Sukob Zorana i Slavka

U suludoj situaciji u kojoj se ova država nalazi, ministri Slavko i Zoran malo su se zaigrali. Oni četiri mjeseca nisu komunicirali. Ni razgovarali. Javnost o tome nije bila obaviještena, misleći kako bivši ministar Linić bespoštedno radi, na predstečajnim nagodbama, kreditima, dugovima, i ostalom financijskom biznisu s kojim je pridobio glasače, i osigurao si besmrtnost po domaćim političkim anketarima. Unatoč činjenici da je, rješavajući ''probleme'', i ne riješivši ništa, stropoštao ovu državu u stanje u kakvom jednostavno nikad prije nije bila.

Niti će biti. Jer ili će biti, i to vrlo uskoro, u nekom drugom, znatno boljem stanju, ili je kao takve, i ovakve kakva trenutno ''jest'', uopće više neće biti. Nikada. Jer država propada, unatoč EUropskom članstvu, unatoč ''stabilnoj vladi'', unatoč stabilnoj koaliciji i Grčićevom strelovitom gospodarskom rastu, kakav još nije zabilježen nigdje, a možda ni tamo.

S asimptotskih četiri stotine tisuća nezaposlenih birača, što se da lako ekstrapolirati, imajući na umu kako bi mnogi među njima trebao hraniti i obitelj, ili barem djecu, našom državicom vlada ova vlada koju teško da je briga za činjenicu kako bar 25 posto ljudi nema od čega živiti. Oni pričaju o gospodarskom rastu i oporavku, koji ''tek što nije''. Krenuo. Poput zagrebačke zračne luke, i stanovništvo ovoga grada trebalo bi uskoro PokazateljUmjesto željene poplave novca, stigle su stvarne poplave, koje su pokazale kako već imamo i previše novca i sredstava. Predsjednik ove vlade ustvrdio je, naime, kako će se pomoć od EU-a tražiti tek ''reda radi'', kako ''možemo sami'', i pripomogao je, naravno, susjednim državicama u teškoj nevolji. Zanimljivo, Vesna je Pusić svojedobno izjavila, pred referendum o ulasku u EU, kako ćemo tamo jer ''pokazali smo da ne znamo sami''. Zaista, ova je vlada, i ova koalicija pokazala, i to zorno, pa čak i bez riječi, kako ne zna. Ni sama ni bilo s kime. Ne znaju ni međusobno razgovarati, kamoli bilo što ''riješiti''.uzletiti.

Na krilima gospodarske EUforije koju nam je donijelo članstvo u EU-u, te brojnih, neiscrpnih, bogatih fondova za koje su odavno pripremljeni ljudi i projekti, taj novac, što iz strukturnih što iz kohezijskih akumulacijskih jezera EUropskog jezera, tek što nije počeo priticati. U količinama koje su obećavane tijekom godina mukotrpnoga pristupnog procesa i pregovora koje su nam otežavali mnogi EUropski faktori, pa i naši dobronamjerni susjedi, kao i skoro svi ostali u okruženju. Tko god je mogao.

Umjesto željene poplave novca, stigle su stvarne poplave, koje su pokazale kako već imamo i previše novca i sredstava. Predsjednik ove vlade ustvrdio je, naime, kako će se pomoć od EU-a tražiti tek ''reda radi'', kako ''možemo sami'', i pripomogao je, naravno, susjednim državicama u teškoj nevolji. Zanimljivo, Vesna je Pusić svojedobno izjavila, pred referendum o ulasku u EU, kako ćemo tamo jer ''pokazali smo da ne znamo sami''. Zaista, ova je vlada, i ova koalicija pokazala, i to zorno, pa čak i bez riječi, kako ne zna. Ni sama ni bilo s kime. Ne znaju ni međusobno razgovarati, kamoli bilo što ''riješiti''.

Nije čudo što je situacija virulentna. Stabilnost ove vlade u opreci je s nestabilnošću ove države. Najstabilnije su, svakako, reklametine koje bespoštedno udaraju po potrošačkom korpusu, porukama namijenjenima budućnosti, glasačima za nekih 100 godina, koji će, ozarenih lica, pootvarati vremenske trezore i razveseliti se, od srca. Što će biti u međuvremenu, nitko ne govori. Ni banke, ni reklametine, ni ova vlada, ni bilo koji od naših učenih političkih analitičara i kvazieksperata svih vrsta, koji žive u svijetu ljevice i desnice, ekstremnih desničara, razularenih kvazifašista, probuđenih nacionalsocijalista, vječito ugroženih antifašista i potpuno, beznadno obespravljenih manjina. Danas više ne samo nacionalnih, nego raznoraznih, svih vrsta i boja, opredjeljenja i stavova. Posebno ''lijevih'', što uvijek ljupko zvuči.

Nesposobnost i neodgovornost

Mnoge te ''organizacije civilnog društva'' beru, za svoje usluge pravima svojih članova i sebi odanih opcija, kao i opcija kojima su same odane, poprilična sredstva. Iz zemlje i iz inozemstva. Država, u međuvremenu, skapava. Od dugova i kredita, od politike bez monetarne vlasti i bez ikakvoga smisla. Osim za one koji od takve i baš ovakve politike imaju koristi. Praktično beskonačne. Dok predsjednik vlade i bivši ministar financija mjesecima ne razgovaraju, budući da su u ''sukobu'', dok država ne da tone na dno, nego odavno tone zajedno sa svojim dnom, jasno je kako su dvojica političara neobično sposobni.

Nesposobnost, iz koje proizlazi neodgovornost, a iz koje slijedi neozbiljnost, njih uopće ne brine. Posljedična suluda situacija njima nije uočljiva. Oni vide budućnost, i to svijetlu. Počevši s kojom godinom-dvije, slično kao pri dolasku na vlast. Nakon što oporave zemlju od HDZ-ove vlasti, bit će potrebno oporaviti se – od sebe. I svoje politike. Kako će im to tek poći za rukom, ili, u duhu trenutka odnosno atmosfere iščekivanja koja vlada prije utakmice s Brazilom, kako li će im to poći za nogom?

SukobRazvidno je, međutim, kako se u sukobu dvojice stranačkih sudrugova koji ne komuniciraju niti na osobnoj razini, nego samo preko virtualnog etera, interes cjelokupnoga glasačkog tijela nekako ne uvažava. Ne samo da se, otkad je ove vlade, čini kako je stranački ispred nacionalnog, nego odavno izgleda i kao da je osobni ispred bilo kojeg (pre)ostalog.Zoran Milanović je posjetio poplavljena područja par puta, na kraći period, od po nekoliko sati. U Brazil će na utakmicu, gdje se ne može ostati tek nekoliko vremenskih obračunskih jedinica. Tamo ipak, u skladu s protokolima koji obvezuju, treba provesti više vremena. U druženju i razgovorima, ipak se radi o zemljama BRIC-a, čvrstima i stabilnima poput opeke. Zemlje OPEC-a? Avaj, ni tamo ne pripadamo. Nažalost, pripadamo tamo gdje propadamo, znači u EU i u ''regiju''. Ma kako ta uska bila. Čak ni regionalno, pojava ministara bez međusobne komunikacije nepoznata je suvremenom političkom trenutku.

Ministarski kabinet, naime, na papiru postoji kako bi ministri radili. I surađivali. Na dobrobit i u interesu birača. Ne samo ''svojih'', nego svih koji čine biračko tijelo. Razvidno je, međutim, kako se u sukobu dvojice stranačkih sudrugova koji ne komuniciraju niti na osobnoj razini, nego samo preko virtualnog etera, interes cjelokupnoga glasačkog tijela nekako ne uvažava. Ne samo da se, otkad je ove vlade, čini kako je stranački ispred nacionalnog, nego odavno izgleda i kao da je osobni ispred bilo kojeg (pre)ostalog. Stvar uljepšava predsjednik Države. Zajedno s dvojicom ministara, i on je cijelog svog mandata razvidno predsjednik samo koalicijske, kukuričuće opcije. Ostalim biračima uglavnom diže tlak. Možda dobro za one niskoga, izrazito loše za druge s povišenom razinom.

Ako je išta pokazala, više nego zorno, trenutna, aktualna ''kriza'' u vladajućim redovima, demonstrirala je kako je ovaj narod, čitav taj birački korpus, bespomoćan i impotentan statist u ovoj državi. Stagnantnoj po svim ekonomskim indikatorima, loše ili nikako vođenoj po svim ostalim pokazateljima, s odgovornošću formalno nepostojećom i sustavno prebačenom na prethodnu vlast, bez preuzete odgovornosti za sve što se događa kao i, unaprijed, za sve ono što ovu zemlju i narod čeka. Kad u državi postoje ministri kojima je osobni interes ispred stranačkog, stranački ispred državnog, a državni ispred nacionalnog, koji je zapravo na razini u okolini apsolutne nule, onda su rezultati kakvi jesu.

Predsjednik

U dotični mix treba pridodati predsjednika ove države, koji ili ne radi ništa ili radi više štete nego koristi, jer i on interes svojih glasača razvidno tijekom čitavog mandata stavlja ispred nacionalnog, i dobili smo to NeznanjeKoličina neznanja, nesposobnosti, neodgovornosti i neozbiljnosti ne može biti slučajna. Ona je uperena upravo protiv onoga dijela glasačkog tijela koje za njih neće nikada dati glas. Protiv ljudstva koje bi trebalo šutiti i slušati, bez da više čak i radi, kao što je trebalo i moralo u nekad uzornoj socijalističkoj nedođiji. Ionako će trećina otići, trećina skapati, trećina se ''preodgojiti'' pa pripojiti.što imamo. Stanje beskoncepcijsko, koje više sliči kontraceptivnom receptu, glede začetka bilo kakvog razvoja novoga života i nove energije u Hrvatskoj. Jesmo li u stagnaciji bez strategije? Ne, strategija je upravo dotična stagnacija. Količina neznanja, nesposobnosti, neodgovornosti i neozbiljnosti ne može biti slučajna. Ona je uperena upravo protiv onoga dijela glasačkog tijela koje za njih neće nikada dati glas. Protiv ljudstva koje bi trebalo šutiti i slušati, bez da više čak i radi, kao što je trebalo i moralo u nekad uzornoj socijalističkoj nedođiji. Ionako će trećina otići, trećina skapati, trećina se ''preodgojiti'' pa pripojiti.

Obespravljenost bivših radnika i seljaka, danas djelatnika i zaposlenika, bez posla ili perspektive ukoliko ne zadovoljavaju visoke stranačke kriterije pripadnosti socijaldemokratskim alias novoliberalnim naprednim, EUropskim antifašističkim opcijama, odobrena je po brojnim i nebrojenim ''nevladinim'' organizacijama civilnoga društva. Koje se zato financiraju, kako bi aplaudirale -- boreći se za prava najrazličitijih društvenih grupacija i grupica, ugroženih, samim time što su izabrale ugroženost kao smisao egzistencije i njezino osiguravanje putem deklariranog odstupanja od mišljenja i stavova pozitivne većine – upravo postojećoj politici ove, još neko vrijeme postojeće vlade i ''politike'' koju ona zastupa.

Plan je i rezultat takve politike rušenje i gaženje osnovnih ljudskih prava, takvih koja bi trebala pripadati upravo – svima. Znači i većini stanovništva. Ali vlada s kojom bi većina pučanstva bila zadovoljna i odobravala joj, nužno bi bila vlada kojoj bi osnovna ljudska prava svih a time i većine, bila ispred najrazličitijih prava svih mogućih manjina, skupina, grupa i organizacija. To bi bila vlada okrenuta jednakosti, pa i bratstvu. Možda čak i slobodi. Onda bi i naziv ''Republika'' imao smisla. Ovako imamo tek ''pravnu državu'', u kojoj vlada nasilje, i premoć prava jačega.

Favoriziranje odabranih

Ova vlada okrenuta je pravima svojih, i samo svojih vlastitih birača. A ponajviše onima koji dolaze iz redova posebnih, manjinskih i ostalih raznorodnih grupacija. To je, u praksi, fantastičan paravan za situaciju DiskriminacijaPozitivna diskriminacija, i slični podmukli politički proizvodi, baš kao i raznovrsni bankovni produkti, pa i farmaceutski i telekomunikacijski, koji dominiraju svakodnevnim medijskim prostoorm, nužno se moraju reklamirati čitavo vrijeme. Pozitivna diskriminacija jednih je, naime, nužno negativna diskriminacija nekih drugih. To ne brine, politički prosvijetljene, ljudski neosjetljive, stranački i elitno orjentirane novoliberalne vlastodršce.gdje se sistematski krše, režu, kljaštre i krnje osnovna ljudska prava. Dok se favoriziraju posebni, odabrani, ''napredni'' i – u svakom slučaju – podobni. To je i poruka četveromjesečnoga ''sukoba'' pri vrhu vlasti, odnosno unutar redova stranke. Odnosno preciznije, partijskih redova. Znamo iz povijesti kako se partijski sukobi razrješavaju. Cijenu uvijek plaća – narod.

Pozitivna diskriminacija, i slični podmukli politički proizvodi, baš kao i raznovrsni bankovni produkti, pa i farmaceutski i telekomunikacijski, koji dominiraju svakodnevnim medijskim prostoorm, nužno se moraju reklamirati čitavo vrijeme. Pozitivna diskriminacija jednih je, naime, nužno negativna diskriminacija nekih drugih. To ne brine, politički prosvijetljene, ljudski neosjetljive, stranački i elitno orjentirane novoliberalne vlastodršce.

Liberalna je politika, danas kao i uvijek, politika vladavine sile, kamuflirane ili očigledne pljačke jednih na uštrb drugih, te nametanja vlastite politike kao bezalternativne ''vladavine prava'', koja u praksi funkcionira kao vladavina nasilja, sustavno obespravljivanje slabijih i nepodobnih, i vizija budućnosti kao poreznog raja, beskonačnih materijalnih probitaka za ''elitu'', te mase upregnutih u svakodnevnu egzistencialnu utakmicu za koru kruha, i ulaznicu za tekmu, na koju elita ulazi bez napora, bez plaćanja, na teret države i poreznih obveznika. Kako bi u mikrofone koji im se guraju pod nos poručili ''naciji'' što misle, ne o vrhunskom festivalu nacionalizma kakav je recimo svjetsko nogometno prvenstvo, nego kako su oni neizmjerno uživali ili kako je sve to divno i krasno, i tome slično. Razgaljeni što su među ''svojima''.

U slučaju pobjede, i birači će, na trenutak, zaboraviti gdje, i kako, žive. Nije li to idealno? Eto zašto boravak u čarobnom Brazilu traje duže nego prolazak kroz poplavljenu Slavoniju. A znamo i zašto smo u EU-u, zauvijek, u doglednih sto godina.. Da bi elite uživale. To je smisao svega, pogotovo kad se ''sukobi'' razriješe. To će biti taj dan.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.