Hrvatska treba budućnost

Sve donedavno najjači je kokošinjac u državi funkcionirao neprobojno, nešto poput svojedobnoga čikaškog policijskog odjela koji se obračunavao s alkaponeovskim elementima diljem i širom. Rezultati bogate žetve očekivali su se u svim kavezima svakoga časa, ako ne i prije. Kad tamo, kokošinjcem se počelo razlijegati kokodakanje, sve više i sve jače. Počelo je letiti i perje, u količinama koje su zagušile eter u svim pravcima i putem svih medija.

Ne vidi se kraja razračunavanjima u tom ograničenom prostoru. Dok vani, na širokim i zelenim prostranstvima slobodne Europe te svjetskim oranicama novoliberalnog GMO poredka, gdje novovjeki globalni gospodari pucketaju bičevima i bave se standardiziranjem svih mogućih procedura i procesa, u domaćem se kokošinjcu kokodače i kljuca, do iznemoglosti.

KokodakanjeDok vani, na širokim i zelenim prostranstvima slobodne Europe te svjetskim oranicama novoliberalnog GMO poredka, gdje novovjeki globalni gospodari pucketaju bičevima i bave se standardiziranjem svih mogućih procedura i procesa, u domaćem se kokošinjcu kokodače i kljuca, do iznemoglosti.Ali eto, takva je sudbina kako-čija na ovoj ograničenoj kugli gdje kokoši uživaju. Rekli bi oni mudri, neki koji gledaju unaprijed, a poneki i s historijskom dimenzijom u pozadini svog privatnog ekrana, na kojem se odvijaju najrazličitiji politički procesi. Uzbuđenje ne jenjava u zemlji i u narodu. U zemlji koja bi trebala biti hrvatska, i dalje su na vlasti rijetko sposobni političari koji stabilnom bankarskom sustavu osiguravaju nadprosječno stabilne prihode, neprekidno uvećavane svih proteklih godina "krize".

Jer, kako kaže novi financministar Lalovac, stanovništvo je, što pojedinci što poduzetništvo, čvrsto utonulo u dužničko ropstvo. Prijedlog za promjenu dinamike otplate, odnosno otplaćivanje glavnice, a ne kamata, nije pao na plodno tlo. Zoran Bohaček, kojeg ponekad na HRT-u nazovu i Zlatkom, ustvrdio je kako "zatezne kamate motiviraju dužnike na otplatu duga".

Zaista uvjerljivo, osim što je originalno, jer očigledno je kako bi i mlinski kamen oko vrata motivirao čovjeka da se drži dalje od jezera, recimo. Zašto ne bismo surovu stvarnost interpretirali – pjesnički? Ima li što jasnije od toga? Na primjer, možda bi i pištolj uperen u čelo primorao dužnika da zatraži novi kredit, kojim bi otplaćivao već postojeći? Motivacija ne bi izostala. A s njom, zna se, dolaze i rezultati. Pogotovo za bankare.

Nema brige

Upravo motivirajuće djeluju sve te razne banke, posebno prema novopečenim i perspektivnim klientima – ako takvih ima – nudeći osim "vremenskoga trezora" i druge đakonije, putem slatkorječivih, retardiranih promičbenih mamaca tipa "malo ovoga, malo onoga, pa kombinirajmo... itd".

Zvuči poput pizze. Zaista, pučanstvo je najvjerojatnije prisiljeno, naslađujući se, ako već uživa u promičbenim porukama toga tipa, retardirati pa i aretirati planove za budućnost, odnosno prilagoditi ih ponuđenim bankovnim proizvodima, pod pretpostavkom da ljudi već odavno nisu sami što aretirani što retardirani, ili virtualno prikucani za kućni prag, otplatom ovoga ili onoga kredita ili duga, odnovno pod nekom od ovrha kojima suvereno haraju suvremeni utjerivači dugova, alias profesionalni ovrhovoditelji, jedno od rjeđih zanimanja za koje usred ljeta nema zime.

Novoliberalna tehnologija, potpomognuta softverskim oblakom i hardverskim zakonodavstvom, uspješno je dovršila posao konsolidacije tržišta, odnosno poretka. Lalovac je u pravu: imamo dužničko ropstvo, u Hrvatskoj, koju samim time više nemamo. Uostalom, u EU-u smo. Znači, nema brige.

Suočavanje. Dok se agresora izbjegava imenovati pa i spomenuti, osim pri ponekoj svečanoj obljetnici i prilici koju treba iskoristiti za sve rjeđe i sve tiše slavlje jer se sugerira kako slavlju razloga baš i nema, te da se sve s agresorom na bilo koji način povezane, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ne bi možda nekom nes(p)retnom formulacijom uvrijedilo, Hrvate treba redovno i kontinuirano podsjećati. Da se suoče. Sa svojim krvnicima, u prvom redu.Neminovan bi zadatak ove, kao i svake buduće vlade, bio dokinuti ropstvo. Uopće, novi bi politički sustav trebao ozakoniti ideju poput dokidanja besplodne i kontraproduktivne vlasti. Recimo, putem ključnih izvršidbenih pokazatelja. KPI je pojam poznat iz uspješnih poslovnih okruženja, zašto ne rabiti indikatore uspješnosti u potpuno beskorisnom političkom okruženju? Budu li na primjer vanjski dug, BDP, nezaposlenost, bez pozitivnog pomaka kroz godinu dana, plus sljedeći kvartal, zašto automatski, snagom ustavne odredbe, ne raspisati izbore? Pa ako narod tako i dalje voli, neka izvoli.

Ne bi se s tim sigurno složili svi oni kojima je stabilnost, naravno ove vlade pri srcu. Prije svega brojne nevladine organizacije, poput raznoraznih vodećih društveno-političkih, odnosno organizacija civilnoga društva nadahnutih tekovinama antifašizma i svega što se iza njega krije. I valja. To je prije svega ideja "suočavanja s prošlošću". Bespotrebno je i spominjati, prošlost se odnosi na prošlost hrvatskoga naroda. U praksi, teoretski valjda svih mogućih naroda, ali kako smo u Hrvatskoj (?), onda je jasno, implicite i de facto, kako "treba početi od vlastitih vrata".

To čišćenje nikako da prestane, u zemlji koja je bila žrtva genocidnih postupaka između dva svjetska rata, genocida u II. Svjetskom ratu kao i neposredno nakon njega, te ponovo etnocidnih, kulturocidnih i megalomanskih barbarskih planova i postupaka sve do ponovne agresije devedesetih. Dok se agresora izbjegava imenovati pa i spomenuti, osim pri ponekoj svečanoj obljetnici i prilici koju treba iskoristiti za sve rjeđe i sve tiše slavlje jer se sugerira kako slavlju razloga baš i nema, te da se sve s agresorom na bilo koji način povezane, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ne bi možda nekom nes(p)retnom formulacijom uvrijedilo, Hrvate treba redovno i kontinuirano podsjećati. Da se suoče. Sa svojim krvnicima, u prvom redu.

HRT i Documenta

Tako je proteklih dana bilo defilea po HRT-u raznoraznih elemenata, snaga suočavanja. Prije svega Documente. Oni su izrazili, na primjer, svoje neslaganje s dočekom Daria Kordića. Umjesto da se bave s Momčilom Krajišnikom ili Biljanom Plavšić ili tisućama sličnih derivata, hrvatski su "dokumentarci" standardno raspoloženi za profesionalno suočavanje s hrvatskom – sadašnjošću. A bogme i s budućnošću. Hoće li je u tom, impresivno jednostavnom i financijski zimzelenom obliku za njih i dalje, u klimatskim promjenama obilježenom budućnošću i dalje biti, ostaje za viditi.

U okviru američke GMO ofenzive, mišljene i smišljene samo i radi suludih megalomanskih profita bez ikakvog uporišta u zdravlju EUropskoga pučanstva ili nekim etičkim i/ili filozofskim principima, zasigurno svaka ideja poput "suočavanja s prošlošću" zvuči fantastično uvjerljivo. Možda bi se i proponenti širenja GMO tehnologije i proizvodnje trebali – suočiti s prošlošću?

BudućnostOd budućnosti, naime, teško da ima, pod ovom vladom, bilo kakvog obećanja. Ili koristi od suočavanja s budućnošću. Ta je, osim toga, zacrtana. Očuvanjem radnog mjesta, ili nemogućnošću njegovog dobivanja. Motivacijom plaćanja kamata, ili refinanciranja vlastitoga duga putem nekog novog kredita. Ili uplatom za "vremenski trezor"Taj koncept je, na kraju krajeva, bespogovorno fantastično isplativ. S obzirom na ROI, odnosno povrat investiranoga, suočavanje s prošlošću kao i borba za manjinska i grupna ljudska prava, usred kolektivne nesvijesti od besparice i motivacije putem zateznih kamata, posve bi se sigurno Hrvati trebali okrenuti k prošlosti. Početi se suočavati, ta krajnje je vrijeme! Što se čeka, potpuno je nejasno.

Od budućnosti, naime, teško da ima, pod ovom vladom, bilo kakvog obećanja. Ili koristi od suočavanja s budućnošću. Ta je, osim toga, zacrtana. Očuvanjem radnog mjesta, ili nemogućnošću njegovog dobivanja. Motivacijom plaćanja kamata, ili refinanciranja vlastitoga duga putem nekog novog kredita. Ili uplatom za "vremenski trezor". U redu, tu će izostati suočavanje s prošlošću, a explicite ćemo se okrenuti prema budućnosti. Za 100 godina ili tko zna kada. Baš kako treba, comme il faut.

Budućnost je, naime, stigla. U EU-u smo, u stabilnom okruženju. Još samo da Juncker dođe na čelo. Suočeni s prošlošću, ponetko i sa sadašnjošću. Sa zateznim kamatama ili bez njih. Sa stabilnim zaposlenjem, ili bez njega. S bankovnim proizvodima na raspolaganju u svakom slučaju, s ovrhama ili bez njih. S političarima koji neprekidno bespoštedno rade, poput ministra Jakovine, na razvoju, s dosad neviđenim rezultatima. Na primjer u poljoprivredi, što svakako mora biti uzbudljivo nakon učmaloga biznisa s poljoprivrednom apotekom. I tako, približismo se i uskoro ćemo biti suočeni, s novim predsjedničkim izborima.

Predsjednik Josipović

Predsjednik Josipović, koji stoji kako čusmo, 220 m kuna ovu državu i ove potrošače, u ciglih 5 godina, sigurno se može podičiti fantastičnim rezultatima. Nešto slično ministru Jakovini, ili JosipovićObećavši i došavši, ne učinivši i potrošivši, učinio je predsjedničku funkciju besmislenom i bespotrebnom, razotkrio u krizi uzaludnost napora koncentriranih na izbjegavanje poduzimanja bilo čega učinkovitoga, pronašao način pet godina trošiti te utrošiti uzalud, bez doprinosa, bez razloga, bez smisla i ostavštine, osim, naravno, tog naprednog, avangardnog, antifašističkog, kriptokomunističkog, suočavanja s prošlošću.bivšem financministru Liniću, kako tko voli i koga tko voli, više. Izbor je širok, ali u slučaju predsjedništva, kao i glede bivšeg predsjednika Mesića, izbora baš i – nema. Protukandidat Mikšić nije imao sreće, 2005-e godine, upasti u drugi krug. Urotilo se mnogo štošta protiv njega. Između ostalog, i Sanaader i Kosor. A i Mesić.

Danas, pola godine smo od drugoga kruga, i baš kao i Mesić pred 10 godina, vladajući predsjednik ima dobre šanse izbore – izgubiti. Odavno u predsjedničkoj kampanji, retorikom koja ne skreće od neskrivenih simpatija za sebi najdražu političku opciju, onu koja Hrvatsku stalno i bez prekida suočava s mitovima i tlapnjama, poput "ustaške zmije", Josipović je zreo za – odlazak.

Obećavši i došavši, ne učinivši i potrošivši, učinio je predsjedničku funkciju besmislenom i bespotrebnom, razotkrio u krizi uzaludnost napora koncentriranih na izbjegavanje poduzimanja bilo čega učinkovitoga, pronašao način pet godina trošiti te utrošiti uzalud, bez doprinosa, bez razloga, bez smisla i ostavštine, osim, naravno, tog naprednog, avangardnog, antifašističkog, kriptokomunističkog, suočavanja s prošlošću.

Problem se sastoji u tome, Hrvatska treba budućnost. Ne mora biti svijetla, dovoljno će biti – drukčija. Bez onih koji su trenutno na vlasti. Suočenje s takvima, zaista je već dozlogrdilo. I narodu, i povijesti, i sadašnjosti. Kokošinjca bi zaista bilo dosta. Zemlji treba i ponešto ozbiljnih, sposobnih, odgovornih ljudi, i to na čelu. Takvih koji će se suočiti, ali sa stvarnim problemima, te ih početi rješavati. Prije, daleko prije, kandidature za Remetinec, ili osnivanja vlastite stranke, ili pak uživanja u putovanjima u Kazahstan, Dubai, Australiju... Hic Rhodus.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.