Planovi
Nakon što je objavom naciji o postignutom napretku izazvao čuđenje i nevjericu, Zoran Milanović je pojasnio situaciju, izjavom o ispunjenju Plana 21. Narod je to, izuzmemo li odani socijalni segment demokratskoga biračkog tijela bačen u trans, prebacilo u još dublje čuđenje te još veću nevjericu. Hrvatski puk, koliko god neuk lovu na lisice, ipak zna kako King Kong postoji samo u bujnoj mašti, na toj visokoj dnevnopolitičkoj razini, što komedije što tragedije po žanru.
Gdje je sve tako lako, što ugledati što prevaliti preko usana. Komu, čemu, pa o kom te o čem. Od dativa do lokativa, u kojem smo padežu i na što padamo? Tu se više ne da detektirati nikakva zabluda, jasno je gdje se nalazi kralj Kong, a gdje neki ostali majmuni.
Točku po točku, planirano je minuciozno odrađeno, provedeno. Čemu bi inače služila sva mašinerija brižno probranih 20-ak ministarstava, ministara i kalfi? Ajluhčije, četobaše, ajnadžije uposlene kako bi predvodile zemlju uvedenu u EUropsko bezidejno, i bezidentitetsko robovanje povratku u Regiju, rasproširili su se svim krilima i odjelima kancerogene birokratske substrukture.
Sve u Hrvatskoj može i mora biti samo subordinirano, nadasve tim međunarodno priznatim idejama, pogotovo onima u kojima nema mjesta kroatocentričnosti. Samo po propisu, molimo Vas. Nekad internacionalno, danas regionalno, to je pomak prema EUropskim, globalnim vrijednostima.
Sa šansama u moru od ''half a billion'' potrošača, pod superprotektivnim mehanizmom kojemu je na čelu kalibar jednog Mimice, a tu su i prvorazredni eksperti Valjalo, Borzan te Antičević-Marinović. uz ostale govornike i lingviste od formata, stručnjake za razna pisma i esperanto govore.
Ranojutarnje bi, od reda kvazihrvatske novine, kontaminirajući jutro skoro svakog dana, trebale u ovoj zemlji, pod ovom vladom, umjesto ''All news fit to print'', operirati pod geslom ''Pipl mast trast as''. Ali kako to učiniti, kad kao i crnobijele televizije trtljaju o ''konzervativnoj revoluciji'', u kroničnom nedostatku bilo čega revolucionarnog, ili o ''dubokoj podijeljenosti'' zemlje koja je zapravo terorizirana, s bezbroj pojedinačnih primjera kao što je bila već u dolasku ''kontroverzna'' Judith Reisman, koja je sve samo ne to.
Jovanovićeva karijera
Referendum je samo potvrdio nemoral koji se širi, jer je ovladao. Ili je pak ovladao, jer se širimo... prema Regiji? Stevanovići i Benčićke, Pusići i Zelići te slične veličine magnetskim nas silama vuku tamo, prema RačuniHrvatski je narod, općenito i posebno, predestiniran za plaćanje računa u Regiji, odnosno Jugoslavijama. Što kraljevska što komunistička pljačka i masakri, depopulirali su i dekapitirali Hrvatsku u dvadesetom stoljeću efikasnije od bilo kakve kuge, potresa ili tsunamia, sistemski i sistematski. Danas, ''ustaški'' pozdrav Josipa Šimunića, kako ga kvalificira državna dalekovidnica, promptno je pripisan narastajućoj – reustašizaciji. Zaista, patološki. Koncept dostojan ''revolucionarnih tekovina'', kao i povratka majci Regiji, u njezin topli, smrtonosni zagrljaj.prošlosti u budućnosti. Do nekog novog buđenja u nekom posve novom ropstvu. Željko Jovanović, koji je karijeru stvorio izvikivanjem govora mržnje po Hrvatskom, nekad Državnom, Saboru, te iživljavanjem nad svakovrsnim neistomišljenicima verbalno ih šamarajući utegom političke podobnosti i pripadnosti, nije vidio palež hrvatske zastave na beogradskoj utakmici sa Srbijom. Slabovidnost karakteristična za hrvatske dužnosnike, kada je u pitanju ''ljubav'' prema simbolima njihove države.
Naši vizionari općenito nikad ne vide ništa protuhrvatsko, ni pred svojim očima, niti bilo gdje u Regiji. Obraćanje Tomislava Nikolića u kojem je lakonski izbrisao nacionalnost pozamašnog dijela vojvođanskih Hrvata, nije izazvalo zabrinutost proporcionalnu niti ciglom slovu ''Ć'', u usporedbi s dimenzijama ćiriličnih ploča, u glavama revolucionarnih dvoglavih orlova i njihovih obožavatelja. Ali, ''demokracija ima svoju cijenu'', pogotovo – socijaldemokracija. Ta itekako košta, posebno kada netko vlada, a narod plaća račun.
Hrvatski je narod, općenito i posebno, predestiniran za plaćanje računa u Regiji, odnosno Jugoslavijama. Što kraljevska što komunistička pljačka i masakri, depopulirali su i dekapitirali Hrvatsku u dvadesetom stoljeću efikasnije od bilo kakve kuge, potresa ili tsunamia, sistemski i sistematski. Danas, ''ustaški'' pozdrav Josipa Šimunića, kako ga kvalificira državna dalekovidnica, promptno je pripisan narastajućoj – reustašizaciji. Zaista, patološki. Koncept dostojan ''revolucionarnih tekovina'', kao i povratka majci Regiji, u njezin topli, smrtonosni zagrljaj.
Aparatčici koji ne biraju riječi kako bi provodili svoje bolesne koncepte još, zasad, ne ubijaju kao što im je u prošlosti bila omiljena razonoda. Ali zato su već počeli zatvarati, pa hospitalizirati nepoćudne, da o ocrnjivanju i kvalificiranju ni ne diskutiramo, bilo bi suvišno. Uopće, delikt mišljenja i govora, kao nekad u SFRJ, već je od nekog vremena rezerviran za političke neistomišljenike i suparnike. Što bi drugo mogla iznjedriti udbaška, kancerogena hobotnica?
Kulturocid
Kulturocid i diktatura već su u raznim formama prisutni, a konačan, totaleksplicitni protuhrvatski oblik poznat iz povijesti, treba očekivati u budućnosti čija su dostignuća, u nedostatku gospodarskih i inih, MaglaBahatost bez pokrića ne može više prekriti golotinju kvazipolitike bez ideje i bez smisla, ali i bez računa. Nije slučajno Slavko Linić krenuo u svoju osmu ofenzivu preko fiskalnih blagajni i podnošenja računa državi. Sve je to, naravno, teatar plišanih igračaka i lutaka na koncu. Baš kao i silni turistički prihodi udareni na sva zvona.prebačena u sferu – morala. Civilizacijske stečevine na srcu su svakovrsnih intelektualaca lijevoga tipa, orientacije ili proveniencije. Kultura začeta genocidom, unutar koje su prosperirali oni sami ili njihovi djedovi i očevi, uopće im nije strana.
Dakako, već i to što nema ni spomena o dotičnom genocidu, u bilo kojoj formi ili referenci, dokaz je vrlo dobrog poznavanja ''materije'' od strane sinova i unuka. Isti ljudi kojima je ustaštvo stalno na usnama, nikako da evociraju bilo koje nedjelo, od brojnih i nebrojenih, počinjenih prema hrvatskome narodu za Jugoslavija ili ratova, od ljudi čiju naklonost neprekidno – kupuju.
Nekad, pod okriljem bratstva i jedinstva. Danas, pod egidom Regije. I nekih, tko zna kakvih, (ne)nametnutih ''viših'' principa i etike koja samo njima nalaže, šutnju o zločinima spram vlastitoga naroda uz potenciranje besmislenih prijetnji, ili gesti kao što je bila Šimunićeva maksimirska epizoda.
Njihova je ''politika'', međutim, pročitana. Pa i raskrinkana. Nestanak s političke pozornice im je garantiran. Kad-tad. I povratka biti neće.
A napretka im nema prije svega zbog nesposobnosti. Na žalost, bahatost bez pokrića ne može više prekriti golotinju kvazipolitike bez ideje i bez smisla, ali i bez računa. Nije slučajno Slavko Linić krenuo u svoju osmu ofenzivu preko fiskalnih blagajni i podnošenja računa državi. Sve je to, naravno, teatar plišanih igračaka i lutaka na koncu. Baš kao i silni turistički prihodi udareni na sva zvona.
Porezni kikiriki neće vratiti dugove, koji su glavna preokupacija financministra koji drma državom, te obezvređuje svoje kritičare lakoćom riječke škole Željka Jovanovića ili Miranda Mrsića. Nema, naime, niti će biti strategije koja će Hrvatsku spasiti rasprodajama, monetizacijama ili koncesijama. Prvi i osnovni uvjet strategije nije ispunjen, a bez njega je ta politika svedena na endemsko ''prodavanje magle''.
U rukama defetista
Bez podnošenja računa, bez pluseva, minusa i sume i totala, ne može ni novoliberalna ni socialdemokratska ni dvoglava ni šestoprsta Partija zavarati ni običnog, standardno neuposlenog Hrvata, još manje educiranog i informiranog. S kojim prihodom, kojom dinamikom i u kojem periodu se projektira rješavanje dugova, na način da ih goropadni Slavko neće ostaviti djeci i dječici koja se tek trebaju roditi, prepustiti ih njima na brigu davno nakon što on sam, a to će biti ubrzo, siđe s političke pozornice, i ode zauvijek u povijest, odnosno njezinu ropotarnicu? Gdje su te brojke, gdje je ta odgovornost, gdje je ta vizija?
Ništa od svega toga, na snazi je tumaranje u vremenu i prostoru, haranje domaćom političkom scenom bez zadrške i odgovornosti. Nakon dvadesetog stoljeća pljačke i genocida nad hrvatskim narodom, u trećem smo mileniju na milosti i nemilosti ljudi koji nemaju baš nikakvog znanja, odgovornosti, etike, sposobnosti. Ni morala.
U rukama smo defetista koji žele preživljavati na vlasti, iživljavajući se nad glasačima, kojima se podnose računi u vidu faktura za generacije koje će tek doći. Sablasno, kako voli reći naš čuveni, iskusni političar Vladimir Drobnjak. Zaista sablasno.
dr. Slaven Šuba
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.