Premijer Ivo Sanader je, povodom posljednjeg ubojstva na Zagrebačkim ulicama, najavio smjene ministra unutarnjih poslova i pravosuđa, te nova imenovanja, i na nižim razinama, oko kojih je postigao suglasnost s  predsjednikom Mesićem. Kako su mnogobrojna zlodjela, bilježena mjesecima u „crnim kronikama“, od premlaćivanja onih što su ukazivali na kriminalne radnje ili su „nekima“ stajali na putu, preko porasta broja „običnih“ razbojstava i razine kriminala, pa sve do „EU režiranih“ predstava koje su otkrivale razine korupcije u Hrvatskoj, kulminirale ubojstvom mlade Ivane Hodak, kolateralne žrtve zbog, očito, poruke „nekih-nekome“, dosadašnja nedjelotvornost i pravosuđa i policije, morala je biti penalizirana.

Notorna je činjenica, da se „obični“ građani ove zemlje, pogotovo stanovnici glavnog grada, već duže vrijeme, osjećaju, na ulicama, fizički ugroženi. Građani su izgubili povjerenje u osnovne mehanizme države, da će ih zaštititi ako i kada će im biti potrebni, a što je rezultat medijski eksponirane nedjelotvornosti represivnog aparata. Brojni krupni, neriješeni slučajevi kriminala, posebno oni povezani s politikom ili ljudima njoj bliskim, običnim građanima sugeriraju da će, kao pojedinci, ako se hipotetski, nađu na putu kriminala i družina koji ga prakticiraju, ostati nezaštićeni.

Još u ranim 90im, ministar unutarnjih poslova i službena politika, jasno i glasno su tvrdili da organizirani kriminal ne postoji. Bilo je to vrijeme privatizacije, u kojoj „obični“ građani, nisu mogli sudjelovati, ali su zato neki, kratko ošišani i nabildani, „žestoki“ momci punili novinske stupce opisima svojih „ludih noćnih provoda“.  Još više, novine su tih dana pisale o „završetku njihove karijere“, obično u nekim skupim autima dignutim u zrak, o puškaranjima na ulicama, kojih se ne bi posramio niti Al Capone, pokušajima ubojstva bazukama, kada strada i nedužni građanin koji se usudio prolaziti centrom grada, dakako, „na krivom mjestu u krivo vrijeme“. Slijedila su prva „premlaćivanja“, za koje su naivni „obični“ građani vjerovali da su rezultat „čistog kriminala“, no imena poput g. Prke i funkcije koju je obnašao, sugerirali su „građaninu običnom“, da je nešto drugo posrijedi.

Konačno buđenje, „građanin vulgaris“ doživio je ipak ove godine, kada se, svejedno da li pod utjecajem EU ili padom „razine tolerantnosti“ društva spram sposobnosti ili političke dozvole za sposobnost, državne infrastrukture, pravosuđa i resora unutrašnjih poslova, uvjerio u „nesposobnost“ odgovornih da riješe preočite slučajeve organiziranog kriminala. Ponovna nekažnjena ulična premlaćivanja, od novinara, do visokopozicioniranih, „neopreznih i naivnih“ čelnika, što su obznanili kriminal i ugrozili prihode „nekima“, što su eto kulminirala brutalnim ubojstvom, sugeriraju građaninu „običnom“, da kriminalu „nitko ništa ne može“ ! Takvu Hrvatsku pak, sigurno, nitko u Europi ne želi kao člana Unije. Hrvatska, opterećena brojnim aferama, na razini poveznica politike i kriminala, u glavnoj ulozi s likovima kojih je „građanin obični“ već odavno prezasićen, zemlja u kojoj se kriminalizirao do kraja zanos Domovinskog rata i domoljublje, a glorificirao antifašistički globalizam, uz potpunu medijsku amneziju i amnestiju komunističke i velikosrpske „epizode“, ipak je morala dočekati da odgovorni, ponesu „odgovornost“!

Neizbježno se više nije moglo izbjegavati, pa je premijer Ivo Sanader, u ponedjeljak navečer dramatičnim glasom najavio smjene ministara Rončevića i Lovrin, uz ostale smjene na nižim razinama. Građanin „obični“ na tren pomisli kako se konačno „nazire svijetlo na kraju tunela“ Hrvatske svakidašnjice, no već u idućoj rečenici, „građanin obični“ iskusio je „hladan tuš“. Imenovanja gospode Karamarka, umjesto g. Rončevića, te g. Fabera umjesto g. Benka, dogovorena su sa predsjednikom Mesićem. Navedeni nisu „nove osobe“ u politici, a uz njih se vežu i neke „priče i detalji“, koji „građaninu običnom“ baš i ne ulijevaju povjerenje kako će borba protiv „kriminala“ biti lišena „stranačkih boja“. Naivni i neinformirani građanin obični, pita se kakvu je to metamorfozu prošao g.Faber, poznat iz svoje uloge u suđenju g. Glavašu, ali posebno zbog njegove uloge u sumraku „bivše države“, kada je „osiguravao red i mir“ na neodigranoj utakmici „Dinamo-C. Zvezda“ u Maksimiru, 13.svibnja 1990. Njegov vod milicije, utakmicu je očito dobro osigurao, pa su „Arkan i društvo Delija“, mogli nesmetano napustiti Zagreb! Nagrađen je završetkom vojne Akademije u Beogradu, a interesantno je, što je novinar portala http:// www.javno .hr napisao:

Znanje stečeno u Beogradu iskoristio je u ratu, čiji je početak dočekao na mjestu pomoćnika zapovjednika antiterorističke postrojbe Lučko. Nedugo zatim postaje i zapovjednik specijalne jedinice ''Alfe''. Krajem 90-ih obnašao je dužnost načelnika policije u PU zagrebačkoj, a nakon izbora 2000. godine postaje pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Faberovo ime vezano je i uz ''Petračeve transkripte'' u kojima se spominje kao Petračev čovjek od povjerenja. Transkripti su nastali mjerama tajnog prikupljanja podataka, a u policijskoj bilješci od 15. veljače 2000. piše: ''U 22.40 sati Petrač zove Novicu u London na telefon. Novica ga pita kako su oni njihovi iz policije prošli. Petrač kaže da je njemu super jer je došao i Faber.'' Taj je detalj svakako zanimljiv jer je smjena ravnatelja Benka, kojeg će Faber zamijeniti, povezana sa slučajem ubijene Ivane Hodak, za čiju smrt nije isključena odgovornost upravo Hrvoja Petrača! Kontroverza oko imenovanja g. Fabera posebno je snažna zbog njegove uloge u sudskom procesu Glavaš i odnosa spram svjedoka Gordane Getoš-Magaš. Ma kakva bila „Europa“, koncenzus pozicije i opozicije, oko imenovanja osobe dvojbenog profesionalnog ponašanja, ipak ne bi dobila „zeleno svijetlo“!

Hrvatsko je društvo bremenito, brižno desetljećima uzgajanom, nametnutom podjelom na „antifašiste“ i „ustašoidne nostalgičare“, antieuropskim odbacivanjem osude ideologije komunizma iskazanoj Rezolucijom Vijeća Europe, od strane, od danas u Hrvatskoj, dominantnih „lijevih“ političkih „nostalgičara“. Amnestija i skrivanje zločina razdoblja jednog totalitarnog višedesetljetnog režima, kao i „oprost krivce“ pojedinaca tog nesretnog razdoblja Hrvatske povijesti, anonimiziranjem krivaca utvrđenih zločina, ignoriranjem i omalovažavanjem razmjera i značaja zločina provedenih pod krinkom komunizma, daje se i danas „krila“ povijesno poraženim snagama. Pripadnici obavještajnog miljea „bivše“ države i danas su dobro pozicionirani u infrastrukutru Hrvatske, pa „građanin obični“, čitajući „neovisne“ tiskane medije i posebno javnu TV, često ima dojam izloženosti uradcima, upravo navedene „neformalne“ skupine.

Neovisno, kako će se kretati istraga oko svih slučajeva kriminala, jer ubojstva i borba za novac to jesu ,što danas potresaju našu zemlju, imenovanjima novih najodgovornijih ljudi pravosuđa i unutrašnjih poslova, posredno je poslana „građaninu običnom“, posebno imenovanjem g.Fabera, znakovita poruka. Naime, osobe s „repovima“ ili kontraverznim biografijama, teško da mogu biti garancija „pravednosti“ obnašanja funkcije. Građanin „obični“ proteklih desetljeća, odavno je prošao „školu mazanja očiju“ , čak što više, već je i „diplomirao“. Zato će „građanin obični“,  šutjeti, zatvoriti vrata  „svog doma“ i savjetovati svojoj djeci da što prije nađu  „svoj put u Europu“. Do nekih „boljih vremena“ na ovim prostorima Zapadnog Balkana, kamo su nas „strpali“. Ili možda ipak, „treći kandidat“ i izbori mogu nešto promijeniti?

Damir Tučkar

{mxc}