Linić, ''The Economist''
Nesposobnost se pretočila u neodgovornost, da bi se sve to prelilo u neozbiljnost. Vanjska i unutarnja politika, odnosno odsustvo bilo kakvog konkretnog rezultata, afere i nepoštivanje zakona raznih ministara iz različitih resora, i potpuni krah vladanja koje se reduciralo na 99%-tnu kontrolu medijskog prostora, uz punu uporabu represivnog policijskog aparata, i to prema novinarima te u političke svrhe, kao i prema još nekim pojedincima. Bezidejnost dominira, a teme vladavine ove vlade prožvakane su i preživjele, uz primjenu metoda koje su uz bok jedino sjevernokorejskom političkom i kulturnom milieuu.
MedijiStupidna pak rečenica iz uvodnog paragrafa članka kojeg je objavio The Economist, o navodnoj zatrovanosti mladih u Hrvatskoj mržnjom, nema previše veze ni sa stvarnošću ni s istinom. Mladi su najbolji dio hrvatskoga društva, nepogrešivi barometar svega što Hrvatska jest, kao i onoga što nije. Što bi trebala biti, trebala bi odraditi ova vlada, kao i sve prošle. Ali one su u zabludama, i to opasnima, potcjenjujući inteligenciju hrvatskoga puka.Ne, nije problem Hrvatske jugoslavenstvo. Kao što smo više puta pisali, problem Hrvatske je velikosrpstvo, s vanjske korice hrvatskoga kolača, ili croissanta, kako se već kome sviđa. I ljubav prema novcu, odnosno moral – vladajućih, neki ih zovu elitama, iako su sve samo ne to – iznutra, u srži i u suštini. Odnosno, u pljesnivom zadahu, u truleži.
Zbrojeni, rezultirali su i proizveli odanost jugoslavenstvu, ali nakon dvije Jugoslavije treća bi bila suluda iluzija, kao što su uostalom bile i prve dvije, tobože različite, a tako istobitne i nalik poput blizanaca. Kratkovidnost je međutim prilično uporna karakteristika političara, i nipošto ne opravdava ključnih 3N iz uvodne rečenice.
Stupidna pak rečenica iz uvodnog paragrafa članka kojeg je objavio The Economist, o navodnoj zatrovanosti mladih u Hrvatskoj mržnjom, nema previše veze ni sa stvarnošću ni s istinom. Mladi su najbolji dio hrvatskoga društva, nepogrešivi barometar svega što Hrvatska jest, kao i onoga što nije. Što bi trebala biti, trebala bi odraditi ova vlada, kao i sve prošle. Ali one su u zabludama, i to opasnima, potcjenjujući inteligenciju hrvatskoga puka.
Pogotovo oni koji daju izjave poput citirane u uglednom engleskom novinskom proizvodu. To što je tu izjavu dao najviši državni dužnosnik, ove države, samo pokazuje tko je u Hrvatskoj na vlasti i s kojim ciljem. Uostalom, ''more it changes, more it stays the same''. Od Račana i Mesića do Milanovića i Josipovića, ponovno smo na balkanskoj stranputici.
Uzrok i posljedica
Carole Hodge u svojoj knjizi o velikobritanskoj ulozi na ''Balkanu'', gdje ona proizvoljno i pogrešno pa i analfabetski trpa i Hrvatsku, potpuno točno primjećuje čemu služi Republika Srpska. Naravno, ona dobro shvaća i zna što znači velikosrpstvo, koje je uzrok, dok je jugoslavenstvo posljedica, tragičan rezultat višestoljetnih kratkovidnih političkih projekcija i njihovog sumanutog provođenja, u interesu svih, naravno i Ujedinjenog Kraljevstva, samo ne hrvatskoga naroda.
Problem je Hrvatske i dan danas što radikalna ljevica, gdje zapravo pripada, iako se trudi prikriti i prigušiti, i mudri Josipović zajedno sa svojom svitom i njezinom očiglednom jugoslavenštinom, koju su svi skupa unovčili na grbači hrvatskoga naroda a i dalje je naplaćuju preko ''ove vlade'' i ostalih odanih joj struktura, putem gotovo stopostotne kontrole medijskog prostora i izravne uporabe represivnog aparata, nema nikakvu učinkovitu oporbu, ne samo u Hrvatskoj, nego i van njezinih granica. Ironično i paradoksalno, danas je exkomunistička, novoliberalno-socialdemokratska vlast sigurnija unutar Europske unije nego što je bila prije ulaska u prostor acquis communautairea, odnosno pravne stečevine i ostalih demokratskih dostignuća; čak, sasvim cinično, dotična je vlast potpuno neprikosnovena, bez ikakve stvarne oporbe i van njezinih granica, za razliku od klasične jugoslavensko-velikosrpske, koja je proganjala i kasapila disidente širom globusa.
U članku The Economist-a ''More normal, and glummer'', najbolji je drugi dio naslova, koji se tiče opće atmosfere u zemlji. Ta je, međutim, izravna posljedica prve rečenice ovoga članka, koja opisuje rapidni proces kojim je ''ova vlada'' sunovratila zemlju u dotično raspoloženje. Prolaziti Zagrebom navečer, u neki neradni dan, doživljaj je, pardon ''event'', svoje vrste.
Ljudi zaista izgledaju gore nego ikad, a raspoloženi su, općenito, u skladu s izrečenim ''glummer'', odnosno više nego mrki i natmureni, što daje članku vjerodostojnost jer je notorna činjenica. Navedene izjave, međutim, osoba navedenih u površnome članku nabacane su kao i obično, jer britanski pristup ''Balkanu'' oduvijek je bio i ostao sličan, s visoka i patronizirajući.
Usred močvare, Linić i Šegon trebali su dati neopozive ostavke, što nisu učinili. Sad je već imperativ da to učine, morali bi dati ostavke – jučer. Nejasno je što čekaju. Ministar Slavko Linić, već odavno dokazano nesposoban, neodgovoran i neozbiljan, morao bi dati ostavku ne samo zbog ''slučaja'' Šegon, već i zbog puno drugih stvari, odnosno stavki.
Jedna je od tih stvari, recimo, činjenica da je zatvarao lokale i zbog 10 kuna, trinkgelda iliti napojnice, i sličnih bedastoća, dok na primjer Konzum svakom svojem kupcu tijekom godine ostane dužan, lipu po lipu, bar nekoliko kuna. Kad se to zbroji, trgovina po trgovinu, kupac po kupac, dalo bi se zbrojiti podosta kuna. Što dnevno, što godišnje. O tome ni slova.
Linić
Ali, dok je napunio proračun s 2000000000 kuna manje prošle godine u odnosu na njoj predhodnu, unatoč fiskaliziranoj Hrvatskoj i raznim drugim nespretnostima iz svog arsenala, Linić LinićUsred močvare, Linić i Šegon trebali su dati neopozive ostavke, što nisu učinili. Sad je već imperativ da to učine, morali bi dati ostavke – jučer. Nejasno je što čekaju. Ministar Slavko Linić, već odavno dokazano nesposoban, neodgovoran i neozbiljan, morao bi dati ostavku ne samo zbog ''slučaja'' Šegon, već i zbog puno drugih stvari, odnosno stavki. Jedna je od tih stvari, recimo, činjenica da je zatvarao lokale i zbog 10 kuna, trinkgelda iliti napojnice, i sličnih bedastoća, dok na primjer Konzum svakom svojem kupcu tijekom godine ostane dužan, lipu po lipu, bar nekoliko kuna. Kad se to zbroji, trgovina po trgovinu, kupac po kupac, dalo bi se zbrojiti podosta kuna. Što dnevno, što godišnje. O tome ni slova.evidentno prima novac za nadzorništvo nad HBOR-om kao i još nekim drugim entitetima, a vidimo kako shvaća svoju odgovornost pri pojavi konkretnih problema, s kojima navodno nema nikakve veze. Recimo, ministar nema veze ni s čudnim podatcima, prilikom dobivanja kredita, što je razvidno iz svojedobnog izvještaja HBOR-ovog analitičara, niti s drugim podatcima, kao ''neznatnim'' udjelom kapitala, ''prezaduženošću'' dotičnog društva, i tako dalje, itd. Uopće, ministar Slavko Linić malo s čime konkretnim ima veze, s nekakvim kredibilitetom očito najmanje.
Hrvatska je, na žalost, u problemima ne samo zbog nesposobnog, neodgovornog i neozbiljnog financministra, kojega zanima samo vlastito mišljenje, što bi onda uključivalo i prihvaćanje vlastite odgovornosti. Sva ministarska garnitura, isto tako, samo je dio problema. Današnja i ovakva Hrvatska je, potpuno je razvidno, potrošena, baš kao i analitičari tipa Puhovski koji uporno trtljaju o desnicama i ljevicama i vide političku pozornicu danas u optici proizvedenoj u devetnaestom stoljeću.
Netko bi im, baš kao i političarima, trebao došapnuti kako se svijet ne samo promijenio, nego se mijenja i danas, sve brže i brže. Tako da je vrijeme Zoranu Milanoviću i Slavku Liniću isteklo – odavno. Četiri godine za teškaše takvoga kalibra, previše je. Hrvatska treba nešto potpuno novo, i nešto puno, puno bolje od njih, i svih koji o njima ovise. Vremena za njih više nema, jer vrijeme ih sve skupa naprosto – gazi. ''As we speak'', kako bi se reklo na suvremenom anglohrvatskom.
Recimo, na tribini u Pregradi, čuveni Mirando Mrsić, jedan od riječkih teških kalibara, odgovorio je na pitanje kada će zapošljavanje ''krenuti''. Kad nam BDP počne rasti, rekao je Mirando! Zar i dalje isto, Mirando? Zaista utješno, dovoljno za ostavku, nedovoljno čak ni za – mirovinu. Onu saborsku, naravno, koju nikad i ničim nije ni zaslužio. K
Neizmjeriva šteta
Kao što ni Hrvatska nije zaslužila ovu, potpuno nemoralnu vlast. Osim što vremena za njih više jednostavno nema, šteta koju će učiniti u svoje posljednje 2 godine ikad, bit će, bojimo se, neizmjeriva. Upravljačka politika ''kola ispred konja'', s konjima koji su još k tome virtualni, ili negdje drugdje ili u sferi misaonog napora, dala je zastrašujuće rezultate. Odstup je jedino rješenje. Za Hrvatsku s izgledima na budućnost, naravno.
Neobično je zanimljivo, u ovom trenu, i kako su ušutili vodeći tabloidi u Hrvatskoj, i jutarnji i večernji. Njih afera razmjera Šegon uopće ne zanima, kao ni sveprisutne nevladine organizacije, koje su se toliko angažirale nedavno, oko poznatog referenduma, zajedno s ''ovom vladom''. Nevladine organizacije, nekako, kao da su i opet uz ''ovu vladu'', što nije čudno, jer ih dotična financira.
Tabloidi pak isto očekuju svašta nešto od izdašne vlade. Koja zadužuje zemlju bez prestanka i bez milosti. Čudno, šuti čak i Zdenko Duka, ne oglašava se niti oko afera niti oko progona nepoćudnih novinara, iz šačice objektivnih medija u Hrvatskoj.
A možda je Puhovski ipak u pravu? Možda ljevica ne može bez – ljevice? Naravno da ne može, pogotovo ako se radi o novcu. I moralu. Onda je (ne)obavljen posao zagarantiran, baš kao i radno mjesto, i ostale, sitne i ine, pogodnosti. U takvom sustavu, BDP će sigurno početi rasti. Uskoro. Kriterij je čista (ne)sposobnost.
dr. Slaven Šuba
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.