Dok je Milanović predsjednik ove vlade, referenduma više ne bu

Medijski eksperti, nezavisni eksperti, nevladine udruge, nepristrani komentatori, kuće ljudskih prava, manjinske kuće, svakojake kuće, pa raznorazne udruge. I naravno, Zlatko Duka, Sandi Blagonić, Zoran Milanović, te neizbježni Pusići, kao i Tomić, Jergović, Dežulović, pa mnogi drugi literarni velikani i eksperti za pravo, pravdu, civilizacijska dostignuća kao i za zakone, legitimnost, svjetske trendove, zaostalost, zatucanost, te pitanja o pravičnosti ili napretku u skladu s ovim ili onim.

DemokracijaPremudri Platon je razumio demokraciju mnogo, neizmjerno bolje od gore spomenutih eksperata. Da ne spominjemo autoritete. Pseudodemokracija u kojoj živimo, predstavlja samo jednu od mogućih, suvremenih implementacija demokracije, koje su, očigledno, manje-više sve pseudodemokratske. I do bola licemjerne, te sasvim lažno demokratske.Autoritetom, naravno. Ali nikako s potrebama, ili promjenama u korist, te poboljšanje životnih prilika, te diskriminirajuće i konzervativne većine, u ovoj zemlji. Tim gore po nju, u ovakvoj demokraciji.

Premudri Platon je razumio demokraciju mnogo, neizmjerno bolje od gore spomenutih eksperata. Da ne spominjemo autoritete. Pseudodemokracija u kojoj živimo, predstavlja samo jednu od mogućih, suvremenih implementacija demokracije, koje su, očigledno, manje-više sve pseudodemokratske. I do bola licemjerne, te sasvim lažno demokratske.

Pa ipak, treba reći da su tu sasvim izvjesni Pusići, na čelu svih tih modernih, naprednih stremljenja. Vesna je Pusić nedavno trtljala o zdravom razumu. Moram priznati, shvatio sam pritom kako je moj zdrav razum negdje daleko, udaljen od njezinog ''zdravog razuma'' nekih čisto određenih 180 stupnjeva. Da tome nije tako, pomislio bih kako polako dolazi vrijeme za rastanak, s dotičnim zdravim razumom.

Slično kao i s mojim smislom za ''osjećajnost'', na koji je apelirao Zoran, opet Pusić, koji se dječački poigravao s dvojezičnim pločama u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici. Ne bi li se senzibiliziralo. Nakon referenduma, dotični aktivist Pusić je optimistično izustio kako smo ''izgubili bitku, ali siguran sam, dobit ćemo rat''.

Pusićev rat

Naravno, nitko ne može biti posve siguran na kakav je rat mislio profesor Pusić. Ali iz dogledne prošlosti jedini rat koji pada na pamet je onaj oslobodilački, odnosno Domovinski rat, a za taj se zna tko ga je izgubio. Kako se drug Pusić nikad nije potrudio, ni u jednoj od svojih kuća koje se neumorno bore za ljudska prava u ovoj zemlji, i pod ovim nebom, niti senzibilizirao nikoga poznatoga, recimo, za problem nestalih u spomenutom ratu, niti za probleme, dalje recimo, žena silovanih u Vukovaru koje susreću svoje inkvizitore na ulicama svoga grada, može se posumnjati u mnogo što.

U kakvom je ratu magistar Pusić, danas?

U svakom slučaju, čovjek ne može ne pomisliti kako baš i ne bi želio živjeti u nekoj zemlji gdje bi general tipa Zoran Pusić dobio bilo kakav rat. Bio bi to, u svakom slučaju, jedan vrlo loš osjećaj, takav da možda i trnci prolaze kroz kožu. Siguran sam kako su mnogi među nama senzibilizirani, u tom smislu, i to dovoljno. Prilično, iako je to sve skupa sasvim neprilično.

Kad smo već kod ratnog stanja, topovski udari na narod, njegov standard i kvalitetu života, ne jenjavaju takoreći iz dana u dan. Eminentni ministri Linić, Mrsić, Jovanović, Jakovina, Grčić, Hajdaš Dončić, da spomenemo samo ''vodeće na tablici'', kontinuirano stežu obruč. Zaista, niti osjećajnosti niti senzibiliteta, ali niti komentara niti osvrta od brojnih udruga, na brojne slučajeve kršenja ljudskih prava, onih osnovnih u prvom redu, na česte i redovne slučajeve gdje vlada standardno selektivno primjenjuje neke zakone, a druge posve zanemaruje, nanoseći štetu jednima, a istovemeno pogodujući nekim drugima.

Umjesto toga, gromoglasna, bjesomučna kuka i motika, uz proizvoljno i sumanuto etiketiranje i vrijeđanje, prilikom nedavne referendumske kampanje. To je taj pluralistički, demokratski prostor.

Duka, Babić, Josipović

Novinar Duka, na primjer, ne vidi ničeg spornog u svastici na hrvatskoj zastavi, kao što ni mnoga probrana pera nisu našla ništa sporno pri svojedobnom rezanju dotične zastave, SvastikaNovinar Duka, na primjer, ne vidi ničeg spornog u svastici na hrvatskoj zastavi, kao što ni mnoga probrana pera nisu našla ništa sporno pri svojedobnom rezanju dotične zastave, naravno za nekakvog riječkog performansa. Bilo bi zanimljivo navesti neki primjer uništavanja slovenske zastave u Deželi, recimo zbog performansa. Ili zapitati se, zašto slovenski Matija Babic kukasti kriz''umjetnik'' J.J. nije imao, recimo, slovensku zastavu kao rekvizit, za taj čistokrvno umjetnički čin.naravno za nekakvog riječkog performansa. Bilo bi zanimljivo navesti neki primjer uništavanja slovenske zastave u Deželi, recimo zbog performansa. Ili zapitati se, zašto slovenski ''umjetnik'' J.J. nije imao, recimo, slovensku zastavu kao rekvizit, za taj čistokrvno umjetnički čin.

Sigurno je to česti događaj u demokratskim državama poput Slovenije ili neke EUropske zemlje, ali nažalost smo uskraćeni za tu jednostavnu informaciju, iz zemalja ''regije'' a i šire. Novinar Babić, lučonoša borbe protiv fašizma, koji voli nositi majice sa sovjetskim simbolima, preuzeo je time vodstvo u borbi protiv ''ustaške zmije'', iz ruku svojeg omiljenog predsjednika dr. Ive, zaštitnika pluralizma i demokracije, pobornika stava ''protiv''. Zmije, naravno.

To što većina ljudi vidi stvari drukčije od njih, nikada nije obeshrabrivalo avangardu, kako u socijalizmu, tako ni u Jugoslaviji. Zašto bi sad, u procvaloj demokraciji? To objašnjava poplavu demokratskih poruka, odnosno drugarskih kritika, kojom su se obrušili ne samo na organizatore nedavnog referenduma, nego i na zatucanu masu koju se nije moglo ni preplašiti ni odvratiti. Osim što demokracija košta, izgleda da ni ne funkcionira.

Naravno, kad je riječ o neposrednoj demokraciji, jer mase su tu da biraju, one koje im se podastre, kad za to dođe čas. U međuvremenu – treba slušati. Bila je to poruka nositelja svjetskih poruka, modernih prosvjetitelja te naprednih mislilaca svih profila i sa svih položaja, onih koje financira vlast, na ovaj ili onaj način.

Vlast je poručila da je to zadnji put, iako se nisu mogli dogovoriti je li referendum bio bespotreban ili preskup, je li zatucana masa bila zavedena ili jednostavno jedna, divovska, tabula rasa, ili je pak iza svega toga stajao dežurni – neprijatelj nikad ne spava – HDZ.

Zapravo, bilo je jasno kako je svim aktivistima na svim pozicijama užasno na živce išla Crkva, ali samo katolička. Ostale crkve ih nisu zanimale, iako ih recimo sve manjine i sva njihova prava užasno brinu. Izjava Europskog rabinskog centra o referendumskom pitanju i njegovim kvalifikacijama od strane kampa ''protiv'', ostale su bez komentara.

Kao i razna druga podrška, iz bijelog svijeta, kojoj se nije prilijepila nijedna prigodna, ''zatucana'' etiketa. Napredna Rijeka ili Pula nisu se spuštali na tu razinu, kamoli priznali pravo na različitost stavova, valjda neinformirani o ponekom naprednom, nezatucanom, mišljenju koje je pristiglo izvan Hrvatske.

Avangarda

Ali sve to nije ništa novo. Nihil novi sub sole. U ovom ''regionu'', jednoumlje se nikad nije ni mrvicu zamaralo različitošću stavova, ili AvandgardaAvangarda je oduvijek imala monopol na istinu, spram zatucane mase, kojoj je prometejskom požrtvovnošću donosila blagodati socijalizma, na primjer. Tako da, iako su internacionalna socijalistička braća bili na pravom putu, ipak je Partija nepokolebivo znala da je baš onaj ''naš'' socijalizam najbolje društveno uređenje od svih mogućih, zamislivih i onih budućih, nikad spomenutih i posve nezamislivih.priznavalo pluralizam. [Izuzmemo li, jasno suvremeni SDP, gdje ''vlada bogatstvo mišljenja i stavova''. Čudno,kod njih navodno plus, van njihovih redova, u strankama ili masi, nenadoknadiv minus.]

Avangarda je oduvijek imala monopol na istinu, spram zatucane mase, kojoj je prometejskom požrtvovnošću donosila blagodati socijalizma, na primjer. Tako da, iako su internacionalna socijalistička braća bili na pravom putu, ipak je Partija nepokolebivo znala da je baš onaj ''naš'' socijalizam najbolje društveno uređenje od svih mogućih, zamislivih i onih budućih, nikad spomenutih i posve nezamislivih.

Slično Partiji onomad, kampanja ''protiv'' je proglasila, neutaživom strašću za napretkom, različitošću, uvažavanjem, zaštićivanjem, obranom ljudskih prava, ukidanjem diskriminacije, i mnogim drugim svijetlim ciljevima i dostignućima, monopol na shvaćanje referendumskog pitanja, i s njim u vezi civilizacijskih stečevina, ispravnog svjetonazora, pravilne orijentacije, te političke podobnosti, sve kroz prizmu medijskog pluralizma i poštovanja demokratskih principa ravnopravnosti različitih stavova i razmišljanja, toliko cijenjenih i naglašavanih od, recimo, predsjednika Vlade, na EUropskoj razini, u bliskoj prošlosti.

Jednoumlje

Baš kao nekad, monopol sad već i na zdrav razum, pravi put, svjetska dostignuća, istinu i pravdu, civilizacijske stečevine, svijetlu budućnost, itd i tako dalje, ima samo i jedino naša partija, naš domaći Politbiro, na čelu s njim, velikim liderom i odabranim štabom koji znaju najbolje, i znaju sve.

To što su nedorasli trenutku kao i neodgovorni pred gospodarskim urušavanjem, to što su nesposobni za promjenu čak i vlastitog mišljenja, a kamoli smisleni zaokret u nečemu bitnom za ovu zemlju i ovaj narod, a sposobni su jedino za učmalo jednoumlje i zatucano provođenje nametnutih i uvezenih stavova i principa koji im odgovaraju jer, i sve dok im ostavljaju odriješene ruke za razaranje vrijednosti kao što su obitelj, domovina i vjera, i to ''metodom'' monopola tobože stečenog izbornom pobjedom u sferi ne samo upravljanja zemljom nego i zakonodavstva u svakoj mogućoj sferi sve do blokiranja neposredne demokracije, pa sve do prava na suprotan stav ili nedajbože različito razmišljanje, to je zaista nevažno.

Za jednoumlje je važno samo ono samo. I to je to. Dok je Milanović predsjednik ove vlade, referenduma više ne bu.

dr. Slaven Šuba