Neodrživo

Održavanje i održivost dvije su riječi koje teško da mogu jedna bez druge. Održavanje bez održivosti značilo bi jezičnu zagonetku nestvarnu poput, recimo, socijalističkoga društvenog uređenja, uvedenog s najboljim namjerama koje vode poznatim putem, u nepovrat. S temperaturama puno gorim od ovoljetnih aktualnih. Održivost bez održavanja značilo bi pak pojam bez sadržaja, nešto kao samoupravni socijalizam, kojim se dalo upravljati teoretski, ali u dosluhu sa stvarnošću trajni bi glagoli odmah poprimili svršeni oblik, i opet bismo završili u nekoj vrsti utopije, tako svojstvene promišljanjima silnih umova koji su, zamislite, upravljali tom frankensteinovskom tvorevinom bivše države. Da ne spominjemo imena, nomina sunt odiosa.

Ali trenutna politička scena zaziva prisjećanje na dva četverogodišnja izleta moderne hrvatske države u prošlost. Kamo još uvijek težimo, prisjećajući se ukupno 20 godina predsjednika koji ne da nisu ništa radili, nego nikad nisu ni bili sposobni bilo što učiniti. Govorimo o funkciji koja, po našem mišljenju, nakon dr. Tuđmana nikad nije ništa posebno ni značila, a ljudi na vrhu države Hrvatsku nisu nikad posebno ni predstavljali, osim samih sebe. Dobro, predsjednik je Milanović značajno poboljšavao svoj engleski tijekom godina, posjećivao je Hrvate po Americi, britkim je govorništvom pridobivao glasače po čitavoj Hrvatskoj, panoramskim helikopterskim letovima zadobivao je naklonost sebi odanih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, sve to radeći međutim od početka pa do kraja kao da je predsjednik SDP-a, a usput i šef države u kojoj ima sina hrvača i suprugu specijalisticu za crni kruh, tanko narezan comme il faut. U slučaju agresije na Hrvatsku, bojim se, njegovo bi zapovjedništvo nekako odlijevalo, a ne ulijevalo, povjerenje. Barem meni.

S osjećajima se birača nije igrati, ali teško se oteti dojmu kako ni Mesić, likom i djelom, niti Josipović, svojom glazbom ili govorom u Tel Avivu, nisu nego potrošili petnaest godina razornog djelovanja na planu beznačajnog projugoslavenskog bivanja na Pantovčaku, dok je jedino Kolinda, ambiciozna, educirana i aktivna, uradila što već je za image Hrvatske, naše male zemlje koja je ipak prepuna karaktera poput nekih nedavno sišlih s pozornice, koji osim vlastite promidžbe nisu zaslužili neko posebno priznanje, bilo kakvim činom ili djelom. Kolindin doktorat je posebna priča, ali nema smisla baviti se do u tančine svim delikatesama tih predsjedničkih stranputica, jer nasljeđe jugoslavenštine i danas je sveprisutno. Od evociranja beznačajnih likova iz nekoga prošlog vremena te njihova stvaralaštva koje na planu nekakvog razvoja ili podizanja kvalitete nije značilo puno, ako ne i ništa, nije preostalo previše. Sve do izravnog promoviranja i promicanja stavova, koji u odsutnosti smislene političke platforme odzvanjaju prazninom iz dana u dan, kritizerstvom koje je bespotrebno intenzivirano u doba izbora, a uporno nametano i u dosadnoj svakodnevici borbe naše dnevno aktualne za kruh naš svagdanji.

Ukratko, teško je i zamisliti kako bi zasluge svakoga budućeg predsjednika ili predsjednice mogle biti tolike da ne bi bilo puno lakše zamisliti pretvaranje Pantovčaka u park prirode, dostupan građanima i izletnicima, te polako zaboraviti prošlost gdje smo plaćali raznorazne beskorisne ideje i sučeljavanja, verbalne akrobacije i invektive koje natapaju naš politički novogovor, a sve unutar medijske igre nametnute po brojnim profesionalcima od pera i od jezika, kroz gorde medije svih vrsta. Uglavnom u stranom vlasništvu. Kao i skoro sve što (ne) vrijedi u Republici Hrvatskoj.

Jesmo li održivi ili ne ćemo biti, to će pokazati uvijek neizvjesna budućnost. Kamo bi ta vodila priklonimo li se bezbrojnim kvazipolitičarima razraslima iz zasada jedne protekle klime i jednog bivšeg sustava (bez) razmišljanja, ne bi bilo teško analizirati kad bi bilo neke stvarne želje pa i potrebe. Danas mnoge stvari i aspekti ukazuju na neodrživost ili na nedostatno održavanje u nekom pogledu. Održavanje je u poslovnom svijetu danas shvaćeno kao dohodovna stavka, a ne kao nekad, nipošto ne, troškovna. Uostalom, čak i odvoz otpada koji se i dalje bespotrebno zanemaruje a provedba raznih mjera u svezi s time odugovlači, predstavlja sine qua non svakog modernog okružja gdje se, ne samo zbog europskih direktiva, želi aktualna stvarnost mijenjati i preoblikovati na način kojim bismo i potomcima ostavili nešto održivo, dostupno održavanju.

To je, naravno, usko povezano s razvojnim planovima, lokalnim hrvatskim, gdje se vizija razvoja Hrvatske u nekom smjeru zasniva na razvitku koliko suvremenih toliko i tradicionalnih industrija bez kojih se i dan danas održiva stvarnost i budućnost ne mogu zamisliti. Na stranu IoT, 5G, VR, Oblak, blockchain, i mnoge druge stvarčice i trendovi kojima je aktualna stvarnost napučena. Ljudi i dalje moraju u trgovine nabavljati hranu, uglavnom uvoznu, i dobavljati što god im dodatno treba za osnovne potrebe, gdje mnoge nekad sveprisutne stvari polako nestaju pa i ubrzano iščezavaju. Od suplemenata potrebnih za zdravlje, preko lijekova propisanih za preživljavanje, do hrane od koje ne će postajati slabiji i nemoćniji nego one koja bi ih trebala regenerirati i osposobiti za ''nove izazove''. Nešto pristiže sve više, nečega više skoro da i nema.

Nismo samo svoji, već smo uronjeni u suvremene tokove globalnih kretanja u svim smjerovima. U svemiru, koji ekspandira nezamislivom brzinom, navodno ima oko 2 trilijuna galaksija. Ne znamo ima li ponegdje još nešto života poput ovoga zemaljskog, ali ako ima inteligencije, nadamo se da nije preostala samo umjetna, koja bi dobro došla po svim državnim institucijama. Nitko ne sumnja u IQ naših političara koje narod bira kada mora, ali brojne pojave koje defiliraju po televizijama i radijskim postajama ukazuju na odsutnost kreativnosti. Nikada to nije ni bila odlika većine, ali suvisla politika mogla bi se zasnivati na činjenicama odnosno podatcima. To što njihov broj neprekidno raste, pa i eksponencijalno, ne znači kako ih ljudski um ne može shvatiti pa i donekle kontrolirati. U svakom slučaju rješenja je sve manje, iako broj mogućnosti raste. No u praksi se uvijek svodi na opcije: poneku se mora odabrati, a eksperimentirati se ne da, jer obično nema vremena. Ili se unaprijed zna što bi se dalo učiniti. Pogotovo ako ste u oporbi, jer ona obično zna što ne treba uraditi: obično to je ono što vlast odluči raditi. I to je ta naša demokracija, sveprisutna u hrvatskim domovima 21. stoljeća. Četvrt stoljeća je skoro već za nama, ima li netko dojam da vrijeme leti?

ChatGPT se pretvorio u suvremeni alat bez kojega mnogi ne bi više ni mogli, tako reći. Ali bez predsjednika, Hrvatska bi sigurno mogla. Navijamo za Ivanu Kekin protiv Zorana Milanovića, jer to bi bila nevjerojatna pobjeda demokracije u Hrvatskoj. Ne znamo što bi ona zapravo radila na toj funkciji, ali dosad nismo shvatili ni što zapravo radi Milanović. Jedino se nadamo, pobijedi li Ivana, bit će inauguracija u veljači, uz Hladno pivo i mrzlu pivu, potocima. Ako Kanađani mogu zimi jesti sladoled, zašto Hrvati ne bi pili pivo? Prilika bi bila dostojna proslave, i jedna bi čaša bila dovoljna za ispraćaj Zorana u povijest. Koliko će ga ona pamtiti, druga je priča. Vjerojatno vrlo kratko i izbrisivo. To je zapravo njegova najveća kvaliteta: što god uradio, odmah je izbrisivo. Predsjednik po mjeri, za ovo vrijeme promjena i nesigurnosti. Zato, fokusirajmo se na održivost, i održavanje. To je ionako u trendu, a i pomoći će nam. Ukrajini više nitko ne može pomoći: Putin je odavno odlučio voditi rat. Samo se smješka, i udara po civilima, usprkos svim tim modernim konvencijama i uputama za vođenje rata, od Ujedinjenih Naroda i bulumente uglednih svjetskih političara, koji se i dalje s Rusima sastaju i potpomažu ih, iz različitih razloga.

Ali u politici odavno nema prostituiranja, tamo je sve jednostavno prosto. Koga briga što Putin radi, sve dok ne krene u nekom krivom smjeru? Zasad, sve je održivo u komunističkoj Rusiji, koja nominalno više to nije. Putin nije niti car, ali po izmjerivim parametrima, laganom usporedbom, dalo bi se zaključiti kako je njegova moć puno veća nego ona nekadašnjih careva. S tim usporedo ide i njegova zloća, kao i njegov sarkazam. U najnovijoj epizodi, njegove su trupe na vojnim vježbama s Kinezima. Zaista, ima li što ljepše? U povijesti čovječanstva, najzad smo i to dočekali. Komunisti, bivši i sadašnji, osvajači, prošli i današnji, demokrati, nekad i nikad. I mnoštvo prijatelja, uvoznika, kupaca, poslovnih ljudi. I vizionara. Budućnost nam nosi dimenziju kojoj se nismo nadali. Ali socijalizam bi se mogao vratiti: zlo će, kao i uvijek, stići s istoka. Neizdrživo i nezadrživo. Usput, Amerikanci i dalje surađuju s Rusima na svemirskom programu.

Ah, da. Razigrana je Kamala Harris pobijedila u predsjedničkoj debati suzdržanog Donalda, što nije smetalo našoj ekstremno ljevičarskoj novinarskoj bulumenti radosno navijestiti, nepuna dva mjeseca prije izbora, kako Trump više nema baš neku prednost, te da ga ''sustiže''. Kako je još do prije mjesec dana ''vodila'', naši su politički eksperti, s očitim progresivnim, lagano odmaknutim ali ipak jasno razaberivim prodemokratskim gardom, nagovijestili neizvjesnu borbu, ipak, s tim vrlo pozitivnim trendom napredovanja Ms. Harris spram svojeg suparnika, za kojega nisu propustili primijetiti kako neprestano ''laže''. S takvim ekspertima svud oko nas, zaista će biti neizvjesno. Očito, borba za demokraciju u krvi je našim bivšim graditeljima socijalizma. Da ne govorimo o borbi za radnička prava, ili o kritikama na račun uvećanja plaća sebi, tj. saborskim pregaocima, koji se u znoju lica svoga bore... za koga? Neodrživo.

Slaven Šuba