Titova ostavina
Krajem travnja neki su mediji u Hrvatskoj nekako stidljivo i više kao zanimljivost iz susjedstva, objavili kraću informaciju o jednom ostavinskom postupku pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu. Vijest sama po sebi ne bi ničim zaslužila da dođe na stranice tiska, jer su ostavinske rasprave standardni, tužniji dio svakodnevnice svake obitelji, da se ne radi o borbi za nasljedstvo Josipa Broza Tita. Nesumnjivo, JBT je i te kako obilježio povijest XX. st., njegova uloga na političkoj pozornici je predmet nekih drugih diskusija, ali nedvojbeno je kako ga mnogi u Hrvatskoj i dalje doživljavaju kao „najvećeg sina naših naroda", legendu i „božanstvo", 31 godinu od njegove smrti i dalje gajeći kult ličnosti, ne dozvoljavajući bacanje i najmanje „sjene" na taj „svijetli lik".
Ostavinski postupak kojeg je u ime drugarice Jovanke Broz pred 30-ak godina započeo poznati odvjetnik Toma Fila, danas savjetnik Vlade Srbije i stoga, zbog „sukoba interesa" povučen iz ovog sudskog procesa, mogao bi uskoro završiti. Procjena gospodina File bila je kako bi se potomstvo našeg kumrovečkog „bravara" moglo usuglašavati oko podjele imovine vrijednosti između 50 i 60 milijuna US dolara, po osnovi osobnih stvari, bračne stečevine i nasljedstva. Komisija Savezne Vlade Srbije sastavila je 2002. popis onog što bi se trebalo dijeliti, a nabrojene su brojne dragocjenosti, zlatni nakit, briljanti, biserne ogrlice, zlatnici, srebrni poslužavnici, i pribori za jelo, stilski namještaj, vaze, umjetničke slike, kolekcija lovačkih pušaka, garderoba, pozlaćena maketa kočije i konja (rođendanski poklon iz Đakova), ali i prava zlatna kočija, pa skupocjeni automobili (Rollce Royce, Cadilac, Lincoln). Imovina je, prema beogradskim medijima, na nekoliko lokacija, od Kuće cvijeća u Užičkoj 15, u Muzeju Jugoslavije, muzeju Matija Gubec i na Brijunima.
Jovanka i sedam Titovih nasljednika (ne znam zašto, ali ovo me asocira dječju bajku Snjeguljica i sedam patuljaka..), a to su sinovi Mišo i njegova djeca Andrej i Aleksandra, te Žarkova djeca Svjetlana, Zlatica, Edvard, te Joška Broz, mogli bi ipak ostati „kratkih rukava". Joška, naime, prilično realno oslikava situaciju riječima: „Pola vrijednih stvari s popisa imovine je pokradeno, baš kao i slike Oskara Kokoške i Francisca Goye.
I dok Joška tvrdi kako je još 1983 pokrenuta ostavina samo s namjerom da se utvrdi „što je čije" od sitnijih osobnih predmeta i stvari, autorskih prava i sl., Jovanka je poželjela više, između ostaloga i nakit, ali i nekretnine poput kuće na Vangi, Dobanovačkom zabranu. Prema Joški, njegov je otac zastupao stav kako sve vrijedno ostaje državi, no Jovanka je imala „svoj spisak", pa je i Mišo napisao „svoj spisak", započeo je parnični postupak, a u tim 80-im je Predsjedništvo SFRJ donijelo odluku da „nitko ne može dobiti ništa"!
U svoj ovoj „sapunici" za javnost Regiona, ipak ostaju nejasne neke „sitnice", „prilozi za biografiju" ovog diktatora, ali i benevolentnost hrvatske Vlade prema diobi „osobne imovine" JB Tita. Naime, brojne su generacije, ne samo Hrvatske, o Josipu Brozu i njegovom privatnom životu znale zapravo vrlo malo. Osim rođenja u Kumrovcu i poznatog imovinskog obiteljskog stanja što se opisuje riječima „siromašni kao crkveni miševi", razdoblje života JBT-a, od stupanja u Austro-Ugarsku vojsku, pa do govora u Zagrebu na Trgu bana Jelačića 1945., prilično je misteriozno! Tko je bio u stvari JBT, dio je isto tako neke druge priče, no činjenica je, kako JBT nikada nije radio, niti zarađivao ili stjecao imovinu, provevši većinu međuratnih godina u zemlji u ilegali ili po „partijskim zadacima" u inozemstvu. Osim brojnih žena i vanbračne djece, a potomci kojih bi se možda mogli i pojaviti na „ostavinskom postupku", pojavile su se i neke špekulacije (da li samo špekulacije?) o JBT vlasništvu nad, međuratnim, dionicama (hotel u Beču?). Ukratko, imovina JBT-a je „stjecana" za vrijeme trajanja propale države kojoj je JBT bio na čelu. Razumno je pretpostaviti, kao baš i nije svu tu pokretnu i nepokretnu imovinu kupovao, da je „stjecana" u vidu izuzetno vrijednih poklona, posebno od strane brojnih, onovremenih, „nesvrstanih" državnih poglavara.
O „pričama" koje govore o Titovu raspolaganju „zatečenim zlatnim polugama, nakitom i srebrninom", a ponešto od toga izgleda nalazi se i u popisu „predmeta ostavine", moglo bi se također pričati o porijeklu i „pravu vlasništva", a svakako o činjenici da li su ti predmeti uistinu osobni ili „državni". Začuđuje i šutnja Hrvatske, bolje rečeno neizricanje stava o pravu zemalja slijednica, pa tako i Hrvatske, na participiranje u „ostavinskom postupku", imovine JBT-a procijenjene na 60-ak milijuna dolara (dohvatljive ili pokradene, svejedno), jer to je, u velikom dijelu i imovina svih građana Hrvatske.
Uostalom, sudbine brojnih diktatora danas potvrđuju isti obrazac njihova ponašanja, gomilanja bogatstava, koncentriranog uz diktatora, obitelj i malobrojnu oligarhiju vrha vlasti. Ostavinski proces u Beogradu osim „golicanja mašte", suočavanja poklonika „lika i djela" s nekim „drugim likom i djelom" od onog koji im je desetljećima bio promoviran, morao bi pobuditi i pažnju Vlade Hrvatske. Doduše, ovih su mjeseci u Vladi zauzeti i sa brojnima drugim sudskim procesima, u zemlji i inozemstvu, a u kojima su hrvati, po tko zna koji puta, kroz proteklih stotinjak godina „temeljito opelješeni", pa se događaji iz vremena „najvećeg sina naših naroda" čine nevažnim za današnjicu. A ne treba zanemariti kako mogu pokvariti sliku javnosti jednog doba, kojeg bi se, očito, trebali u sklopu „antifašističkih" korijena države Hrvatske, sjećati s nostalgijom. Pa eto, čak nam i Bilandžić, u najnovijoj knjizi tumači kako je Tito bio, u stvari, rušitelj Jugoslavije.
Damir Tučkar, dipl.ing.