizanske postrojbe zauzele su (nakon južnog i srednjeg) i sjeverni dio Dalmacije, pa je u trenutku zločina u Vrgorcu na širem obalnom području (od Knina do crnogorskog primorja) partizanska vlast bila uspostavljena i stabilizirana. Dakle, partizanski zločin u Vrgorcu nije počinjen na području koje je u vojnom smislu bilu nestabilno, a žrtve nisu bili vojnici, nego civili.vodstva na čelu s Josipom Brozom Titom i britanskih vojnih vlasti. Naime, do (iznenadnog) leta 19. rujna 1944. godine na područje pod sovjetskim vojnim nadzorom,[3] Tito se od početka lipnja 1944. godine nalazio na otoku Visu.[4] Vis je tijekom 1944. godine bio jako britansko uporište, a nadzirale su ga britanske postrojbe s južnog dijela apeninskog poluotoka. Od Titovog odlaska na područje pod sovjetskim nadzorom, odnosi između Tita i britanskog vodstva ubrzano su se pogoršavali.

Nakon što su partizanski zapovjednici u obalnom području izrazili negodovanje zbog britanskog prisutstva u okolici Dubrovnika,[5] britanski premijer Winston Churchill je 2. prosinca 1944. godine Titu poslao telegram sljedećeg sadržaja:

"Kopiju ovog telegrama šaljem maršalu Staljinu. Kako Vam je poznato, mi smo se s Maršalom [Staljinom] i sovjetskom vladom dogovorili, da koliko god je moguće nastavimo zajedničku politiku prema Jugoslaviji i da naš utjecaj treba tamo biti ujednačen. Izgleda, međutim, da Vi nas tretirate na pojačano nepravičan način. Možda se bojite zbog svojih ambicija da okupirate talijanske teritorije na sjevernom Jadranu, te sa sumnjom i odbojnošću gledate na svaku vojnu operaciju na Vašoj obali koju poduzimamo protiv Nijemaca. Već sam Vam zajamčio da će sva teritorijalna pitanja biti rezervirana za mirovnu konferenciju gdje će se o njima suditi bez obzira na ratna osvajanja pa takvi problemi zacijelo ne bi smjeli ometati vojne operacije sada."[6]

Izigravanje dogovora

Razlog zašto je Churchill spominjao Titove (tada tek potencijalne) planove glede eventualnog teritorijalnog proširenja obnovljene jugoslavenske države, bio je u tome što je partizanska vojska u priobalju "sa sumnjom i odbojnošću" gledala na britanske vojne operacije (izvođene protiv njemačke vojske). Drugim riječima, Churchill nije ulazio u dublje razloge zašto se partizanska strana protivila britanskim operacijama protiv njemačke vojske, nego je jasno naglasio svoje protivljenje takvoj politici.

LikvidacijeSukladno tadašnjem Titovom odnosu prema britanskoj strani, u tada još nerazjašnjenim političkim prilikama glede budućnosti jugoslavenske države (o kojoj se tek trebalo raspravljati na konferenciji u Jalti u veljači 1945. godine), Titova vlast na zauzetim područjima provodila je likvidacije svih onih koje je smatrala potencijalnim neprijateljima. U takvim uvjetima, najvjerojatnije krajem siječnja 1945. godine, likvidirano je bez suđenja više od 40 hrvatskih civila u okolici Vrgorca.Osim zbog toga, Churchillova poruka Titu (i Josifu Staljinu) ukazivala je na uvjete u kojima se izgrađivala partizanska vlast na (istočnojadranskoj) obali od crnogorskog primorja do Knina od jeseni 1944. godine. Britanska strana bez prikrivanja naglašavala je kako je Tito živio "tri ili četiri mjeseca živio pod našom zaštitom na Visu", te je "odjednom odmaglio, ne ostavivši adresu, već stražare nad svojom pećinom da ispadne da je još ondje".[7]

Takav postupak Churchill je doživio ne samo kao osobnu uvredu, nego i kao akciju u kojoj je nemali utjecaj imala i sovjetska strana. Iz tog razloga, Churchill je svoj telegram od 2. prosinca 1944. godine poslao i Staljinu. Cilj je bio jasan – ukazati sovjetskom vodstvu kako Tito izigrava britansko-sovjetski dogovor o njihovom ravnomjernom utjecaju na britansku štetu. Uz ostalo, Churchilla je zanimalo je li u takvo Titovo ponašanje upleteno i sovjetsko vodstvo, i ako je, u kojoj mjeri.

Zbog tih navedenih razloga, prosinac 1944. godine protekao je u dodatnom zahlađenju odnosa između nove vlasti u Beogradu s Titom na čelu i britanskog predstavništva. Takav odnos odražavao se i na lokalnoj razini unutar područja koje su nadzirali Titovi partizani. Među tim područjima posebno važna bila je Dalmacija, iz razloga što je predstavljala rubno područje Titove tek uspostavljene vlasti prema jadranskom moru koje se nalazilo pod britanskim nadzorom.

Sukladno tadašnjem Titovom odnosu prema britanskoj strani, u tada još nerazjašnjenim političkim prilikama glede budućnosti jugoslavenske države (o kojoj se tek trebalo raspravljati na konferenciji u Jalti u veljači 1945. godine), Titova vlast na zauzetim područjima provodila je likvidacije svih onih koje je smatrala potencijalnim neprijateljima.[8]

U takvim uvjetima, najvjerojatnije krajem siječnja 1945. godine, likvidirano je bez suđenja više od 40 hrvatskih civila u okolici Vrgorca.

Vladimir Šumanović
hrsvijet.net

[1] Vrgorac: Matićevo ministarstvo ponovno građevinskim strojevima na žrtve komunističkih zločina
[2] Isto
[3] Dušan Biber, Tito – Churchill: Strogo tajno, Arhiv Jugoslavije-Beograd / Globus-Zagreb, 1981., str. 321., 322., 324., 341.
[4] D. Biber, Tito – Churchill, str. 351.
[5] D. Biber, Tito – Churchill, str. 384.
[6] D. Biber, Tito – Churchill, str. 384.-385.
[7] D. Biber, Tito – Churchill, str. 351.
[8] U slučaju stradanja hrvatskih vojnika i civila, likvidacije su bile izvođene ponajprije po nacionalno-političkom kriteriju, jer se za Hrvate općenito smatralo da se u velikoj većini protive obnovi bilo kojeg oblika jugoslavenske države. (Prešućeni zapisi: Hrvatska i pitanje legitimiteta jugoslavenske države)