Taras Ševčenko u Zagrebu

U ovim posljednjim danima svibnja, Zagreb, bolje rečeno, Novi Zagreb, postao je bogatiji za jedan spomenik pjesniku, simbolu političkih težnji za neovisnom Ukrajinom. Povod leži u 200-oj godini rođenja (8.ožujak 1814.), a spomenik je ugledao svjetlo dana sa, nešto većim, pomakom od godinu dana. Ukrajina je jedna od prvih zemalja koja je priznala neovisnu Republiku Hrvatsku, koja je zbog svoje prošlosti i vjekovne borbe za samobitnost, sa „istočnim susjedom" Rusijom, u potpunosti razumjela Hrvatsku kada se 1991. g. našla u ratnom vihoru borbe za državu sa „našim istočnim susjedom"! Odabrana lokacija za spomenik u Ukrajinskoj ulici, može se, na prvi pogled, činiti „neuglednom", ali ipak je u potpuno prikladnoj ulici.

Iako je pozicija poprsja možda i nehotice odabrana od nadležnih u gradu, vođena isključivo imenom same ulice, zapravo, to je ispalo kao izvrstan potez. Naime, Novi Zagreb, bolje rečeno, gradska četvrt Novi Zagreb Istok, je mjesto u kojem živi više od 50.000 ljudi, što je adekvatno većem gradu u Hrvatskoj. A ipak, GČ NZg Istok, potpuno je siromašan sa spomenicima ili skulpturama na otvorenom, u savršenom skladu sa desetljetnim epitetima vezanim uz cijeli Novi Zagreb, kao „velikoj spavaonici"! Naravno, postoje razlozi zašto je Novi Zagreb, građen u mandatu gradonačelnika Holjevca, ispao kakav je danas, posebno zbog načina na koji je građen i za koga je građen, ali je činjenica kako je KULTURA i sve ono što daje kulturni identitet jednom velikom gradu, od samih početaka stvaranja „spavaonice",u 60-im godinama, bilo nešto što se vrlo stidljivo pojavljivalo.

Dok su si arhitekti djelili i još danas dijele komplimente i nagrade za „izgrađeni grad" i njegove komponente, poput „mamutice", nedaleko koje je otkriven spomenik Tarasu Ševčenku, ostaje činjenica kako nitijedan od tih arhitekata nije i ne će živjeti u „socijalističkim" zgradama, podignutim uglavnom na nacionaliziranim zemljištima, na „fušerski" način socijalističkih „giganta" građevinarstva. No, kako je to tema za jednu drugu diskusiju, vratimo se ukrajinskom pjesniku i njegovom poprsju, sa skromnim natpisom, koji tek ponekog prolaznika zaintrigira da sazna nešto više o pjesniku. Lokacija je zapravo izvrsna za ovaj dio Novog Zagreba, nasuprot kompleksa Utrinskog plivališta, pored raskrižja sa Ulicom SR Njemačke, upravo vapi da se dopuni nizom sličnih poprsja, nekih drugih zaslužnika, drugih zemalja, primjerice iz Njemačke, a koji su na neki način povezani sa Hrvatskom, ili zaslužnih Hrvata koji su činili sponu prema, ne samo ovim, zemljama.

Ova današnja „livada" sa, nadam se prvim poprsjem, pjesnika Ševčenka, mogla bi postati nešto poput „novog Zrinjevca" i njegovih kamenih poprsja. Doduše, nekako sumnjam da bi mogla biti obogaćena i nekim novozagrebačkim fontanama, bar ne za mandata gradonačelnika Bandića. Nadležna tijela Grada Zagreba ipak znaju kako su ove svote, za ovakova poprsja, minorne u odnosu na „svote za fontane", pa bi se svakih par godina moglo iz reduciranih budžetskih rezervi kulture, naći novaca da se i prostor Novog Zagreba, konačno nakon 5 desetljeća, počne uistinuobogaćivati kulturnim sadržajima prostora. Minimalistički pristup ploče sa informacijama koga poprsje predstavlja, nešto je što bi trebalo izbjegavati, ploča naprosto vapi za rečenicom-dvije teksta što će udovoljiti osnovnu znatiželju onih koji kamenim poprsjem privučeni dođu pročitati o kome se radi.

A Taras Ševčenko i dan danas jest inspiracija Ukrajincima da ustraju u svoj borbi za neovisnost i cjelovitost zemlje, za ustrajnost u toj višestoljetoj borbi za golu obstojnost, za zadržavanje dostojanstva u toj neravnopravnoj borbi, usprkos svih groznih zločina počinjenih nad Ukrajinom. Zapravo, čudo je kako se današnje generacije Ukrajinaca još inspiriraju i Tarasom Ševčenkom, njegovom teškom životnom sudbinom, ali i neslomljivim duhom, punim ljubavlju za Ukrajinom. Prošle mu je godine cijela Ukrajina odavala počast, pa i umjetnici svojim slikama, nastalim u vremenima dugotrajnih protesta kojima su otjerali jednu pro-rusku političku korumpiranu garnituru.

U nizu nastalih slika jedna prikazuje Tarasa Ševčenka s automobilskom gumom na ramenu – kao sudionika prosvjeda na Majdanu koji pali vatru kako bi otjerao korumpiranu vlast. Ta je slika i svojevrsna metafora sudbine Ukrajine i njezina pjesnika. Možda je najbolje sažeo značaj Tarasa Ševčenka za Ukrajinu, Jevgenij Paščenko, profesor sa Katedre za ukrajinski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta: „Ševčenko je stvorio lik Ukrajine – plodne zemlje koju je Bog darovao čovjeku da bi uživao u svome trudu, a u stvarnosti ona je bila pakao na Zemlji gdje je čovjek rob tuđinaca. Hvaljen polaznik Peterburške akademije slikarstva mogao je postati uspješan umjetnik, ali nešto ga je vodilo odozgo kao da ukazuje na poziv: ne životni uspjeh, nego trnovit vijenac nacionalnoga proroka.

Damir Tučkar