Vrijeme je za prekid umilnih legenda o opasnostima NDH, ili krajnje desnice

Televizija N1 u svom nedavnom prilogu o koncertima Marka Perkovića u Imotskom spominje „veličanje nacizma“. Što reći, nego da u svom životu za takvo što nisam nikad čuo. Kako su nacisti bili teški, ekstremni ljevičari, to bi značilo da Thompson ima neke veze s takozvanom ljevicom. Odnosno, njegova glazba. Na svu sreću, teško da ima. Bit će N1 ipak, kao i obično, griješi. Tko bi normalan veličao magnitude poput Hitlera ili Putina. Ekstremnu ljevicu kao naciste ili komuniste.

Ali N1 nepogrešivo izbjegava komentirati, recimo, izjave naših eminentnih stručnjaka za jezik, podneblje, kulturu, što već ne. Na primjer, Rada Borić, bivša lektorica i predavačica hrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti, u Finskoj i SAD-u, nedavno se oglasila glede svojih kardioloških problema. Kaže, srce je boli kada vidi koliko mladih nedjeljom hrli na misu. Pogađam kako je mislila na katoličku misu. U Hrvatskoj to bi bilo posve normalno. Ali poveznica s jugoslavenskom književnošću vjerojatno bi izostala. Čak i kad bismo pomislili na, recimo, sabrana djela Laze Lazarevića. No, šalu na stranu, ozbiljna izjava jedne ozbiljne političarke ipak bi zaslužila komentar. Čak i na neozbiljnoj televiziji kakva je N1, koju plaši razulareni nacizam po koncertima u Imotskom i okolici. Kako zasad nema žrtava tih kristalnih noći, pa čak ni nacista, to se N1 TV ponovno uspješno legitimirala kao sasvim bezvezni medij, koji ne gubi vrijeme nego se u izobilju bavi konkretnim problemima suvremene hrvatske stvarnosti. Kao na primjer, HDZ-om na vlasti, nakon demokratskih izbora u demokratskoj državi. Ali, zašto bi to bilo tako, ako na N1 televiziji ljudi misle drukčije. To je potpuno demokratski, uostalom.

Godina je 2024.; mržnja, rasizam, nacizam, sve su to aktualni problemi hrvatskoga društva. Zacijelo, Rada Borić, kojoj neka od bezbrojnih nagrada za životno djelo ne bi smjela izmaknuti, mora prvo riješiti srčane probleme. Pa se onda pozabaviti aktualnostima, kojih ne nedostaje, nego ih oduvijek ima na pretek. Kako smo pokazali iako ne i dokazali, uzročnik tih svježih hrvatskih problema nepobitno je ekstremna ljevica. Ona služi ravnoteži u Hrvatskoj, onoj političkoj. Nije dosta Pantovčak, potrebni su i mediji. Kad je već sva ta oporba raspršena.

Nehajno, otprilike kao i odašiljanje signalne rakete u borovu šumu usred ljeta, tako nehajno zvuči i takva ili slične izjave. Dubina intelekta koja prožima takvo razmišljanje ne da se opisati običnim rječnikom. Hrvatskim gotovo nikako. Na razini Jugoslavije, to bi već bilo lakše. Razina brige posvećene takvim nemilim pojavama, kao masovnim odlascima mladih u crkve, morala bi se povećavati proporcionalno problemu. A taj, mora se priznati, postoji. Baš kao što je SFRJ propala zbog raznoraznih delikata govora, ali i mišljenja, i to ponajprije zbog njih. Tako bi i Hrvatska mogla skrenuti, valjda u desno, ne bude li se budno pazilo na to kamo će mladi. Nedjeljom, a i inače. U dva, a i inače.

Međutim, ne može sve biti baš tako crno. Živimo u doba stalnog razvoja znanosti i tehnike. Na primjer, PPR [pulsna raketa na plazmu] obećava put do Marsa skratiti s 2 godine na 2 mjeseca. Kako još nitko nije bio na Marsu, ne znamo planira li se tamo samo otići pa vratiti, ili je riječ o perspektivnoj kolonizaciji zasad nenaseljenog i ne baš prijateljskog planeta. No, kako je poznat i kao Crveni planet, zasigurno bi se našlo dragovoljaca i aktivista kojima bi čak i takva klima odgovarala. Revolucija i dalje teče, samo što smo, ogrezli u kapitalističkim delikatesama, pomalo zaboravili na kotač povijesti. Znanost ne mari baš previše za nemile pojave kojima se bave naše televizije, bez kojih bi bilo jako dosadno biti novinar. Ili političar. Zato se zauzimamo za daleko veći udio znanstvenika u politici. Tu dobro stojimo: tu su Pavić, Petir, Puljak, Bernardić, i mnogi drugi. Posve smo pripravni za jedan viši stupanj političkog okružja, sa školovanima i iskusnima, ekspertima i mimo politike. Pogotovo mimo „ljevice“ koja ionako ne služi ničemu.

Ne bi se smjelo zanemariti razmišljanja stručnjaka za književnost, lingvistiku, jezike, pravo, ekonomiju, sociologiju, antropologiju, i mnoge druge društvene znanosti. Oni su sposobni evaluirati više nego točno simptome bolesti u suvremenim društvima te upozoriti pravovremeno na neželjene mogućnosti. Ono što ponajviše smeta, to su ljudi koji grade svoje karijere na prošlosti i događajima koji su odavno apsolvirani. Baš kao što u športu ne možete pogoditi da će netko i jedanaesti put za redom pobijediti deset puta svladanoga protivnika, jer može po prvi put izgubiti, tako i u svijetu oko nas, vječito promjenjivom i nezaustavljivo rastućem brojem stanovnika jednako kao i znanstvenih istraživanja i otkrića, ne može se sa sigurnošću reći ni kakav će sutra osvanuti dan. Naravno, osim ako niste hrvatski meteorolog i ne znate sve o vremenu.

Čeka li nas otapanje polarnog leda i porast razine mora, uz postupni nestanak Golfske i poneke druge morske struje, ne možemo ni izračunati trenutak ni odmjeriti učinke. Ali možemo rabiti naš solidan zdravstveni sustav, i misliti svojom glavom. Pogotovo kad se radi o raznim cjepivima koja se sve brže odobravaju unatoč vrlo strogim regulatornim procedurama. Zahtjevnima u svakome pogledu. Kako je danas svijet u prvome redu kompetitivan, s ubrzanjem koje raste i dovodi do naprezanja sve do šavova svakoga pojedinog sustava, iluzija bi bilo vjerovati kako će turizam, kao i štura pripadnost Europskoj uniji, rješavati sve (novo)nastale probleme. Ali iako smo premaleni za znatan globalni utjecaj, lokalni doprinos svakako je put k prosperitetu, čemu svi teže.

Naša je kardiologija u dobrome stanju, novinarstvo znakovito zaostaje. Nema greške, uronjeni smo u svjetske procese, a preživljavanje je mandat svake buduće vlade. Mislimo li na analize i predviđanja po kojima će se imigracije samo nastavljati i povećavati, problemi poput onih kakvima svjedočimo u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i posvuda u okružju, ne će se dokidati ublažavanjem. Trebat će hrabrosti i odlučnosti, uz savezništva i suradnju. Sami ne ćemo opstati, to je prilično sigurno. Ujedinjeno Kraljevstvo, sa svoje strane, gomila probleme, nastale iz duge i dugotrajne prošlosti, pa i relativno recentne. Sva sreća, mi ih nemamo. Zasad.

Nas muče nesuglasice glede prošlosti, koju nam stalno serviraju kvazipovjesničari i sveznadari lijeve provenijencije. Na stranu što NDH nikada nije imala nikakve šanse, odabravši krivu stranu, ali nikakvu priliku u ono doba ne bi imala bilo kakva hrvatska država. Toliko buke i halabuke oko legitimne borbe Hrvata da se riješe Jugoslavije, koja je od svog nastanka imala apsolutno zločinačko stajalište spram Hrvata i još ponekih, shvativši sebe kao Veliku Srbiju što je i bila, osim naravno ujedinjujućeg i pokroviteljskog naziva države, servirane im po ukusu velikih sila, dobitnica velikoga svjetskog rata. Ali završni čin naše epske borbe da se riješimo pretposljednjega B u četverolistu vlasnika nad hrvatskim narodom i teritorijem dogodio se pri kraju posljednjega milenija. Naša je stoljetna borba konačno dobila pravedan ishod, bez obzira na svu silu novokomponiranih objeda, spretno iskorištavanih u svrhe denuncijacije pravednog rata protiv onih koji su od 1918. zločinački i protupravno prodrli u sve pore hrvatskog bića, rušeći i trošeći sve što su mogli.

Medijska kampanja protiv hrvatstva traje i dalje, bespoštedno se umnožavaju bezvezne optužbe te pritužbe koje ciljaju na karakter Domovinskog rata. Identifikacija hrvatskih obrambenih simbola s nacističkim obilježjima ne samo da je kriva, ona je razvidno toliko tendenciozna da ne samo da nema smisla, nego ga naravno ima: protuhrvatska propaganda, sračunata na iste ciljeve zbog kojih se i dogodio Domovinski rat. Pravo Hrvatske na odcjepljenje od Jugoslavije i dalje muči te sveslavenske duše, ogrezle u svojoj ljubavi prema državi koja nikad nije bila hrvatska. U njoj se živjelo jer se moralo, jer je bila oktroirana. Nametnuti velikosrpski vilajet. Ali, to je samo jedno, skupo plaćeno poglavlje u milenijskoj magli kojom smo bili obavijeni. Vrijeme je za prekid umilnih legenda o opasnostima NDH, ili krajnje desnice. Svakoj gluposti ipak mora doći kraj. Hrvatska ima važnijega posla.

Slaven Šuba