Šuma Striborova

Neznalačko provođenje zakona koji su doneseni radi ''promjena na bolje'', odnosno sveopćeg napretka, prometnulo se u ovoj zemlji pod ovom vladom, u histeričnu, ekspres proceduru kojoj je svrha zakonima obuzdavati ionako već sapeto pučanstvo. Upregnuti činovnički aparat, ljudi sretnici u životu jer rade za vladu i državu, osiguravši si – valjda su bolji od ''ostalih'' – privilegije, tj siguran posao, mirovine, važnost, budućnost, itd, šute i rade.

Dok ova vlada, iako očevidno nesposobna, neodgovorna i neozbiljna, privodi kraju svoj posao, odnosno svoje zadatke, neugaslim žarom kakav samo sluga može iskazivati, žarom od kojeg većeg ima jedino – u još bolje plaćenoga sluge.

Rekavši to, ova je vlada, međutim, istodobno i vrlo sposobna, odgovorna i ozbiljna. Na svome poslu koji zapravo nema veze s poslom za koji su tobože izabrani, dakako ne poimence i demokratski, nego po d'Hondtovoj ''metodi'' i pseudodemokratski, najblaže rečeno i kako ne bismo skrenuli s puta, odnosno s papira.

Plan21Ti ljudi ''obnašaju vlast'' vrlo uporno i po planu, iako taj nema veze s Planom 21, koji se, skandalozno kao što to već može zvučiti -- ali se događa i dan danas, i dalje navodi kao ''i dalje na snazi'', po nekima. Po drugima, Plan 21 je čak i ''ispunjen''. Po trećima, plan je ispunjen, iako se ne radi o Planu 21... Politička šuma Striborova? Tako nekako.Ti ljudi ''obnašaju vlast'' vrlo uporno i po planu, iako taj nema veze s Planom 21, koji se, skandalozno kao što to već može zvučiti -- ali se događa i dan danas, i dalje navodi kao ''i dalje na snazi'', po nekima. Po drugima, Plan 21 je čak i ''ispunjen''. Po trećima, plan je ispunjen, iako se ne radi o Planu 21... Politička šuma Striborova? Tako nekako.

Uistinu, čovjek teško može zamisliti ovu vladu bez Slavka Linića. Bez Radimira Čačića, nema problema, koliko god se bilo tko kleo u njega i njegove (ne)sposobnosti. Ali bez ministra financija, koji je svoju sposobnost evidentno dokazao bezbrojnim ''rješenjima'' poput fiskalizacije, predstečajnih nagodbi, šegonizacije ili stečajeva po kojima je zadobio prisni, šaljivi nadimak? Budimo iskreni, ne bi išlo.

Uostalom, dva stožerna ministra ove vlade, postali su Ona i On. Ona je Vesna, On je Slavko. Bez njih, ne bi bilo niti provedbe ove politike, ove vlade. Unatoč znalačkom odabiru kadrova, uz elegantne ergele PR+HR profinjeno podignutih, i prigodno razmještenih, profesionalaca.

Sve po ZAMP-u

U pokeru asova tu su još i blagoglagoljivi dr. Ivo II, kao i Mr. Big One, ekspertni kadar, glasnoglagoljivi govornik ove zemlje, ove vlade, ovoga trenutka, i ovog sebe samoga. Čovjek koji predvodi, za razliku od gore prvospomenutoga, jer predsjednik No. 3 ne vlada nego samo upozorava, naizgled pomirbeno želi spajati-ne-razdvajati, premda sije sjeme razdora gdje god stigne, braneći danas poput predsjednika No.2 nekoć tekovine, stečevine, politike i acquis.

Tu je, naravno u pozadini, vladavina zakona, sve po ZAMP-u, tu je izborni legitimitet i vanjska, odlučujuća i presudna podrška takvom stavu i izričaju, tu su birači koji ga neumorno slave u anketama, i koji će ponovno – od njih se s pravom očekuje – zaokružiti po multimedijskome diktatu to isto pobjedničko ime. Glumeći neznanje kako zaokružuju ime servirano im na pladnju, daljinskim upravljačem. Svjesni ili besvjesni, izborne pobjednike ne će zanimati. Njih zanima samo rezultat, to je moderan pristup. Športsko-politički, reklo bi se.

BalkanlukVučić i Nikolić, te Josipović i Milanović, to su imena zadužena za rebalkanizaciju Hrvatske, pod EUtanazirajućim plaštom novovjekog EUropstva. Tu su još i Linić te Pusić, Zelić pa opet Pusić, i još gomila i hrpa sličnih i sve sličnijih opsluživača sustava usmjerenog na rastakanje hrvatske samobitnosti i suvereniteta. Danas kao i nekad, nihil novi sub sole pacis Romanae.Otvorene su neke velikobritansko-engleske arhive, koje zainteresiranima otkrivaju i Titov engleski, s dalekog puta u bliski nam London. Za razliku od korektno izgovarane Tuđmanove engleštine, Titova moć izražavanja zvuči anakrono i apsolutno bezvezno, baš kao što su i njihovi karakteri u opreci. Revolucija spram evolucije, zemlja na putu u bezdan naspram nečega što će ipak trajati – u opreci prema raznoraznim istočnoeuropskim i regionalnim projekcijama – jednu razumnu ljudsku vječnost. A posve sigurno i duže, bar na ovim prostorima.

Vrativši se u gorku zbilju, kojoj treba pristupati – posve je jasno – matoševski, s dozom humora koji ne može biti bez gorčine, slično mandulama i okusu koji ostavljaju, dovoljno je pogledati tko je gdje na vlasti. Vučić i Nikolić, te Josipović i Milanović, to su imena zadužena za rebalkanizaciju Hrvatske, pod EUtanazirajućim plaštom novovjekog EUropstva. Tu su još i Linić te Pusić, Zelić pa opet Pusić, i još gomila i hrpa sličnih i sve sličnijih opsluživača sustava usmjerenog na rastakanje hrvatske samobitnosti i suvereniteta. Danas kao i nekad, nihil novi sub sole pacis Romanae.

Ljudi se kod nas možda i dalje zanose nekakvom idejom slobodnoga, liberalnog tržišta od 500m potrošača koji ne znaju što bi s novcem, pa će ga možda dobar dio njih poželiti potrošiti baš tu u Hrvatskoj, dohrlivši na Jadran, tjedan ili dva, od pedesetjednog ili drugog, koliko im Bog dade i sreća ih dovede k nama u goste.

Kao i  u Matoševo vrijeme

Unatoč žrvnju svakodnevice i prijekoj potrebi za korom kruha svakog jutra, malo ima ljudi u Hrvatskoj koji će, nadam se, povjerovati u laž kako će nam ikad krenuti na bolje, MatošKako je rekao Matoš, ''tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara'' Situacija se lagano razlikuje utoliko što i jedno i drugo imamo ovdje, a ne tamo, i to pri najvišim ešalonima, ideološki i politički te na svim razinama, a pogotovo tamo gdje su najčvršći potporni stupovi, na medijskoj i ''nevladinoj'' širokoj fronti. Tu patriota ima u oskudnim količinama, osim mnoštva poznatih antipatriota, tako da se spomenuta tiranija, po Matošu okarakterizirana kako već jest, može samo uspješno nastaviti, što se i događa.samo kad jednoga dana završimo s tim poluinteligentnim manevrima i smicalicama kakve nam serviraju Slavko i Vesna, Zoran i dr. Ivo. Njima, uostalom, nije do dovršavanja nego do nastavljanja igara bez granica.

Dok trtljaju o privlačenju investicija, gurajući pritom monetizaciju autocesta, zakon o izvlaštenju, rasprodaju državne imovine, prenamjene zemljišta, proceduru prekomjernog deficita te outsourcing, sa sumanutim rebalansima budžeta bez dna za neke istovremeno bez sadržaja i pristupa ''sredstvima'' za neke druge pučane, koji su prisiljeni puniti ga za one prve, pripadnici vladajuće garniture zacijelo su svjesni što rade i za koga rade.

Sva se njihova politika svodi na opsjenarstvo kojim se nadaju približiti se kraju svoga mandata s mizernim izgledima na još jedan, ekstra. Punih šaka, džepova, računa, i to novca i zasluga za narod. Jasno, očekuju svesrdnu pomoć kako nevladinih organizacija tako i službenih medija, da ne spominjemo moćnu petu kolonu, pa tradicionalna vanjska uporišta domaćih jugofila, kao i revitalizirani kvaziantifašistički pokret ne samo kod kuće, već i oko njezinih, nikad nepropusnih a danas već potpuno poroznih, ''regiji otvorenih'' granica.

Kako je rekao Matoš, ''tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara'' Situacija se lagano razlikuje utoliko što i jedno i drugo imamo ovdje, a ne tamo, i to pri najvišim ešalonima, ideološki i politički te na svim razinama, a pogotovo tamo gdje su najčvršći potporni stupovi, na medijskoj i ''nevladinoj'' širokoj fronti. Tu patriota ima u oskudnim količinama, osim mnoštva poznatih antipatriota, tako da se spomenuta tiranija, po Matošu okarakterizirana kako već jest, može samo uspješno nastaviti, što se i događa.

Ukrajina

Vidimo li i osjećamo da je nešto oko nas realno, ne bi više trebalo sumnjati. Vidimo i osjećamo to što nam se događa, barem dok smo ovdje, na ovome svijetu. S ovom vladom i ovakvom vlašću, u svojoj, ''našoj'' domovini. Ne samo da podsjeća na šumu Striborovu, nego je očito kako moramo pričekati happy end. Hoće li to biti izbori? Teško da će to biti samo obični, ''demokratski'' izbori.

U međuvremenu, uživajmo u raspletima holivudskog proleterskog filma, gdje Dobro neizbježno nadvladava Zlo. Ako ne prije, onda neizbježno na kraju uradka, baš kao u bajkama, na što se holivudski uradci i svode. Iako je život više poput La Fontaine-ovih basni, a možda najviše odgovara Matošu, Dostojevskom, ili u ovom trenu ipak jednom Janku Polić Kamovu, nadajmo se da smo svoju porciju ukrainskog zapleta iscrpili do daljnjega.

Do kakvog-takvog raspleta ukrainske drame, budimo uz njih, srcem i dušom. Ukrajinski je narod velik i ponosan, zaslužuje podršku svih mogućih razmjera, pri obrani svoje domovine. Jer, koliko god basnoslovno bilo bogatstvo i snaga neke sile, svaka sila za vremena. Uči nas to povijest, historia magistra.

Ukrajina je, između ostalog, zaslužila daleko bolju i kvalitetniju podršku upravo od Hrvatske. Ima za to više razloga, a ''nesnalaženje'' domaće vladajuće garniture i tu, kao i u svemu drugome bitnom, iako ne iznenađuje, ukazuje. Baš na činjenicu kako vanjske politike Hrvatska i nema. Bez suvereniteta, teško je imati identitet.

Naše političke lutke na koncu, možda bi se trebale dati mikročipirati bar sada, jer nikad nije kasno. Pojednostavili bi si život, iako bi tada nestalo potrebe za stalna plodna putovanja i susrete, po EUropskim prijestolnicama i ''centrima moći''. A taj život na visokoj nozi, to ih ipak najviše zanima, konačno, zato su u ''politici''.

Bruxelles upozorava da nema čvrstog i sigurnog modela rasta. Zagreb bi mogao odgovoriti, zato postoji čvrst i siguran model pada, i propasti. Slavko Linić zna.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.