Μηνιν αειδε θεα

''O srdžbi mi pjevaj, božice''. Bijesni je Ahilej, kaže već na početku Ilijada, pokrenuo veliku vojnu zbog jedne preljubne žene, naravno, ne bilo koje i bilo kakve. Krasotica Helena bila je već pripadala obitelji njegovoj, i njezino bi odvođenje danas i u svako doba bilo izvorom raznoraznih problema. Pa i ratnog sukoba, usuđujemo se ustvrditi.

Zaista, i veliki Aleksandar Makedonski, i mali Napoleon Bonaparte, i suludi Adolf Hitler, pokretali su velike ratove, bez nekog posebnog povoda, osim one božanske iskre u njima, koja ih je palila i zapalila za nešto što ''nikad nije moglo dobro završiti''. Proizvodili su otpor na svim stranama, slobodno se može reći i duboku mržnju, uzduž puta posutog žrtvama, razaranjem i nesrećom. Ratovima su mijenjali svijet.

Ali Vladimir Vladimirovič malo mari za povijest. Odnosno, uzda se u pobjedonosnu priču koja stoji iza Crvene armije i njezinih slavodobitnih operacija, onomad protiv Njemačke razapete na raznim stranama, neumitno obavijene zlim prokletstvom promašenog projekta i sumanutih planova o čistoj rasi i etničkim pročišćavanjem Europe i svega gdje se stigne divljati i ludovati. Putin ne vidi i ne želi vidjeti, on divlja i luduje na očigled sveg normalnog svijeta. Umislio je, školovan pri KGB-u i indoktriniran po svim porama, kako je nepobjediv. Ne znamo razmišlja li o vječnosti kamo će se jednog dana zaputiti, ali ne vjerujemo kako je tome slučaj: vjerojatno nema vremena. Zauzet je ratovanjem.

Predsjednik naše države, ponešto malene spram velike majke Rusije, državice koju je suludi diktator JBT spasio ruskih ralja spasivši sebe i ovaj prostor od Josipa Visarionoviča i Putinovih prethodnika, zacijelo drhti čim se spomene Putinovo ime. Pod pretekstom služenja domovini, i brige za dobrobit svih hrvatskih državljana, ne želi se zamjeriti malom Vladimiru Vladimiroviču. Jest, čovjek je napoleonskog profila i izrazito kagebeovskog karaktera, čudan spoj ljubavi prema domovini i mržnje prema Ukrajini, nevjerojatno tašt i krut kad je u pitanju bilo kakav odmak od onog u glavi mu zacrtanog. Poput svih ruskih vladara, neosjetljiv na ljudske patnje ili nedajbože probleme koji ga se ne dotiču. Milosrđe, ako je ikad za to čuo, nema s njim baš nikakve veze.

Zoran je Milanović, s druge strane, ljubitelj klasične naobrazbe, engleskog jezika, SDP-a i hrvatskog športa. Posebno upada u oči hrvanje, gotovo eponimski povezano s Hrvatima, kao i predanost nutricionizmu, crnom kruhu i kvalitetnom životnom stilu posvećenom uvećavanju svojeg ugleda, stalnim posjetima ovom ili onom kraju Hrvatske, gdje ga svi jedva čekaju pa ga i dočekaju, čak i ako mu helikopter nije na raspolaganju. Voli držati govore, i docirati svima koji su ga prisiljeni u tom trenutku slušati. Ne toliko o ratu, koliko o miru.

Nedavno je, posjetivši Crnu Goru, gdje je izrekao par zapaženih predsjedničkih rečenica kao i odradio ponešto znakovitih fotografija kako bi se dopao i Crnogorcima -- zašto bi samo Hrvatima -- produžio do Oświęcima, grada poznatog po germanskoj inačici Auschwitz. Vjerojatno ne zato da bi provjerio ima li istine u onim stranicama koje je pri kraju prošloga milenija objavljivao jedan inteligentni mladić, tinejdžer imenom David Cole. On je iz New Yorka pristigao do Poljske ne bi li istražio ima li istine u brojnim pitanjima koja su ga mučila, te dobio odgovore. Od, nazovimo ih tako, kustosa zaposlenih na tim mjestima. Iz razumljivih razloga, njegove internetske objave nisu naišle na plodno tlo kod njegovih, iščeznuo je ubrzo i s interneta i iz stvarnog života, gdje je navodno bio promijenio adresu, identitet, i način života.

Poanta je, iznio je prilično velike i teške optužbe na račun Rusa, pod čijom je ingerencijom dugo vremena bio spomenuti koncentracijski logor. Ukratko, istina i povijest često su u raskoraku i ponekad nije lako ustanoviti što ili kako se nešto odvijalo baš tamo, gdje o nečemu ''svi znaju'' što je bilo i kako se to zapravo događalo.

Ali predsjednik RH ima svoju istinu, kao i mnogi. On zna ono što čitav NATO ne zna. On zna kamo će hrvatski časnici, koji su se trebali otputiti put Njemačke. Milanović je siguran kako put do Ukrajine ide baš tim nekim, okolnim putem, ako ne već izravno. Ne znamo je li se, za vrijeme boravka u Poljskoj, interesirao postoji li i dalje plivački bazen u krugu bivšega logora. Navodno je i dalje tamo, ali te pojedinosti obično ne zanimaju obične posjetitelje, ako takvih ima. Kako naš predsjednik obično nema poteškoća s pitanjima, možda, možda bi ga i takva ekscentrična pitanja zanimala. I odgovori, koje obično unaprijed zna. Jer puno toga zna a da ga se ne pita, kao što i doliči čovjeku na čelu jedne države.

NATO i drevna Troja nemaju baš nikakve veze, kao što nema više ni ljepotica upletenih u te dosadne političke priče, gdje se žrtve broje uz put, kad se steknu uvjeti i utihne oružje koje sve više dolazi iz daleka, na razne načine i raznim putevima. Odakle je stigao projektil koji je sletio pri studentskom domu u Zagrebu, ''na Savi''? Ne zna ni Putin, ni Orban, ni Milanović. Naš je predsjednik, koji zna koji bi ljudi slobodno mogli i trebali u Hrvatsku, poneki put bez odgovora. Iako je vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga. I trebao bi znati sve odgovore na sva pitanja, glede svega oko naše obrambene moći, oružanih snaga, uvjeta u kojima žive i rade, i slično. Zaista, nitko nije problematizirao odviše ni taj projektil ni pitanja koja je on postavio. Odgovori nas nekako i ne zanimaju previše. Bilo pa prošlo.

Bolje se baviti antičkim epovima, i budućim predsjedničkim izborima. Evo najavljena je i 161 stranka, stiže i nova na hrvatskom političkom nebu. Osim što taj broj pokazuje bezgraničan interes Hrvata za politiku, i narastajući potencijal uz kreativnost koja nas okružuje, očito pitanja poput narastajućih klimatskih problema, i što nas čeka sljedećega ljeta, nikoga baš previše ne zanimaju. Od nove godine navodno će brašno smjeti sadržavati elemente koji se normalnom, starom čovjeku, baš i ne će, nikad, činiti normalnima. Možda ćemo i dočekati odgovore na bitna pitanja, koja neizrecivo zanimaju hrvatsku političku oporbu kao, zašto predsjednik države nije pozvan na sastanak sa Zelenskim u Dubrovnik. Možda u međuvremenu Božo Petrov i još poneki političar nauče kako ''omaška'' nije hrvatska riječ, a ipak bi se trebali služiti hrvatskim. Čak i ako su političari. I tako dalje, itd. Srdžbu pjevaj, božice. Vrijeme će pokazati.

Slaven Šuba