Quo vadis BiH?

Hrvatska i BiH duboko su i sudbinski povezane, kroz minula stoljeća i ljude, ma koliko se neki trudili posljednjih godina „dokazivati“ kako bi Hrvatska prema BiH trebala postupati kao prema bilo kojoj drugoj državi, s bilo kojeg kontinenta na svijetu, bez posebne „prisnosti“. Hrvate u BiH u posljednje vrijeme neki bi lišili mogućnosti odabira dvojnog državljanstva ili bi im barem rado uskratili mogućnosti glasovanja u Republici Hrvatskoj. Ovi su krugovi ipak shvatili nepostojanje pravne podloge za provedbu zamisli kojom su osmislili na izborima steći prednost, svjesni kako im je dijaspora općenito nenaklonjena. Dugo vremena i u Saboru smo iz krugova tih „naprednih, lijevih političkih opcija“ slušali kako je Hrvatska bila krivnjom predsjednika Tuđmana u ratna vremena agresor u BiH, nesvjesni posljedica izgovorenih riječi, a što se i danas posljedično oslikava kroz Haaška suđenja. Imajući u vidu da su kao posljedicu ratnih sukoba proteklih petnaestak godina upravo Hrvati izgubili najviše, jer su htjeli-ne htjeli, pretvarani iz konstitutivnog naroda u manjinu, upravo su dramatično zazvonila upozorenja predsjednika Republike g. Stjepana Mesića u razgovoru za internetsko izdanje tjednika Der Spiegel (8. listopada 2008.).

Zlokobno zvuče upozorenja izrečena upravo iz njegovih usta kako je premjer Republike Srpske Milorad Dodig „novi Milošević“, te kako je Europa na pragu novog Balkanskog rata. Dakako, već dugo je sasvim jasno da je Daytonskim primirjem stvorena neprirodna tvorevina Republika Srpska, neodrživa na dulji rok. Srpska je komponenta u BiH, predvođena g. Dodigom, od samog početka gradila Republiku Srpsku kao zasebnu državu, sa jasnim stavom kako su oni „prisilno“ u BiH, nikada tu BiH ne doživljavajući kao „svoju“ državu. Tko zna zašto, ali „službeni“ je Zagreb dugo vremena ostavio Hrvate BiH „same sebi“, prepuštajući da im sudbinu kroje druga dva entiteta i involvirana međunarodna zajednica. Koliko je to bilo kratkovidno politikanstvo, prvenstveno bivše koalicijske Vlade u Zagrebu, vidljivo je danas kada predsjednik Mesić upozorava tu međunarodnu zajednicu, čiji se visoki predstavnik i njegov Ured spremaju ubrzo napustiti BiH. Zna se kako je upravo Katolička crkva, koja je primjerice jedina godinama upozoravala na očajan položaj Hrvata u Posavini, zapravo bila usamljena u brizi za jedinstvenom BiH, te bez bilo kakve prave i iskrene podrške Zagreba.

Svakako se treba sjetiti, da je i spomenuti predsjednik Republike Srpske bio rado viđen gost u Zagrebu, posebno na javnoj TV, pa je tek nakon posljednjeg nastupa u Stankovićevoj emisiji „Nedjeljom u dva“, kada je javno iskazao osobni i politički primitivizam, postao nepoželjan. No, to službeni Zagreb nije spriječilo da u Zagrebu dopusti otvaranje „Ureda Republike Srpske“, svojevrsnog veleposlanstva ove političke tvorevine. Zbog toga su nevjerodostojne riječi upozorenja i zabrinutost predsjednika Mesića kako je realan scenarij raspad BiH nakon odlaska Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice. Europa je, kako ispravno Dodig zaključuje, nesposobna i umorna od BiH, pa uz političku podršku Rusije scenarij raspada postaje stvarna mogućnost, bez obzira na mogućnost ponovnih ratnih sukoba. Konačno, zato Dodig uporno gradi svoju „miliciju“, neovisnu o Sarajevu. Zlokobno zvuče predsjednikova razmišljanja: Ako bi se odcijepila Republika Srpska, to bi učinili i bosanski Hrvati priključili se susjednoj Hrvatskoj "što je vrlo opasno".

Nakon raspada Bosne i Hercegovine "kao ostatak postojala samo još islamska država, nova Palestina" i da bi "ta država bila okružena neprijateljima".

„Kako bi preživjela, bila bi upućena na "podršku fundamentalističkih režima i suradnju s radikalnim islamistima", a "Sarajevo bi postalo središte terorizma".

Mesić je zaključio: "Europa olako shvaća Dodika" i da je "Republika Srpska bure baruta koje svakog trenutka može odletjeti u zrak".

Na reakciju sa Pala nije trebalo dugo čekati, pa, u svom stilu ispaljuju otrovne strelice naoko samo prema predsjedniku Mesiću, spočitavajući mu kako je preuzeo ulogu ''glasnogovornika sarajevske političke čaršije'',:

- Predsjednik Mesić očito ima defekt oko činjenica jer Republiku Srpsku kvalificira kao bure baruta, jer bi u protivnom svakako znao da RS nikad nije bila stabilnija i da predstavlja uspješniji dio BiH, gotovo na svim razinama, te kao takva ne može i ne želi biti prijetnja nikome – stoji u priopćenju vlade Republike Srpske. Između ostalog vlada RS Mesića naziva rušiteljem Jugoslavije te naglašavaju da je Republika Srpska stvorena zbog osobne zaštite, a ne na temelju genocida.

- Javni istupi gospodina Mesića nas ne čude jer su nam još uvijek svježa sjećanja na njegovu ratnohušačku politiku koje se očigledno nije okanio – stoji u priopćenju vlade RS.

Između ostalog, Mesića su nazvali političarom koji odlazi i pripada prošlosti, pa prema mišljenju vlade RS njegov kredibilitet nije važan.

U ovom komentaru iz našeg susjedstva bi se mogli djelomično složiti u konstataciji iz prvog dijela posljednje rečenice, no posljedice njegovog kredibilnog djelovanja će se na žalost još dugo vremena osjećati. Nama pak ostaje nejasno je li je naš predsjednik u svojoj izjavi o odcjepljenju mislio da je opasno što bi se odcijepila tzv. RS ili što bi se, nakon toga, Hrvati odlučili potražiti spas u okrilju Republike Hrvatske.

Prevlast radikalnog islamizma u ostatku takve, nakon možebitnog odcjepljenja Republike Srpske, „bivše“ BiH učinila bi Hrvate konačnim gubitnicima. Suvremena bi „politika“ uspjela završiti proces čiji je cilj „zatiranje imena i sjećanja“ na Hrvate, kojeg niti stoljeća turske okupacije nisu zatrla, a koji je planiran i dodatno intenziviran „crnorukaškim“ atentatom početkom XX stoljeća. Tragično je da na opasnosti što su se nadvile nad BiH i položaj Hrvata u njoj upozorava upravo predsjednik Mesić, poznato najveći kritičar politike prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana prema BiH, a koja se danas ipak pokazuje dalekovidnom. Međutim, osim ovakvih „apela“ za spas BiH i nedozvoljavanja povijesne nepravde u obliku dviju mogućih „državnih“ tvorevina bez Hrvata potrebna je mnogo snažnija, stručna, i ciljana diplomatska inicijativa i Predsjednika i Vlade u Zagrebu. Ima li snage i volje za to, ili će se sve svesti na pranje ruku?

Damir Tučkar, dipl. ing.

{mxc}