Analiza krajnje desnice

Odnedavno, Europskom se unijom prolomio glas očajnih progresivnih birača. Znanstveno, idemo definirati koji bi to bili jer je jasno kako se o krajnjoj desnici ne može raditi. Na Gaussovoj krivulji normale ni krajnja ljevica ne bi došla u obzir. U središtu politike Europske unije odavno se nalazi centar. Bio to lijevi ili desni, ili centar centra, postoji li takvo što ili će ikad postojati, osim u glavama analitičara znalaca koji se profesionalno bave politikom, a i dalje rabe marksističko-lenjinističku starofrancusku matricu o jednodimenzionalnom političkom prostoru. Otprilike, svodi se na projekciju tri dimenzije u kojima živimo, na dvije. Ali kako je i to prenaporno za publiku zamorenu vječitim analizama o potrebama dolaska novoga besklasnog društva u kojem će progresivni tipovi poput čuvanog Gordana Bosanca vladati, idejama, (ne)umjerenošću i vječnim napadima na krajnju desnicu kao neupitnu nemezu svake humane budućnosti, orijentirane na potrebe onih koji nemaju, naspram onih koji će uvijek imati više no što im treba, ta se lijevo-desna analiza kakva i danas dominira po hrvatskim televizijama pretvorila u konstantu hrvatske političke svakodnevice.

Zasigurno je privlačno gledati i slušati Daliju Orešković, koja ciceronski razborito i nemožemovski mudro svako svoje saborsko izlaganje posvećuje razlaganju o korumpiranosti vladajuće stranke, dosljedno i politički probitačno nastupajući uz Peđu Grbina i ostale revolucionarne elemente napredne i demokratizirane hrvatske ljevice, koja ne samo što je povijesno preskočila 45 godina terora, pardon vladavine Drugova i Drugarica, nego je i sama Dalija kopernikanski pristala uz neke polupostojeće strančice na skutima Partije koja se prigodno tako više ne zove, jer nema zašto. Ona strastveno uživa u svojoj ulozi arbitra kao da nastupa u nekom od filmova namijenjenih pulskom filmskom karnevalu koji se vraća na stare staze slave, kao kulturne prijestolnice Balkana. Dalija brine o budućnosti razvlaštenih radnika i seljaka svom silinom udarajući po korumpiranom krupnom kapitalu i ostalim nepogodama suvremenoga demokratskog okružja. Više kao da je iz Francuske, nikako iz Zagreba.

Raščlambom francuske političke konstelacije, odakle je dopiralo najviše krikova o prijetnji kakvu suvremenom čovječanstvu donosi samo krajnja desnica, strašna Marine Le Pen i okorjeli desničari, vidimo da oni nisu nikada bili nikakva prijetnja demokraciji u Francuskoj, još manje negdje drugdje. Još od Francuske revolucije, a ni prije.

Od osamnaestog stoljeća a i prije, u Francuskoj je kralj bio iznad svih, sunce svoga naroda, od prilike kao i JBT u socijalističkoj Jugoslaviji. Plemstvo je to podržavalo i održavalo, a tada, kao i nakon pada zatvora La Bastille, krajnja desnica bila bi pod okriljem krupnog kapitala, normalna desnica bila bi sva ostala reakcionarna sitnež, dok su napredne i vrijedne mase tavorile na lijevom kraju političkog spektra, gdje teško da je bilo nekakvog centra osim u glavama onih dobrostojećih francuskih republikanaca koji su već imali u glavi veliku Francusku, napoleonski orijentiranu na leadership, kao vodeću europsku silu i predvodnicu razvoja čitavoga kontinenta, što je koje stoljeće poslije dobilo svoj izraz u Europskoj uniji, kao kišobranu moderne europske stvarnosti koja ujedinjuje Europljane, ostavljajući razmirice i ratne sukobe iza nas, povjesničarima na raščlambu, jer Francuska je, razapeta između svojih težnji i surove stvarnosti, oduvijek uživala u snovima predvodništva Europe u nekom smjeru. U politici, kako vidimo, revolucionarna je tradicija dala rezultat: otpor krajnjoj desnici, koja je u glavama permanentno revolucionarne francuske mladeži i intelektualaca figurirala kao nešto nepredvidivo opasno. Otprilike poput ustaštva u Titovoj Jugoslaviji. Ali nećeš, sotono. Nema te sile koja bi Francusku odvela u ralje reakcionarne i pogubne desnice. Čak bi se i Gordan Bosanac, jedan od vodećih hrvatskih političara, od kojeg matična mu Hrvatska iz Bruxellesa očekuje samo velike stvari, nekako u rangu Biljane Borzan, složio i odmah potpisao.

Saznali smo tako da su Francuzi većinski ljevičari ili u centru. Kako desnice niti nema, osim one krajnje i prijeteće, očito Gaussova krivulja prelazi u neku drugu, recimo Poissonovu, što je u redu: Gauss je ionako bio Nijemac, a Poisson je Francuzima oduvijek bio blizak, kao Francuz. Devijantni prvi izborni krug ubrzo je poništen spregom nepomirljive ljevice i razumnog centra, što je dostatno tek za političku nestabilnost. Ako to nagovješćuje jednu uzbudljivu političku godinu moderne Francuske, za to je naravno kriva krajnja desnica, koja ne bi ni trebala postojati, tako mrska Francuzima i stabilnoj Europskoj uniji. Sada zapravo shvaćamo koliko je duboka povezanost ljiljana na bosanskohercegovačkoj zastavi i napredne francuske javnosti, a sve u svezi s Gordanom Bosancem: neraskidive su to veze, s epilogom propasti krajnje desnice i razvojem demokracije sa strane progresivnih elemenata, koji se teško mogu pomiriti sami sa sobom, ali nikako s desnicom koje zapravo ni nema, a kamoli s krajnjom desnicom koja raste i prijeti.

Bilo kako bilo, francuski je narod nepokolebivo iskazao, brojnim demonstracijama nakon prvoga izbornog kruga, a sasvim u skladu s demokratskim stečevinama još od Revolucije, kako nema povjerenja u krajnju desnicu, dok obične ni nema, a centar je mlak i suzdržan. Jesu li demonstracije bile pod paskom ljevice? Krajnja se ljevica gotovo ni ne spominje, iako bi bilo logično da postoji u zemlji s tako jakom krajnjom desnicom, koja prijeti ali ne izlazi na ulice i ne oponira organima reda i poretka, ne razbija i ne divlja. S čime se Gordan Bosanac sigurno ne bi složio, a ni hrvatska (?) stranka Možemo (originalno: Podemos), koja i u Hrvatskoj vidi krajnju desnicu kao stalnu prijetnju. Komu, čemu, taj dativ zaslužio bi dodatnu razradu. Kao i nominativ. U Francuskoj je sve tako jednostavno: nema krajnje ljevice, nema obične desnice, centar je bespomoćan, većina naroda su ljevičari, i sve će biti u redu. Bude li ekonomija izdržala još koju godinu, kao i svuda drugdje. U Hrvatskoj, gdje BDP stalno raste, proaktivna ljevica nazire opasnost od krajnje desnice, zato je Bosanac i otišao u Bruxelles. Da nas brani. Na europskoj razini, prema najvišim unijskim standardima, u skladu s francuskim dostignućima u sektoru obrane demokracije od desnice, one krajnje, na svim razinama. Hoće li krajnosti i dalje rasti, u Francuskoj i Hrvatskoj, ostaje nam vidjeti. Rafalei će čuvati nebo i tamo i kod nas. Na zemlji i u zemlji, tu će već biti uzbudljivije. Gamulin Raukar i Orešković, kao i Bosanac izvan zemlje, jamče vruće okršaje u cilju sprečavanja rasta krajnje desnice. Oni će je već znati identificirati.

Slaven Šuba