Industrijsko društvo XX st. u 70-im je transformirano u informatičko, a ovo evoluira i u 90-im postaje „umreženo“ društvo, u kojem je, zahvaljujući prvenstveno tehnologiji interneta, nastao novi tip kapitalizma. Zahvaljujući i propasti totalitarnih, nedemokratskih, ideologija, posebno komunizma, uz kraći vremenski period nestanka političke podjele svijeta temeljene na bipolarnosti, pojavila se globalizacija, termin primjenjiv i u sferi poslovanja, koje maksimizira profit temeljem minimiziranja proizvodnih troškova, primjenom hi-tech tehnologije, beneficija lokalne politike, uz princip korištenja što manje ljudskog rada, po što nižoj cijeni. Cilj su bila svjetska tržišta, a posljedice su bile lokalne, jer proizvodnja je izmještena iz razvijenih zemalja sa „skupom“ radnom snagom, na ona mjesta Zemljine kugle gdje je taj rad jeftiniji. Kako su kroz povijest u vremenima transformacije društva uvijek postojale razlike između zemalja u brzini (razvoju) kojom se društvo mijenja, jasno je da i danas informacijsko društvo je na različitom stupnju u, na pr. USA i Švedskoj, u odnosu na Zimbabve i Ruandu.

Razumljivo je kako životni standard stanovništva, u zemljama koje brže napreduju u razvoju društva, jest bitno bolji od onih zemalja koje zaostaju, ne ulazeći uopće u ocjenu zašto su nečije polazne pozicije, na tom putu, bile bitno povoljnije. Osim ove gospodarske implikacije, informacijsko je društvo evoluiralo i usmjerilo razvoj demokracije, prema terminu kojeg neki nazivaju i „digitalna demokracija“. U usporedbi s vremenima, kada je diktator Staljin, jednostavnom naredbom „zaustavite Reuters!“ manipulirajući medijima, vladao „podanicima“, široka primjena tehnologije Interneta, uz princip „demokratičnosti“ pristupa informacijama, takva je vremena ipak učinila prošlošću, za veliki dio stanovništva Zemlje. Ta je digitalna demokracija, doduše „malo suspendirana“ u nekim zemljama, poput Kine ili nekih arapskih zemalja, koje ograničavaju pristup Internetu, no i to se promatra samo kao jedna od etapa na putu razvoja demokracije. Istini za volju, treba reći, kako i zapadne zemlje, traže načine kontrole Interneta, zbog prijetnji društvu od kriminala i globalnog terorizma, a da pri tome ne budu optužene za Orwellovsku „demokraciju“, okarakteriziranu čuvenom izrekom: „Big Brother is watchig you“.

Tehnološka osnova novog umreženog informacijskog društva jest telekomunikacijska infrastruktura države, bazirana na. širokopojasnom pristupu. Laički rečeno, umrežavanja računala, od onih na našim stolovima, do velikih računalnih baza podataka, svih subjekata društva, počiva na fizičkoj vezi. Taj fizički transportni medij komunikacijskog kanala, kroz XX stoljeće, bio je bakarna žica, a završetkom stoljeća tehnologija prijenosa bazira se na svjetlovodu, kojim laserske zrake, brzinom svjetlosti, prenose kodirane bitove informacija. Dok se industrijsko društvo gradilo, u 19.st, na povezivanju željeznicom s baznim energentom ugljenom, u 20 st. poveznice su bile auto-ceste i bakarni telekomunikacijski vodovi, uz naftu kao glavni energent. Danas, umreženo-Internet društvo za XXI stoljeće, počiva na mreži, optičkih vodova velikog kapaciteta prijenosa informacija (širokopojasni prijenos ili broadband) do terminala svakog pojedinca, omogućujući mu pristup informaciji, bilo koje vrste. Krajnje pojednostavljeno, ljudi bez mogućnost pristupa informaciji, ma kakva ona bila, ne žive u demokratskom društvu, posebno ako je pristup namjerno zapriječen, najčešće od političkog establishmenta. S gospodarskog, pak, motrišta, razmjena informacija putem svjetlovoda, postaje „conditio sine qua non“, svih subjekata jedne države, te mjerilo njene razvijenosti.

Iz ovoga proizlazi, kako je jedan od primarnih zadataka današnjih vladajućih garnitura, u bilo kojoj zemlji, omogućiti stanovništvu i gospodarstvu, telekomunikacijsku infrastrukturu, kako bi gospodarskim subjektima omogućili komparativnu prednost u odnosu na konkurenciju svjetskog okruženja, te izgradili demokratsko društvo. Nužno je reći kako svaki tehnološki izum implementiran u ostvareni napredak društva, uvijek nosio i rizike zlouporabe, a za primjer se možemo sjetiti atomske bombe. Društvo je uvijek taj rizik ili sprječavanje zlouporaba tretiralo kao trošak tog ostvarenog napretka, pa na isti način trebamo sagledati i rizike implementacije Interneta. Stupanj demokratičnosti pojedinog društva će, dakle, odrediti potreban trošak sigurnog korištenja Interneta, koji će očuvati pravo na pristup informaciji, uz zaštitu privatnosti svakog pojedinca, a da pri tome primijenjena ograničenja nisu diskriminatorna, pogodujući određenim skupinama.

Prikaz trenda broja broadband linija u EU27  

I dok su se „zapadne demokracije“ bavile implementacijom informacijsko-komunikacijskih tehnologija u svakodnevnicu, a što je dovelo i do promjena političkih institucija i praktične politike u tim zemljama, Hrvatska je u 90im mukotrpno stjecala neovisnost, uz brojne ljudske i materijalne žrtve, doslovno vodila borbu za „goli život“. Kako je stupanj razvoja bivše države, u odnosu na razvijene zemlje „zapada“ bio ionako bitno niži, te uz poznatu činjenicu, politički uvjetovanu, desetljetnu ekonomsku podređenost Hrvatske i nemogućnost upravljanja vlastitim resursima, „startne pozicije“ za ulazak u novo, umreženo društvo, bile su nam osjetno lošije, od zapadnih zemalja. Usprkos svega, fizičkih razaranja uvjetovanih ratom, kao i propasti „socijalističkih telekomunikacija“, Hrvatska je, doslovno „pod bombama“, za, kako bi to neprijatelji slobodne Hrvatske kazali, „mrskog nam“ Franje Tuđmana, ogromnim naporima izgradila temelje tehnološki najsuvremenijih telekomunikacija, polažući tisuće kilometara svjetlovoda, u zemlju i podmorju Jadrana.

Umreženo društvo strelovito mijenja uvjete života prosječnog stanovnika svake zemlje, ono što je prije 5 ili 10 godina izgledalo kao science fiction, danas je realnost. Gotovo je nezamislivo, kako je Internet komercijalno dostupan tek oko 10ak godina, ovisno od zemlje do zemlje, a dans nam je život nezamisliv bez njega. Društvena infrastruktura, od lokalne samouprave, pravosuđa, javnog zdravstva itd. svoje poslovne procese bazira, ne samo na informatizaciji, već prije svega na umreženosti, te djelatnosti dobivaju prefiks „e“, poput projekta „e-Hrvatska“. Ovako postavljeni procesi postaju bitno jeftiniji, čime se direktno utječe na smanjenje trošenja novaca poreznih obveznika, pa sve zemlje svijeta nastoje u što većoj mjeri implementirati virtualnost. Ta nova stvarnost, sociološki, predstavlja i prepreku, jer osim što donosi komunikacijsko otuđenje, stvara novu kategoriju „nepismenosti“. Ovome su posebno izloženi ljudi starije životne dobi, kao i sve generacije nedostatnog formalnog obrazovanja. Drugim riječima, umreženost ili internetizacija, dovela je novog raslojavanja.

Osim financijske snage pojedine zemlje da stupi u umreženo društvo, čime se države ubrzano raslojavaju na bogate i prosperitetne, te na sve veću grupaciju stagnirajućih u razvoju, određenih za podređenost u međunarodnim odnosima, unutar svih država, neovisno o njihovom BDPu, interno, stanovništvo se raslojava na, umrežene i informatički „pismene“, te „nepismene, društvene gubitnike“. Prvima se otvaraju vrata osobnog ili obiteljskog društva blagostanja, a potonji su osuđeni na pripadnost socijalnim kategorijama o kojima društvo mora voditi brigu (osnovno će biti nemogućnost pronalaženja redovnog posla radi nedostatnih vještina i obrazovanja, ili osuđenost na slabo plaćene poslove). Prednosti e-društva su, iako danas vidljive, još uvijek neslućene, posebno s aspekta jeftinije državne infrastrukture i kompetitivnih prednosti gospodarskih subjekata na otvorenom tržištu. EU izvješća za 27 zemalja članica, koja daju jasnu sliku širenja broadband pristupa i pružaju mogućnosti kompariranja sa nečlanicama, ujedno zrcale i gospodarsku moć ove grupacije, a važnost potenciraju i sve mjere koje se donose kako bi ova infrastruktura postala dostupna svakom pojedincu.

U EU27 jasno je vidljiv trend porasta u posljednjih 5 godina, kroz kojih je broj linija prilagođenih za primjenu broadbanda porastao više od 8 puta, a što svjedoči o naporima koje EU ulaže u što bržem pozicioniranju u umreženo društvo. Hrvatska, prema procjenama, danas ima 480.000 instaliranih (telco fixne) linija prilagođenih širokopojasnom prijenosu, pa je potrebno u što kraćem vremenu premostiti jaz dostupnosti svom stanovništvu i gospodarstvu, posebno u gospodarski nerazvijenim područjima. Tehnička osnovica, koja korisnicima usluga baziranih na širokopojasnom pristupu omogućuje njihovu dostupnost, može biti različita, a najčešće se podrazumjeva tzv. DSL , bazirana na postojećoj telekomunikacijskoj bakarnoj mreži. No, moguće je i drugim načinima, posebno kroz infrastrukturu kabelske TV, što više nije beznačajno niti u Hrvatskoj. Stanje u EU ilustrirano je na nižoj slici, Tehnološki je pak napredak, posljednju godinu, omogućio veliku konkurentnost bežičnog širokopojasnog pristupa, što će uvelike skratiti vrijeme, da doista svima bude omogućen širokopojasni pristup. Perfekcionisti bi bežičnom prijenosu pronašli tehničke mane u komparaciji sa žičnim, no ostaje činjenica da je broadband infrastruktura praktično omogućena, čime je stvoren temelj industriji XXI stoljeća.

Prikaz broja broadband linija „drugim tehnologijama“ od DSL (od ukupnog broja linija sa sl.1) 

Napori Hrvatske u prevladavanju svjetske krize, morali bi se usmjeriti, ne prema modelu rješavanja krize iz 20ih s velikim javnim radovima na izgradnji cesta i cestovne infrastrukture, već prvenstveno kroz ogromne investicije u izgradnji infrastrukture za umreženo društvo, svojevrsnih auto-cesta surfera Interneta ! Vlada Hrvatske će pak, svojim planovima pokretanja velikih radova, sagledano kroz primjer Pelješkog mosta, a koji će, zapravo, donijeti daljnji procvat građevinskih lobija, veliki novac usmjeriti tamo, gdje njegov povrat neće biti brz (novo zaduženje, dugo vrijeme gradnje, bitna korist za sezonski turizam). I potpuno neka bude jasno, most jest potreba, zbog mnogih, ne samo ekonomskih razloga, no ta sredstva za pokretanje Hrvatske, s pozicija nastupile svjetske financijske krize, moraju dati povratni efekt odmah! Ulaganja u telekomunikacijsku infrastrukturu, bilo putem, za telekomunikacijske operatore, poticajnim zakonodavno-regulatornim okvirom, bilo direktnim državnim investicijama (lokalna samouprava i izgradnja DTK +medij infrastrukture), jesu neophodni javni radovi za XXI stoljeće. Samo će takva infrastruktura omogućiti stvaranje istinske e-Hrvatske i primjereni razvoj gospodarstva XXI stoljeća, bolje rečeno, budućnost za naše potomke.

[1] Broadband, engl. izraz, prevođen sa širokopojasni pristup, označava telekomunikacijski pojam što daje mogućost prijenosa velike količine podataka kroz transportni medij telekomunikacijskog signala. Kroz ovaj pojam najčešće se podrazumjeva mogućnost dostpa do resursa interneta, te dostupnih sadržaja (informacija), odnosno korištenje usluga poput personalizirane TV.

[2] Izvor za slike je dokument EU komisije „Information Society and Media Directorate-General”, pod nazivom Broadband access in the EU: situation at 1 July 2008, Brussels, 28 November 2008

[3] DSL znači Digital Subscriber Loop = digitalna pretplatnička petlja, a jedna od varijacija je AsymetricDSL (ADSL)

Damir Tučkar, dipl. ing.

{mxc}