Milanovićev pacerski potez
Zoran je Milanović, sasvim razvidno frustriran svojom petogodišnjom nemoći nauditi političkom protivniku iole značajnije, potegao još jedan pacerski potez, stavivši hrvatski položaj u NATO-u u šah-pat poziciju. Naravno, računavši na poslovičnu nesposobnost hrvatskih probranih, i izabranih, zastupnika za izračun bilo kakve europske ili globalne hrvatske pozicije unutar širih, svjetskih gabarita, a glede trenutačno gorućih konflikata u Ukrajini i oko Izraela.
Višegodišnje uzaludno predsjednikovanje, koje osim konstantno rastuće salve uvreda na konto HDZ-a i hrvatske krajnje (?) desnice nije ničim posebnim odzvonilo, ako je i odzvanjalo, jer aktualni hrvatski mediji uglavnom žive, osim uvredljivo loših i dosadnih reklama, na stalnim i stalno održivim insinuacijama o aferama koje nam život zagorčavaju, umjesto proljepšavaju. Čemu je doprinijelo to razdoblje eklatantnog i militantnog prosvjedovanja protiv od prilike bilo čega što bi nagovijestila ili poduzela hrvatska vlada? Svakako porastu “ugleda” primjerice Sandre Benčić i Dalije Orešković, da ne izlistavamo sad sve slične bogomdane zastupnice koje se oglašavaju po Hrvatskom, nekad državnom, saboru. Saborske su rasprave zbog dotičnih konstantno neproduktivne i silno besplodne, jer oporba, unaprijed svjesna svoje neučinkovitosti i nemoći, harangira u valovima oko ove ili one teme, pobirući političke bodove i natječući se tko će više, jače ili žešće, udariti po bilo kojoj ili bilo kakvoj odluci ili zakonu predloženom ili donesenom od mrske im vlade RH. Potpuno legalno i legitimno, oporbi ništa ne odgovara.
Svakako, imamo demokraciju. Usporedbom s razdobljem crnila crvene boje u kojem je JBT vedrio i oblačio kako mu se htjelo, osiguravajući Beogradu rukovodstvo nad njegovim mračnim bantustanom, iz kojega su i izrasli kadrovi poput Zorana Milanovića ili Ive Josipovića, da ne spominjemo Stjepana Mesića i ostale velikane naše suvremene povijesti, nameće se svejedno dobar osjećaj rješavanja problema, situacije u kojoj se takve osobe precizno legitimiraju baš kao problem. Ili Problem. Ako smo već u NATO-u, za što se hrvatsko pučanstvo plebiscitarno opredijelilo ima tome dosta vremena, ako smo konačno na pravoj strani povijesti i događanja koja nas dovode u poziciju koja ne može biti, jer nikad nije ni bila, “nesvrstana” ili “sa strane”, onda smiješno protivljenje odašiljanju petorice časnika u Wiesbaden zbilja izaziva podsmijeh.
Veljko Kajtazi ima i gorih problema, reklo bi se. Zoran Milanović se, svojedobno, isto tako našao u nekom problemu jednoga jutra, kada je navodno pao niz stepenice. Ali vječito mu naklonjeni mediji nisu se nikad libili zaboraviti njegove nestašne eskapade ili dogodovštine o kojima se riječca nije propuštala bez velike pozornosti. Čovjek koji se brine o Hrvatskim oružanim snagama i nastoji Hrvatsku učiniti sigurnom zemljom, iako mu je doprinos infinitezimalan, traži svoje mjesto u povijesti. Pronalazi ga boreći se protiv aktualne, demokratski izabrane vlasti. To nam svakako svima stvara, i regenerira, onaj topli osjećaj sigurnosti kojemu i stranci svjedoče šećući se Hrvatskom, priznato najsigurnijom svjetskom zemljom kad se radi o noćnim izlascima i kretanju. Zemlji sa sve brojnijim stranim djelatnicima i ljudima koji ističu sve te prednosti.
Predsjednik Države zacijelo se trudi to sačuvati. A misli kako odlazak petorice časnika u Njemačku ne bi bio posebno dobro prihvaćen. A gdje to? Vjerojatno, pogađamo li, u Rusiji. A to je ipak, priznat ćete, zemlja prirasla srcu. Prirodno, slijedi upit: kome? To bi već bio ponešto kompleksan odgovor, koji bi zahtijevao pomnu analizu. Puno Hrvata, još uvijek, govori ruski. Čemu ili zašto, bilo bi zanimljivo pitanje. Zašto bi Hrvatska , uz Mađarsku jedina zemlja čiji časnici ne će ići u Wiesbaden, odbila slati svoje časnike u društvo ostalih zemalja NATO-a, to bi sigurno bilo zanimljivo političko pitanje. Procjenom vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga. Brižnog, ažurnog, sposobnog zapovjednika, pod čijim bi se zapovjedništvom ipak, vjerojatno, podosta mladića libilo poći u bilo kakav rat. Možda povjerenje ne bi ulio, nego odlio. U svom stilu i uvjerljivo. Dočim, kada bi Ivana Kekin postala zapovjednica, ... Treba znati zaključiti. Hladne glave ili uz hladno pivo.
Neka institucije rade svoj posao. Zoran Milanović je svakako institucija. Bio ili ne bio na čelu Hrvatske. Mediji ga jednostavno obožavaju. Fascinantno je koliko malo je potrebno. Jedno njegovo priopćenje odmah izazove buru i komentare. Nevjerojatna karijera, ima li se u vidu politička prošlost. Sukus dotične, pretočene u ljubav i odanost domovini Hrvatskoj. Zato će časnici pričekati, kao i NATO. Neka bolja vremena. Kada u Ukrajini ne bude rata, i kada priznamo Palestinu, sigurno će se i s Pantovčaka začuti neki blaži tonovi. Pomirbe i prilagodbe, sklada sa stvarnošću i realitetima suvremenog okružja, globalne politike, hrvatskog ugleda ili odnosa sa susjedima. Uvijek problematičnima. Ali, Milanović tako naporno radi. Njegovi su šahovski potezi svi usmjereni na pobjedu, ili bar remi. Šah-pat najbolje je rješenje. Nitko nam ne može ništa. I to je to.
Možda se nije išlo u Afganistan, kao Kolinda Grabar Kitarović, ili u Izrael, kao Ivo Josipović, ili u Rusiju, kao Stjepan Mesić. Ali napor je prisutan. Angažman, rečeno dobrom starom našom jugoslavenštinom. Možda francuski nije najjači, ali tu je zato globalni engleski, i narastajuća svijest o vlastitoj važnosti i utjecaju. Nema konsenzusa bez Hrvatske. Naša je pozicija ipak posebna. Bolje grob nego rob. A možda i vratimo zvijezdu na dresove. Kad može praška Slavia, ili beogradski Partizan, zašto ne. Glavna je nesvrstanost, iako je neslužbena. I životi naših časnika, od kojih bi ponetko, možda ipak, rado otišao u Njemačku, zaraditi koji euro uz put. Kad već nisu u Saboru, i nemaju priliku utjecati na dnevnu politiku aktivnim doprinosom tekućim političkim pitanjima, od najveće važnosti za svakodnevicu hrvatskoga radnog čovjeka. Kako ga se ne bi izložilo opasnostima ukrajinskog rata za slobodu i nezavisnost od Rusije. Neće to tako lako ići. Ipak su Rusija, i Kina, i Iran, i Sjeverna Koreja, protiv Ukrajine. Ili nisu. Ali su protiv izraelske “agresije” na Gazu.
Budimo iskreni, kako je to zborio Slavko Linić. Svima nam je na srcu mir u svijetu. I treba znati napisati govor za Miss World, kada pošaljemo predstavnicu na to okupljanje ljepote i glamoura. Predsjednik Države zasigurno želi još jedan produktivni mandat. Možda nije nevažno: ako su se Rusi uplitali u američke predsjedničke izbore, zašto ne bi i u hrvatske? Hoće li im aktualni predsjednik biti (ponovno) po volji? Nije nevažno. Važno je što ćemo ponovno imati desetak (barem) predsjedničkih kandidata. Ali to je samo prvi krug. U sljedećem, ponovno će biti on. I onda, oporba uz njega. I za njega. I za mir. I za sigurnost. I za Hrvatsku. Kako to već biva.
Slaven Šuba