Stupce novina početkom ove godine punile su vijesti iz malog mjesta Jagodnjak, u čijoj je Osnovnoj školi ravnatelj bio Milovan Ležaja, poznat po diskriminaciji učenika i opstruiranja provođenja nastave na hrvatskom jeziku. Tek nakon mnogobrojnih protesta upornih roditelja u toj sredini, te ispisivanja djece iz škole onih manje upornih, te posebno „glasne“ HKV podrške roditeljima, školu su pohodile inspekcije Ministarstva, a u siječnju ove godine i Ministar osobno. Cinici bi rekli da vjerojatno ni to ne bi bio slučaj da se radilo isključivo o hrvatskoj djeci. No, s obzirom da je od šestero djece petih razreda samo dvoje Hrvata, a ostali su pripadnici njemačke nacionalne manjine, nešto je moralo biti učinjeno. Jer da nije, ispalo bi kako Njemci u RH ne da nemaju pravo nastavu pohađati na vlastitom jeziku, nego čak ni na službenom jeziku države u kojoj žive.

Već tada je zatraženo da se iz škole ukloni bista Vuka Stefanovića Karađžića, sa mjesta na kojem je desetak godina nakon završetka okupacije, provokativno, zahvaljujući ravnatelju, stajala. Zatraženo je i postavljanje biste Ante Starčevića na ulazu u školu, po kojem je i škola, integrirana u Hrvatski obrazovni sustav, nazvana. Kako piše „Slobodna“, bista je konačno uklonjena prije par dana, ali je sadašnji ravnatelj Lazo Kljajić, uspio u naumu sprječavanja postavljanja nove biste, napravivši „kompromisno rješenje problema“ (s kime i o koji se „problem“ rješava?) tako, da će na mjesto Vuka, u holu doći umjetničke slike iz likovne kolonije održane nedavno u Jagodnjaku.

Ako se prisjetimo kronologije zbivanja i svih incidenata bivšeg ravnatelja Ležaje, koji je kulminirao pokušajem fizičkog obračuna sa načelnikom opčine, pa fizičkim napadom na bolesnog 11 godišnjeg dječaka (Hrvata), zbog sukoba oko sladoleda sa Ležajinim sinom, tada možemo zaključiti da su „prosvetni kadrovi“ integrirani u Hrvatski obrazovni sustav, mentalno „klonirani“ u stavu spram Hrvatske. Neki su samo suptilniji u ostvarivanju ciljeva što pogoduju „srpskoj stvari“, od drugih, ali koriste svaku priliku da svoje naume i ostvare. Ma koliko postavljanje jedne biste u ili ispred jedne osnovne škole jest minoran problem, više je nego očito da ta sredina, opstruirajući implementacju inicijativa koje vode „u Hrvatsku“, ostaje u nekim „starim snovima“. Imajući u vidu i širu sliku „segregacijskog“ školskog sustava, koja zapravo onemogućava i dugoročniju integraciju problematične nacionalne manjine u Hrvatsku, izgleda da nas budući slični „ekscesi“ ne bi trebali opet iznenađivati.

dipl. ing. Damir Tučkar

{mxc}