DNRK
DNR Koreja država je demokratska i narodna, sjeverno od Južne Koreje, poznate po gospodarskim uspjesima i svakovrsnim kvalitetnim proizvodima, prisutnima i na zahtjevnom hrvatskom tržištu. Sjeverna Koreja nije, međutim, poznata po nekoj osobitoj kvaliteti, svojih prilično nepoznatih proizvoda.
Mi u Hrvatskoj živimo u doba kad nas, osim banaka i pridruženih im bankaroida, plaćenih više nego dobro da služe baš bankovnoj dominaciji u društvu, gospodarstvu i politici, ''peru'' i reklametine svih vrsta i osobina, koje nas bez milosti i bez smisla, bombardiraju pojačanim volumenom tona i rastućom imbecilnošću poruka. Time ne ostavljaju izbor osim promjene kanala, ili isključivanja tona, svodeći se time na – antireklamu, što zapravo i jesu.
Ni sva ta zaglušujuća, bespoštedna silina (anti)reklamnih propagandnih blokova, ne može prisiliti EUropskog potrošača i građanina, odanog prokušanim EUropskim vrijednostima na enormnom tržištu od 500 milijuna duša, s izdašnim fondovima i brojnim drugim pogodnostima na raspolaganju ministrima poput Jakovine ili Jovanovića te ostaloj eliti koja predvodi hrvatsku odiseju po Uniji, da shvati kako živi u obilju, ili bar na domak, tog legendarnog roga obilja.
I prije ulaska u hram demokracije i dotični rog obilja, a još i više od historijskog datuma, govorili bi naši iskusni i mudri ministri, sve je ovisilo ''samo o nama''. Pitanje je bilo, hoćemo li to (znati) iskoristiti, ili ne, mudro prebacujući lopticu – na narod? Prokušanom metodom generalizacije, odnosno standardne dnevno-političke demagogije, koja potporu naroda jednostavno poistovjećuje s vlastitim tlapnjama.
Jednoumna medijska potpora
Kao što je poznato, država može biti demokratska, a da ne bude ''narodna''. S druge strane, ima i narodnih republika koje nisu demokratske, što imenom što realnošću, osim deklarativno. Koliko je DNRK demokratska, a koliko narodna, razvidno je odavno, a potvrda je stigla i nedavno, kada je sjevernokorejski narod unisono podržao velikoga vođu prilikom brzog razotkrivanja i ekspresne eliminacije pedesetogodišnje kontrarevolucionarne prijetnje i rovarenja, u vidu donedavnog pouzdanog čovjeka i bliskog rođaka. Očito je, DNR Koreja će i dalje predvoditi na planu najšire demokratske platforme, bez disonantnih tonova.
UdrugePonekad se ljudima, vjerojatno, čini kako se živi negdje drugdje. Bar u mašti, a ta se u Hrvatskoj izuzetno cijeni. Čak se za to i prima plaću. To, uostalom, rade i ''civilne udruge'' koje su, zajedno s medijima, pobacale maske i bjelodano otkrile kako su zapravo ''nevladine organizacije'', u RH, pro-vladine organizacije. Njih, uostalom, plaća vlada, baš kao što, nautjecajnije među njima, financiraju onako čisto uzgred pa slučajno, i organizacije izvan ove države.U RH taj problem jedinstva ne postoji, na svu sreću ovdje vlada demokracija. To jest, netko vlada u ime naroda, baš kao da postoji demokracija, iako zapravo vlada ''ova vlada''. No, vlada ima gromoglasnu podršku, skoro pa jednoumnu, govorimo li o medijskom prostoru, i demokratskoj podršci državnom vodstvu.
Recimo, legendarni novinar Zdenko Duka podržao je Babićevo crtanje svastike na našoj, hrvatskoj državnoj zastavi. Za njega je to otprilike OK, demokratsko pravo pa valjda i neotuđivo. S druge strane, bjesomučna kampanja tijekom čitave jeseni, koja je u studenome kulminirala neviđenim medijskim klimaksom, u vidu danonoćnog ''pucanja iz svih oruđa i oružja'' kao podrške glasu ''protiv'', s verbalnim linčem i probranim etiketiranjima svih koji bi bili skloni glasovati ''za'', također je bila OK.
Za Duku, recimo, kao i za sve koji su medijima imali pristupa, a bili su po prirodi svoga posla ili funkcije, ''objektivni''. Ili pak jednostavno superiorni, iznad mase netolerantnih na suprotnoj strani. Svaka sličnost sa sjevernokorejskom zbiljom bila je čisto slučajna, jer u našem se slučaju radi o slučajnoj zemlji.
Pogotovo, recimo, nakon referenduma. Iako je 108 gradova Hrvatske glasovalo ''za'', a slučajno samo 8 ''protiv'', ljudi iz 108 gradova nisu dobili nikakav medijski prostor, dok su gradonačelnici i uglednici iz 8 svjetskih metropola dali oduška svojem tolerantnom raspoloženju, proglasivši se nadmoćno superiornima. I to je u redu, i demokratski.
Ponekad se ljudima, vjerojatno, čini kako se živi negdje drugdje. Bar u mašti, a ta se u Hrvatskoj izuzetno cijeni. Čak se za to i prima plaću. To, uostalom, rade i ''civilne udruge'' koje su, zajedno s medijima, pobacale maske i bjelodano otkrile kako su zapravo ''nevladine organizacije'', u RH, pro-vladine organizacije. Njih, uostalom, plaća vlada, baš kao što, nautjecajnije među njima, financiraju onako čisto uzgred pa slučajno, i organizacije izvan ove države.
Demaskirajući maskenbal
Referendum je zapravo bio demaskirajući maskenbal, jer sve su maske pale čim bi se progovorilo. Time se razotkrilo monolitno jedinstvo koje vlada pod rukovodstvom ''ove vlade'', ''ovih medija'', ovih ''organizacija civilnoga društva'', i svega ''ovoga'', naprednoga, tolerantnoga, uspješnoga, te demokratskoga i superiornoga, čemu već 2 godine svjedočimo.
U društvu lakeja, sve je, međutim, lakirano. Ili pozlaćeno. Ili utišano, zataškano, zanemareno. Ovisi ''o nama'', što želimo čuti. Recimo, nema osvrta na rasističko obraćanje vojvođanskim Hrvatima predsjednika Republike Srbije, kad ih je, gledajući ih u oči, denacionalizirao. Tomislav Nikolić je Bunjevcima dodijelio nepostojeću nacionalnost, odrekao im je, njemu izgleda mrsku, hrvatsku nacionalnost, ali u RH nitko se od ljudi zaduženih da ovu državu ''vode'' nije oglasio na taj ispad, ispod svake razine i civilizacijskog nivoa.
Hrvatski politbiro šuti i na najnoviju srpsku međunarodnu ofenzivu, s raznorodnim prljavim optužbama, koje samo ponovno pokazuju i dokazuju kako je srpska politika i dalje ista stara, politika smišljene i podmukle agresije na RH, a nikako nekakve, bilo kakve ''pomirbe'' i dobrosusjedstva.
Zamislimo situaciju gdje dr. Ivo Josipović, pravnik koji provodi PravDu već 4 godine, ode recimo u Donji Lapac. I obrati se srpskoj manjini govorancijom u kojoj ih prozove – Vlasima. Te im kaže: ''Vi niste ni Srbi ni Hrvati, vi ste autohtoni, zapravo vi ste – Vlasi''. Uz malo mašte, da se i to zamisliti. Poznati kompozitor, uostalom, svake godine slavi nekakve ustanke, zapravo pokolje civilnog, katoličkog hrvatskog življa iz 1941., kao ''narodne'' ustanke. Potpuno demokratski i legitimno, i to u stvarnosti. Bez imalo mašte.
Monolitno, jednoumno jedinstvo politbiroa, odnosno dvopartijske koalicije, zatim raznovrsnih medija i raznolikih prirepaka, te građanskih proaktivnih udruga, kao tronošca na kojemu počiva suvremeni hrvatski poslušnički model, opsluživanja (interesa) stranog kapitala i redukcije (kvalitete) života i općenito svakog mogućeg standarda ikad dosegnutog u Republici Hrvatskoj, uz re-aktiviranu omiljenu temu političkih retarda i antikatoličkih aktivista, gdje je Crkva u Hrvata označena odgovornom za mnogo toga što dotični gledaju oko sebe, što u ogledalu što družeći se među sobom i uživajući u ''nevladinim'' aktivnostima, sjevernokorejskog je, ''povijesnog'' dometa.
Regija
Ukratko, u Hrvatskoj nema tko odgovoriti na srpsku provokaciju zvanu ''non-paper''. Reći kako, Šimunićev pozdrav ''za dom'' nema ama baš ništa s fašizmom, još manje sa Srbijom ili IdentitetOmalovažavanje i ugrožavanje nacionalnog identiteta i ponosa, koje se prešutno i između redova, ali sistematski provodi po posve izvjesnim i prepoznatim obrascima, a kojima se baš iz toga razloga sve više i sve jače napada Katoličku Crkvu, kao i vrijednosti kao što su brak, obitelj, nacija i vjera, nije samo ostavština jugoslavenskog i protuhrvatskog jednoumlja iz prošlosti. To je sadašnjost i budućnost, pretpostavka opstojanja mnogih suvremenih udruga ''civilnoga društva'.Srbima, svima i svuda, koji vole i žele misliti kako se svijet vrti oko i samo radi njih. Ali, za napade na Crkvu ne samo da ima volje i vremena, već je u funkciji permanentni arsenal i personal, koji samo raste.
Omiljena im regija, koje su se za trenutak, prigodno odrekli, recimo za potrebe glasovanja ''protiv'' na prvoprosinačkom referendumu kao najsvježijem primjeru jednoumne mobilizacije, stalno je prisutna u njihovim tlapnjama koje odišu nostalgičnom jugoslavenštinom i vječitim, prokušano vještim, iznalaženjem neprijatelja, nekad klasnog danas političkog.
Zajednički je nazivnik, međutim, konstanta, to je – Hrvat koji shvaća nacionalno kao čvrsti temelj iz kojeg izrasta bit i smisao njegova bića, kao pretpostavka svakog odgovornog i uspješnog djelovanja i suživota u suvremenom okruženju. Bez nacionalnog nema ni internacionalnog, što je preduvjet svake suradnje i razvoja.
Omalovažavanje i ugrožavanje nacionalnog identiteta i ponosa, koje se prešutno i između redova, ali sistematski provodi po posve izvjesnim i prepoznatim obrascima, a kojima se baš iz toga razloga sve više i sve jače napada Katoličku Crkvu, kao i vrijednosti kao što su brak, obitelj, nacija i vjera, nije samo ostavština jugoslavenskog i protuhrvatskog jednoumlja iz prošlosti.
To je sadašnjost i budućnost, pretpostavka opstojanja mnogih suvremenih udruga ''civilnoga društva'', zapravo služinčadi interesa kojima je suverena i samostalna hrvatska država prepreka, i cilj za postepeno rušenje. Sve lakše ih je, srećom, prepoznati.
dr. Slaven Šuba