Problemi hrvatskih granica predugo su bili od vladajućih garnitura zanemareni ili podcjenjivani, a i počinjene su, posebno od pregovarača Račanove Vlade, u postupcima pregovora oko pojedinih graničnih problema, diletantske pogreške s dugoročnim posljedicama. U promišljanju problema hrvtaskih granica, ne treba smetnuti s uma, da je Hrvatska jedina, koja je prisilno, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, ušla u francusko-britansku umjetnu tvorevinu Jugoslaviju, a izašla iz nje 1990, s bitno reduciranim nacionalnim teritorijem. Iako znamo da je gubitak teritorija Boke ili Banata i Bačke, danas ne samo gubitak teritorija, već uopće i gubitak prostora na kojem hrvati žive, svjesni smo da je ta realnost posljedica gotovo stoljetne beogradske politike kojoj se, samo hrvatski narod bez moćnijih zaštitnika, nije mogao suprotstaviti.

Danas svjedočimo nastajanju „nove realnosti“, države Kosovo, ne trna, već „revolucionarnog balvana“ u oku Srbije, koja je gubitkom i „drugog oka u glavi“ (Crne Gore), ipak dobitnik u procesu raspada „YU frankensteinske“ tvorevine. Naime, Srbija je, stoljetnim uprezanjem pravoslavlja i širenjem, inače autokefalnog pravoslavlja, SPC širila i u svim YU republikama gdje postoji srpska manjina. Time je, osim u Hrvatskoj, proizvela dugoročne, teško rješive probleme i novostvorenim državama okruženja, osim Hrvatske i Makedoniji i Crnoj Gori i BiH. No, dok smo od početka bili svjesni težine i potrebne dugotrajnosti u rješavanju graničnog pitanja sa Srbijom, njenim prelaskom „tisućljetne“ Drinske granice prema zapadu, granica sa Slovenijom činila se neupitna. 

 Vješto koristeći izborna događanja bilo u Sloveniji bilo u Hrvatskoj, aktualni slovenski „pregovarači“, godinama su uspješno odgađali bilo kakvo pregovaranje, nastojeći konzervirati, za njih povoljan „status quo“ ! Dakako, sve su svoje postupke u graničnim pregovaranjima, godinama ranije (figa u džepu), prilagođavali svom putu u EU i NATO, vrlo dobro uviđajući nadmoćnost koju im je ta činjenica dala. Mjesto privremenog predsjedatelja EUa vrlo su vješto iskoristili da ostvare ZERP cilj, koji je, za njih, preduvjet za krajnji cilj: slovenski granični problem Savudrijske Vale!

Hrvatski političari do danas nisu prepoznali niti podijeljene uloge, u slovenskom političkom prostoru, namijenjene dosizanju cilja otimanja hrvatskog teritorija. Te su uloge namijenjene stvaranju privida postojanja dominantne političke komponente što želi „pravedno i pošteno“ rješenje (Janša), te „malobrojnih“ nacionalista (J.Jelinčić) s kojima se „bore“ da ih drže pod kontrolom u parlamentu. Dakako, više nego dobrodošao u „cirkusu“ za naivne hrvatske političare, jest komedijant (clown) Joško Joras, koji se „svako malo“ medijski eksponira, kako bi značajan, gotovo 25% glasova birača, predstavnik nacionalističke parlamentarne stranke, Jelinčić mogao „institucionalno“ formulirati slovenske aspiracije.

Potvrdu ovoj tezi daje slovenska diplomatska nota (usmena) predana 20.03.2008. od državnog tajnika slovenskog MVP-u Matjaža Šinkovca, hrvatskom veleposlaniku Mariu Nobilu. Povod je postupak hrvatskih graničnih služba koje su u srijedu zaustavile slovensku službenicu. Predstavnica slovenskog fonda, koji tvrdi da je vlasnik spornog zemljišta, htjela je ispitati stanje na parcelama Joška Jorasa, koji ne priznaje hrvatski suverenitet u sjevernom dijelu općine Buja te tvrdi da ta općina nije smjela javna zemljišta prodavati i davati u zakup jer da su ona u slovenskom katastru, a on ih obrađuje kao zakupac.

Borba Slovenije za kopno i morsku površinu na području Savudrije, pogrešno je promtrati kroz brigu za “ 2 kočarice i ulov ribe” ili brigu oko Joška i njegove okučnice. Te igre su ipak pono sofisticiranije, usmjerene na dobivanje izlaza na otvoreno more (otimanje hrvatskog teritorija), ali i primjenu od Slovenije jednostrano proglašenog gospodarskog pojasa. Naime, izgledno je, da, morsko područje koje Slovenija želi posjedovati ima, uz ovaj porast cijena nafte uskoro isplativa nalazišta plina i nafte. Zato i Jelinčičevi parlamentarni zahtjevi za “granicu na Mirni”, što je dakako nerealno, ali daje pregovarački proctor da se “umjereni” slovenski političari zadovolje cijelom Savudrijskom Valom, što je valjda slovenski “minimum”.

Svijesni svog položaja u EU, Slovenija će učiniti sve što je u njenoj moći, da se odgodi što kasnije ulazak Hrvatske u EU, kako bi lobirajući po Bruxellesu stekla međunarodne saveznike za još jednu uspješnu, nakon ZERPa, ucjenu Hrvatske i postigla svoj krajnji teritorijalni cilj. Hrvatska diplomacija, na ovu posljednju provokaciju službenih slovenskih institucija, uopće ne reagira, kao što i ignorira, hrvatskoj javnosti neizmjerno iritantno ponašanje jednog malograničnog švercera Jorasa. Isticanje tuđe zastave i natpisi omalovažavanja Hrvatske na njegovoj kući odavno su prevršili svaku mjeru, te predstavljaju lošu poruku svim našim susjedima. To nedjelovanje pravne države, zapravo znači otvoreni poziv svima: uzmite si što si želite, Hrvatska ionako ima “dosta jugoslovenskog mora” (teza tzv. izbjegličke Vlade RSK u Beogradu).

Dodajmo i gotovo svakodnevno “zaletavanje” slovenskih ribara u “samoposlugu” hrvatskog mora (posljednji zabilježi ispad 19.ožujka 2008,) možemo samo zaključiti kako je “prag tolerancije” slovenskih bezobraština i provokacija, hrvatska Vlada postavila prilično visoko – neovisno što njeni birači misle. Kako bi hrvatska javnost ispravnije mogla prosuditi granični problem Slovenije, na području Savudijske Vale, potrebno je imati u vidu i sve relevantne činjenice, od kojih su u daljem tekstu istaknute one glavne. Hrvatska stalno ističe kako je Badintairova komisija definirala granice između bivših YU republika, a pri tome se, barem hrvatska javnost nije educirala, kako je zapravo i nastala granica između Slovenije i Hrvatske, na području Savudrijske Vale. To je područje rijeke Dragonje, od „pamtivjeka“ granice sa Slovenijom, koja je ulazila u Savudrijsku valu, kao „močvarna delta“.

Upravo zato je 1956 „ondašnja vlast“ provela melioracijske radove, iskopavši „kanal Sv.Ludovika“ i skrenuvši u njega, duboko par kilometara u hrvatski teritorij rijeku Dragonju. Tadašnje su hrvatske komunističke vlasti (račanovski kontinuitet mentalnog sklopa), klimnule glavom na to pomicanje hrvatske granice i predale Sloveniji teritorij, na kojem je kasnije izgrađen Aerodrom (sportski) Piran. To je i razlog zašto slovenska strana više nikada nije i spominjala prirodni tijek rijeke Dragonje, a hrvatski pregovarači, u „ime dobro susjedstva“ nikada nisu niti postavili na dnevni red ovo pitanje. Možda i zato što u Hrvatskoj „komunistički mentalni sklop“ u politici nikada i nije lustriran, pa je „račanovština“ i „mesičizam“, politički, „prirodno stanje“ hrvatskih graničnih pregovarača.

Navedenim činjenicama treba dodati i izvod iz »Knjige o Istri«, tiskane 1968. godine, gdje Toni Peruško piše: »Na cijeloj Buzeštini, u Roču, Humu, Draguću, zatim desnom stranom Mirne u Velom i Malom Mlunu, sjevernije od Zrenja i Pregare i do Oprtlja, a zatim u nekim dijelovima Ćićarije govori se kajkavskim dijalektom«. Dobro mi je poznato kako je bilo u Gradinu i Pregari do školske 1954/55. godine, kada je to područje bilo pod hrvatskom jurisdikcijom u sastavu Kotara Buzet. Jedne zimske večeri morao sam dati ključ da se u školi održi važan sastanak. Skupilo se tridesetak ljudi da bi tražilo uključenje u područje Koparštine. I tako su se Gradin, Pregara i još 25 sela ili zaselka 1956. godine našli u Sloveniji. Postupak je bio izvan svih prihvatljivih mjerila.

Pribrojimo li još ovome i današnje slovensko ponašanje na Sv. Geri, više je nego bjelodano, da hrvatske političke garniture, uopće ne percipiraju problem Slovenije, misleći da će se valjda “sam od sebe riješiti”. Nevjerodostojnost oko ZERPa, vjerat je u “leđa” slovenskim teritorijalnim pretenzijama, pa je za očekivati i daljnju eskalaciju slovenskih aspiracija, poput odštete za “primjenu” ZERPa, uz permanentnu hrvatsku defanzivnu poziciju. Tužba međunarodnom sudu iako zakašnjela bar desetljeće, uz današnja iskustva Haaškog sudovanja i “međunarodnog posredništva” ipak budi “zebnju oko srca”, kakva će biti obvezujuća PRAVDA. Pogotovo, ako znamo da nam ne gine sudovanje niti sa Crnom Gorom, niti sa BiH, a pogotovo ne i sa Srbijom.

Damir Tučkar, dipl.ing.

{mxc}