Iako nam se čini kako su mobilni telefoni oduvijek u uporabi i ne možemo više zamisliti život bez njih, ove 2008 godine korištenje mobilnih aparata doseglo je zapravo u Hrvatskoj punoljetnost. Točnije, 1990, u sam osvit Domovinskog rata, u Zagrebu je puštena u komercijalni rad prva mobilna telefonska mreža u bivšoj državi. U ime istine, treba reći da su planovi o lansiranju prve mobilne mreže trebali biti ostvareni za Univerzijadu 1987, kada su i obavljeni prvi „eksperimentalni“ mobilni pozivi u Zagrebu, no tadašnja je „politika“, vođena iz Beograda, onemogućila još jednu implementaciju tehničkog dostignuća, poput prve radio stanice, na Gornjem Gradu, u ovom dijelu Europe, i opet u Hrvatskoj.

Iako to nigdje nije dokumentirano, ali to je učinjeno namjerno, kako bi se pružila prilika Srbiji da ponese primat u primjeni ovog, tada izuzetnog tehničkog dostignuća. No, kako isključivo novac, kojeg tadašnjoj Zajednici PTTa lociranoj u Beogradu , nije nedostajalo, očito nije bio i dovoljan preduvjet, već su to, dakako, primarno bili stručnjaci tehnologije, ipak je prva mobilna telekomunikacijska, analogna, mreža, poznata po predbroju 099, puštena u komercijalni rad u Zagrebu. Nije nevažno spomenuti i da je prva NMT centrala , neko vrijeme, obavljala i funkciju mobilne centrale za korisnike slovenske NMT mreže.

O mobilnoj telefoniji i njenom značaju za suvremenog čovjeka, danas, nije potrebno trošiti previše riječi, pa ipak, nije loše napomenuti da je prvi telefon instaliran u automobil upravo u Švedskoj, i to 1960. godine, kada su stručnjaci iz Ericssona konstruirali prvu telefonsku mrežu za automobile, a koja je imala čak 150 pretplatnika. Mobilni standard, analogni, prve tehnološke generacije, tz. NMT (Nordic Mobile Telephony) razvijen u Ericssonu, baziran je na centralama tzv AXE generacije i prvim prijenosnim aparatima, veličine kovčega. Iako su prvi aparati bili izuzetno skupi (nekoliko tisuća tadašnjih njemačkih maraka), bez ijedne mogućnosti današnjih funkcionalnosti koje očekuju razmaženi potrošači- korisnici, upravo zbog neizgrađene nepokretne telefonske mreže, „mobiteli“ su predstavljali „spas“ za korisnike, pogotovo poslovne, u Hrvatskoj. Njihov značaj danas, vidimo i u činjenici da su na početku Domovinskog rata, na pr. u Vukovaru, postojala svega nekoliko mobilnih aparata, s nemjerljivim doprinosom odbrani grada.

Zbog mlađih generacija svakako je potrebno istaknuti i tu ulogu mobilne telefonije (nadomjestak za nepokretni priključak), jer su u godinama prije raspada bivše tvorevine, sustavno i namjerno onemogućavani projekti razvoja telekomunikacijske mreže u Hrvatskoj. Danas su i mnogi stariji zaboravili kakva su to bila vremena, kada gotovo da i nije bilo moguće pronaći javnu govornicu i uspostaviti vezu, ljeti, s morske obale prema unutrašnjosti. O doprinosima građana za razvoj pristupne mreže, da se i ne govori, dok se istovremeno, enormni profit PTT poduzeća slijevao u „centralnu blagajnu“ u Beogradu. A kako se obavljala „raspodjela“ dobiti, valjda nije potrebno objašnjavati. Sve te posljedice se osjećaju i danas, kroz reakcije običnih ljudi na postupak privatizacije HPTa, što nije valorizirao doprinose građana razvoju telefonije „PTTa“ do 1990, u činu prodaje današnjem većinskom vlasniku, državnoj kompaniji, Deutsche Telekomu.

Danas je u svijetu dominantna mobilna tehnologija u standardu tzv. GSM (Global System for Mobile Communications ili GSM standard), a prvi komercijalni poziv preko GSM mreže obavljen je, ne tako davne, 1991. u Helsinkiju. GSM je, naravno, mobilna telekomunikacijska mreža koju godinama koristi i Hrvatska, danas mobilno-“punoljetna”, s više mobilnih priključaka nego stanovnika, te razvijenim kompetitivnim tržištem na kojem se nadmeću 3 operatora, što je odavno svrstava, među telekomunikacijski gledano, najrazvijenije zemljama Europe.

Damir Tučkar, dipl.ing.

{mxc}