Ovih dana svjetski mediji donose dvije, nepovezane vijesti, iz Španjolske i Njemačke, koje, sagledane iz Hrvatske perspektive, svakako predstavljaju više od objavljene činjenice. Hrvatska javnost, desetljećima medijski odgajana u duhu, ponovno uznapredovanog „antifašizma“, nenavikla na objave sličnih vijesti, posebno bez „adekvatnog“ komentara, ostaje zbunjena. Okupljanje na obljetnicu smrti generala Franca u Madridu i puštanje iz njemačkog zatvora teroriste Klara, iz Hrvatske imaju, zbog nekih paralela s nekim drugim događajima vezanim uz Hrvatsku, ponešto drugačiju „vizuru“ i tumačenja, ovisno iz kojeg „kuta“ hrvatske političke scene se događaji promatraju.

Vijest broj 1 – Obilježena 33. obljetnica smrti Francisca Franca u Madridu

Kako slike govore više od riječi, potrebno je pogledati kako se europski Madrid prisjetio 33 .obljetnice smrti generala Francisca Franca y Bahamonde. Profesionalni vojnik ostvario je značajnu vojničku karijeru i zaslužio je generalski čin vojevanjem u Maroku, te posebno gušenjem štrajka 1934., što je prijetio stvaranjem anarhije. Ono što generacije Hrvata, učeći povijest nisu naučile, jest da je Španjolski građanski rat izazvan 1936, u izborno vrijeme, od strane radikalnih militantnih ljevičara, žestokim protucrkvenim nasiljem. Franco na čelu vojske preuzima vlast, no „zaslugom“ ljevičara, potpomognutih uvelike internacionalnim „dobrovoljcima“ započeo je krvavi građanski rat, ugušen 1939.

Ovaj je građanski sukob, potpuno unutrašnja stvar Španjolske, intervencijom „kominternovske“ ljevice, promoviran u internacionalni sukob, predigru II svjetskog rata. Biografi, barem u Europi, opisuju generala kao Španjolskog nacionalistu, privrženog tradicionalnim vrijednostima, nostalgičnog prema vremenima Španjolske svjetske dominacije. Iako je podupirao sile osovine, diplomatskom umješnošću je sačuvao Španjolsku od najvećeg svjetskog sukoba. Zbog svog antikomunizma bio je lojalan saveznik i pouzdan oslonac USA u poslijeratnoj Europi. U Hrvatskoj i danas se, od strane „službene“ povijesti, posebno zbog protagonista tog rata iz Hrvatske, građanski rat i sudjelovanje u njemu, smatra pozitivnim doprinosom komunista svjetskoj povijesti. I danas se o tzv. „španskim borcima“ iz Hrvatske, govori kao o povijesno pozitivnim osobama koje su nas „zadužile“. Upravo su kadrovi „provereni u španskom ratu“, u partizanskom i komunističkom pokretu dobivali čelne pozicije, zadržavši utjecaj, praktično do raspada YU tvorevine. Naravno, ako u međuvremenu nisu zasmetali JBT-u, koji se u vrijeme Španjolskog građanskog rata, držao sigurnosti Francuske, iako postoji jedna fotografija JBT-a, navodno tada, strogo konspirativno, snimljena u Španjolskoj.

Razdoblje vladavine Franca završilo je njegovom smrću 1975.g. Interesantno je pogledati slike sa zbivanja u Madridu, a koje su, vjerujem, zgrozile, kontrolore medijskog prostora Hrvatske. Naime, na njihov užas, u srcu civilizirane Europe, Europske Unije, tisuće ljudi su slavile „diktatora“ pozdravljajući fašističkim pozdravom, a da nakon toga nitko iz te Europe, niti jedna institucija, „antifašisti“ ili HHO se nisu oglasili i priprijetili Španjolskoj! Nemoguće je ne povući paralelu i usporediti graktanje svih tih Hrvatskih „antifašista“, Zurofa, HHO-ovca, „naprednih Hrvatskih ljevičara“, kada na stadionima ili Thompsonovu koncertu pronalaze „ustaše, fašističke pozdrave“! Njihov „užas“ događajem u Madridu je zapravo STRAH, da će Hrvatski građani, u ovo internetsko doba, postati svjesni, kako je fašizam u Europi zaklopljena knjiga prošlosti. Cenzori su se potrudili da vijest i slike iz Madrida ne ugledaju stranice vodećih tiskovina ili možda „javne dalekovidnice“. Kako demokracija ne trpi zabrane mišljenja i političkih opredjeljenja, a još manje „podobna“ tumačenja povijesti, vjerojatno je samo pitanje vremena kada će i u Hrvatskoj vijest biti samo vijest, a ne predmet političke manipulacije.

Vijest broj 2 - Christian Klar u siječnju 2009. izlazi iz zatvora

Tko je Christian Klar? Pripadnik Njemačke terorističke skupine iz sedamdesetih zvane Crvena Armija (Rote Armee Fraktion – RAF) ili Baader-Meinhof grupe. Filozofija ovih radikala bila je urbana guerilla, terorizam bombama i atentatima u nastojanju rušenja poretka „zapadne demokracije“, a grupa je operirala od 1970. do 1998.g, počinivši brojna teroristička zlodjela. RAF je bio financijski podržavan od strane DDR-a, bolje rečeno tadašnjeg SSSR-a, kao što su to bile i Crvene brigade u Italiji krajem 70ih (slučaj Alda Mora). Rođen 1952. u Freiburgu, kao student filozofije u Heidelbergu,1972., priključuje se buntovnom „mladom demokratskom pokretu“, naziv kojeg su ljevičari uspjeli nametnuti i koji se nekritički prenosi uz ove teroriste, zaslijepljene ideologijom komunizma, kao posljedice hladnoratovski razdijeljene Europe. Zajedno sa Adelheid Schultz, Gunter Sonnenberg i Knut Folkerrts 1974. sudjeluje u okupaciji, u Hamburgu, ureda International Amnestya, kako bi skrenuli pozornost i oslobodili do tada uhapšene RAF-ovce.

Klar se 1976. priključuje radikalnoj RAF, te ubrzo postaje vodeći član „druge generacije“ RAF-ovaca. Odgovoran je za 9 ubojstava u terorističkim napadima širom Njemačke, napadajući javne osobe poput državnog tužitelja Siegfrieda Bubacka 1977. Osuđen je na doživotni zatvor, pomilovanje mu je 2007. bilo odbijeno, no prema novoj odluci suda u Stuttgartu, iduće će godine biti pušten na slobodu, iako se nikada nije eksplicitno distancirao od počinjenih zločina, niti izjavio pokajanje. Hrvatski se “ljevičari”, dakako i u ovoj vijesti užasavaju na samu pomisao povlačenja paralela sa slučajem Zvonka Bušića, jer Hrvatska javnost, na temelju slučaja Klar, jasno vidi dvojaki pristup Hrvatskih “naprednih ljevičara” slučajevima terorizma.

I dok bi oni, “napredni ljevičari”, Zvonka Bušića, koji svojim činom uistinu nije namjeravao dovesti u opasnost niti jedan ljudski život, a što se na žalost i dogodilo, željeli u zatvoru vidjeti zauvijek, te osuđuju njegovo puštanje na slobodu, dotle za puštanje jednog notornog terorstičkog ubojice Klara, nakon 26 godina, iako ideološki nepromijenjenog stava i bez pokajanja za učinjeno, ima razumjevanja. Ove dvije, nepovezane vijesti, njihov način prezentacije hrvatskoj javnosti, samo je njemo svjedočanstvo vremena u kojem Hrvatska i dalje živi. Iako, zbog Interneta, parolu “Zaustavite Reuters!” više nije moguće provesti u djelo, podobno pisanje i tumačenje povjesnih zbivanja, očito još nije hrvatska prošlost. Povijest XX stoljeća je, u Hrvatskoj, još uvjek, prije svega politika.

Damir Tučkar, dipl.ing

{mxc}