Igre oko sastanka biskupskih konferencija u Beogradu

Neki hrvatski mediji su ovih dana izvijestili oko „skandala“ zbog nesudjelovanja Hrvatske na godišnjem skupu Konferencije europskih komisija njemačke organizacije „Iustitia et pax“u Beogradu. Sastanku od 31 biskupske konferencije nije nazočilo njih 4. Skandala zapravo i nije bilo, kako je objasnio na televiziji Z1 glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, budući da je Hrvatska organizacijski u grupi srednjeeuropskih zemalja sa Italijom, Mađarskom i Poljskom i zemljama gdje su katolici u većini. BiH i Srbija su zemlje gdje su katolici u manjini pa Hrvatska biskupska konferencija u organizacijskom smislu nema ništa s tim crkvenim organizacijama. Ipak, „procurile“ su informacije da je pravi razlog jedna od predviđenih tema skupa, Jasenovac, odnosno činjenice da je jedna službena organizacija Rimokatoličke crkve tražila od Odbora za Jasenovac Srpske pravoslavne crkve da im dostavi podatke i svoje viđenje onog što se događalo u logoru.

No, istinski skandal, dogodio se kada je vrh SPCa , uz razumijevanje predstavnika srpske države, „saopštio organima Biskupske konferencije“ kako je neprihvatljiv predavač gđa. Latinka Perović, zbog njenih „antisrpskih“ stavova. Navedeno predavanje objavljeno je na u medijskom prostoru interneta u cijelosti (http://www.e-novine.com/sr/srbija/clanak.php?id=17341), a za mlađe čitatelje, koji ne znaju TKO je Latinka Perović, u nastavku navodim osnovne životopisne podatke. Danas 75-godišnja povjesničarka (rođena 4. listopada 1933. u Kragujevcu), bila je aktivni sudionik političkog života Srbije u 70-im, sekretar SK Srbije od 1969. do 1972. Smijenjena je zajedno s Markom Nikezićem nakon partijskog “etiketiranja” za liberal-anarhizam, a te smjene su trebale javnosti tadašnje komunističke tvorevine pokazati, kako se “partija i Tito” (u ime naroda), nakon HRVATSKOGA proljeća i smjena Mike Tripala i Savke Dabčevič, na isti način odnose prema političkim protivnicima i u Srbiji.

Gospođa Perović jasno izdvaja velikosrpsku ideju, od stjecanja državne neovisnosti Srbije 1878., pa do dana današnjeg, kao glavni uzročnik svih sukoba na ovim prostorima. U svom, neodržanom predavanju, ističe mnogo toga što aktualna srpska politika, SPC, pa i neki u Hrvatskoj, od „antifašista“ do ostataka „ljubitelja“ tzv. RSK, nikako ne žele priznati ili javno reći! Interesantna je i činjenica, za koju danas malo tko zna i mari, a na koju gđa. Perović ukazuje, kako je i jugoslavenska tvorevina nastala prevarom pri donošenju prvog Ustava. Naime politički predstavnici Hrvata i Srba, na Krfu 1917., dogovorili su 2/3 većinu pri donošenju Ustava, no isti je, u Beogradskoj skupštini, „izglasan“ običnom većinom.

Jedina zamjerka gospođi Perović može se izreći za „duh članka“, u kojem se, u njenom prilično točnom dijagnosticiranju uzroka „bolesti“ Srbije i svih tvorevina u kojima se Srbija nalazila, od XIX. stoljeća, ogleda njen, a vjerujem, i žal mnogih Srba, što jugoslavenska tvorevina nije bila istinski ravnopravna i demokratska, jer tada bi „trajala“. Kada se govori o Srbiji, svakako treba imati u vidu kako je ona od 1876. do 1991., kroz 114 godina, vodila 8 ratova. Prosječno, statistički, to znači svakih 14 godina po jedan rat. Ako tomu pribrojimo rat sa NATO snagama zbog Kosova, koji će biti „završen“ kada se konačno definira, u svakom pogledu, država Kosovo i strane snage napuste taj teritorij, možemo zaključiti da i u XXI. stoljeću Srbija živi s „nezavršenim“ ratnim sukobom.

Dakle, i jedna liberalna Latinka Perović, kao simbol europeizirane srpske javnosti, nigdje ne spominje da je „greška“ bila stvaranje jugoslavenske tvorevine, da su narodi ovog prostora iza I. svjetskog rata trebali stvarati svoje budućnosti u svojim nacionalnim državama. Za nju je „jedini problem“, što su te jugoslavenske tvorevine bile „neravnopravne“, nedemokratske, na ovaj ili onaj način, podložne velikosrpskoj ideji i snagama. Promatrajući političare „europske“ Srbije, od gospodina Đinđiča, pa do gospodina Tadića i njegovog ministra gospodina Jeremića, ali slušajući na televiziji i „obične“ ljude tih političkih pogleda, svi oni, na isti način kao i gđa. Latinka Perović, doživljavaju bivšu jugoslavensku tvorevinu. Sa žalom što je „nestala“, ali i sa istom „brigom“ za Srbima što žive izvan matice zemlje.

O ovim činjenicama bi hrvatski političari i te kako trebali voditi računa, barem kao i Hrvatska biskupska konferencija kada je odbila otići na skup tamo gdje formalno i ne spada, iskazujući senzibilitet političkog trenutka.

Damir Tučkar, dipl. ing.

{mxc}