Što se dogodilo u Dubrovniku?

Veliku je pažnju javnosti i medija privukao nemili događaj u četvrtak 21. svibnja 2015. kada je Dubrovnik i cijela županija, ionako prostorno izolirani dio Hrvatske, od oko 15, pa sve do gotovo 22 sata, bio uistinu u posvemašnjoj izolaciji od ostatka zemlje, i zbog nastupa „telekomunikacijskog mraka“. Problemi sa svim telekomunikacijskim uslugama, nepokretnom telefonijom, mobilnim uslugama praktično svih mobilnih operatora, te naravno internetskim uslugama (pristup internetu i IPTV) posvema su uklonjeni tek oko 5 sati u jutro idućeg dana. Ovakav razvoj događaja predstavlja nešto što se naziva „najcrnija noćna mora“ svakog teleoperatora, koju potvrđuje poznati citat iz tzv. Murphyevog zakona: „Sve što može poći naopako – poći će“ ! Uz dodatak, kojeg svakako nije za zanemariti, a odnosi se na cjelokupno funkcioniranje „države“ na tom dijelu Republike Hrvatske, kao i utjecaj koji je imao na sve građane, ali i mnogobrojne turiste, njih oko 11.300, koji su se zatekli u Dubrovniku.

Prema pojašnjenjima mjerodavnih došlo je, spletom okolnosti, prvo već oko 12hsati do prekida svjetlovodnog kabela na otoku Mljetu, nepažnjom neimenovanih građevinara. Ovaj se događaj ne bi niti zabilježio niti bi ga osjetili dubrovački konzumenti telekomunikacijskih usluga, jer Mljetom prolazi kabel što se koristi tek u slučaju kada zakaže primarni optički prijenosni sustav. Da li se pravovremeno i kada točno počeo otklanjati kvar ovog alternativnog pravca, ne znamo, ovisimo o riječi „privatne kompanije“, a kako će kasniji događaji pokazati svaka minuta ranijeg otklona kvara od presudne je važnosti za normalizaciju života „telekomunikacijskim mrakom“ pogođenog područja.

Nejasna pojašnjenja mjerodavnih

No, spletom okolnosti, opet nepažnjom neke druge građevinske firme, na Jadranskoj magistrali kod Gradca, presječen je osnovni svjetlovodni kabel koji povezuje Dubrovnik sa svijetom. Preusmjerenje prometa na alternativni smjer prijenosa sada više nije bio moguć, jer oštećenje na Mljetu nije bilo sanirano. Posljedicu ovog razvoja događaja prepričavaju svi stanovnici Dubrovnika, jer ovih je više od šest sati dokazalo koliko je moderno čovječanstvo ovisno o internetu i drugim komunikacijskim vezama, bez kojih, u privatnom životu, gotovo da nije moguće obavljati svakodnevne obveze i poslove. Poslovni subjekti, posebno ugostitelji, trgovine i ostali koji za izdavanje računa, ovise o fiskalnim blagajnama i „on-line“ vezom s poreznom upravom, ili npr. o informatičkim centrima tvrtki kreditnih kartica, pa su, osim crvenila na licu pred kupcima ili gostima, gubili i bezbrojne prodajne prilike. Turisti su se pak pitali, u nemogućnosti da na bankomatima promjene svoje eure, jene ili dolare u kune, da li su doista došli u Hrvatsku, poznatu po sloganu „Mediteran kakav je nekad (u 19.st.) bio“? Štete, štete i samo štete

Telekomunikacijski kolaps uzrokovao je goleme štete, bojim se da ih nitko gotovo i ne zna izračunati. One dakako, nisu samo zabilježene kod telekomunikacijskih operatera, jer „muk“ u telefoniji, nepokretnoj i pokretnoj, zastoj u putovanju „up i down“ paketima gigabyta, svake sekunde znači i manje prihode na njihovim računima. Kada se govori o prekidu svjetlovodnog podzemnog ili podmorskog kabela, mnogima nije jasno zašto je time prestala i mogućnost korištenja usluga mobilne telefonije ili mobilnog interneta.

Zato treba pojasniti kako tzv. mobilne telekomunikacijske usluge, od malog uređaja u Vašoj ruci, pametnog ili sasvim običnog mobitela, tableta ili tzv. sticka u vašem prijenosnom računalu, do nekog sugovornika verbalne komunikacije ili internet veza do poslužitelja podataka, putuje „zrakom“ samo do najbliže„antene“, tzv. bazne stanice. Svaka je pak bazna stanica svakog od mobilnih operatora optičkim kabelima umrežena u „nepokretnu mrežu“, teoretski, jedinstvene nacionalne mreže. Načelno, svaki operator telekomunikacijskih usluga gradi bar neke segmente mreže, pokretne ili nepokretne, dok je za ostatak pokrivenosti teritorja prisiljen iznajmljivati slobodne kapacitete, a u cilju da svoje telekomunikacijske usluge učini dostupnima na području cijele Republike Hrvatske. Ovih par rečenica koje vrlo grubo definiraju kako načelno radi i što zapravo čini sustav jedne države, komentirati ćemo nešto kasnije, kada se budemo dotakli odgovornosti za funkcioniranje telekomunikacijskog sustava države.

Koliku je štetu pretrpjela cijela županija?

Sada, vratimo se štetama koje je pretrpjela cijela županija. O nepodignutoj gotovini turista na bankomatima ili propuštenim trgovačkim transakcijama trgovačkih tvrtki zbog nemogućnosti provjere i naplate putem kreditnih kartica, kao i o neplaćenim ili ručno naplaćenim računima ugostiteljstva, s upitno naplaćenim PDV-om, već smo ponešto napisali. Pitanje je kako prikazati u novčanom smislu štetu koja nastaje pričom 11.300 razočaranih turista, naviklih na život u 21. stoljeću sa superbrzim internetom, o doživljenom iskustvu Hrvatske i grada Dubrovnika, gdje se živi „bez telefona, kao u 19 stoljeću“? Kako novčano prikazati štete zbog nerealiziranih telefonskih poslovnih dogovora, pravodobno nepročitanih i neodaslanih fax i e-mail poruka, razmjena podataka između poslovnih subjekata i sl.? Kako smo imali priliku pročitati, teškoće su se osjetile i u zračnoj luci, gdje zbog nemogućnosti korištenja interneta, najave dolaska aviona svodile su se na „iznenađenje“ da ga „ugledaju“ kako se približava - na radaru!

Možemo se i zapitati „što bi bilo kada bi bilo“, da nema telekomunikacijskih veza, u slučaju neke „vanjske opasnosti“ kakvu smo iskusili tamo, danas daleke 1991 ? A tada, pod kišama granata i pod prijetnjom ulaska u grad razularene JNA soldateske i četnika, te crnogorskih rezervista, uz Dubrovnik u plamenu, telekomunikacijski promet sa ostatkom neokupirane Hrvatske funkcionirao je gotovo besprijekorno. To je trebalo zahvaliti pregalaštvu, znanju, hrabrosti i posebno domoljublju tadašnjih „HPT-ovaca“, i to posebno onih u Dubrovniku ! Danas, to je zaboravljeno i dio povijesti, a onima koji zaboravljaju svoju povijest, ona se vraća , što nikako ne smijemo zaboraviti. Na sreću, još ima onih koji „se sjećaju“ i znaju što sustav poput telekomunikacija, znači za državu, njenu gospodarsku konkurentnost, ali prvenstveno za obstojnost onog najvrednijeg – neovisnosti Hrvatske!

Ministar u problemu

U Vladi Zorana Milanovića, doista je izuzetno teško izdvojiti ministra i resor kojim upravlja, pa ga označiti kao najblaže rečeno, nesposobnog za posao koji obavlja. Zašto? Pa, recimo to opet blago, konkurencija za najnesposobnijeg ministra Vlade je „strašna“ i prema objektivnim kriterijima, ali i rezultatima rada cijele Vlade, gotovo da je, sada na kraju mandata, potpuno izjednačena utrka za ovu „laskavu“ titulu. Ipak, zbog osobnih sklonosti prema današnjoj temi telekomunikacijskog kolapsa u Dubrovniku, moj glas za najnesposobnijeg ministra ove Vlade, dakako, pripada Siniši Hajdaš Dončiću. Poglavito nakon što se, koliko sam čuo, samo jednom oglasio povodom ovog telekomunikacijskog incidenta, bez da su ga prenijeli tiskani mediji, nekim nemuštim „pojašnjenjem“, da slobodno interpretiram, kako je to što se dogodilo stvar u nadležnosti „privatnog operatora“. Dodao je kako „zbog takvih situacija“ Vlada nastoji od EU komisije dobiti odobrenje da Odašiljače i veze (OiV), državnu firmu, proglasi „veleprodajnim operatorom“ od kojeg će ostali operatori kupovati potrebne prijenosne kapacitete. Moram priznati kako toliku količinu gluposti i besmislica, izrečenih u manje vremena, već dugo nisam čuo. Posebno u kontekstu činjenja i nečinjenja prema OiV, ali što je još gore, prema potpunoj indiferentnosti ovog ministra i ministarstva prema sustavu telekomunikacija Hrvatske.

Naime, za one koji toga još nisu svjesni, upravo je ovaj telekomunikacijski incident u Dubrovniku zoran prikaz stanja sustava telekomunikacija Hrvatske. Potpunom nebrigom za sustav i prepuštanjem odgovornosti za funkcioniranje, ali i razvoj tog sustava, privatnim teleoperatorima u skladu sa njihovim poslovnim strategijama i interesima, zapravo je sustav, nakon 15-ak godina od transformacije iz monopolnog u tržno okruženje, prepušten stihiji. Posljedica je to dakako i nerazumijevanja i neshvaćanja problematike sustava telekomunikacija države i bivših Vlada, samog provedenog postupka privatizacije Hrvatskog telekoma, djelovanjima nadzornih odbora i Uprava HT-a na čelu s „vječnim“ Ivicom Mudrinićem. No, posljednjih godina nadležni je ministar Hajdaš Dončić više pažnje posvećivao nekim drugim „privatizacijskim područjima“, doduše bez ikakvog uspjeha, nego telekomunikacijama. On je sve konce nad ovim sustavom predao tržnom regulatoru, Vladinoj „neovisnoj“ agenciji HAKOM, koja se od početka mandata Vlade bavila uglavnom smjenom „bivših“, kupovinom namještaja, selidbom u preplaćeni i luksuzni iznajmljeni poslovni toranj „na kraju grada“, zanemarila primarni EU zadatak – dostizanje do 2020. Ciljeva EU formuliranih pred par godina u tzv. Digitalnoj agendi. Drugim riječima, „Europa“ želi jednakomjerno razvijeni telekomunikacijski prostor EU, sa superiornom infrastrukturom što će Europi omogućiti gospodarske kompetitivne prednosti pred azijskim, južnoameričkim i ruskim gospodarskim konkurentima. A to podrazumjeva „internetske autoceste“, a ne „mrak“ kojeg je iskusio Dubrovnik.

Nacionalna sigurnost

Da li je bila, zbog telekomunikacijskog „black-out“ u Dubrovniku ugrožena nacionalna sigurnost i tko je odgovoran za takvu situaciju? Pitanje možda zvuči „nategnuto“ i prema ovoj Vladi nedobronamjerno, no probajte zamisliti kakve bi posljedice takav događaj izazvao npr. u USA, da na 6-8 sati stane telekomunikacijski promet u izoliranim državama kao što su Alaska ili Hawai? Ne mislite li da bi se tamo „oglasio“ osim nadležnog Ministra i Ministar obrane? Da li uistinu „pretjerujem“ kada tvrdim da je incident u Dubrovniku, izravna prijetnja sigurnosti države jer je iskazao sve slabosti sustava, od njegove izgradnje i strategije građenja, pa sve do održavanja i intervencija u slučaju ispada.

Da li ste upoznati sa činjenicom kako korisnici usluga TELE2 nisu osjetili teške posljedice nemogućnosti komunikacije tijekom ovog ispada? Doduše, njima se to dogodilo “slučajno“, jer su s ranije spomenutom firmom OiV imali ugovor o „rezervnim“ prijenosnim kapacitetima, umjesto sa HT-om. A OiV je koristio malo „zastarjelu“ tehnologiju koja se pokazala spasonosna – zračne bakarne kabele!

Što je poanta? Poanta je da se nadležni Ministar, ministarstvo i HAKOM, u „poncepilatovskom“ stilu, prave nedužnima za cjelokupan ispad prometa, pravdajući se „statistički nemjerljivo malom vjerojatnošću“ da se dogodi – baš to što se dogodilo, kao i činjenicom kako su prijenosni sustavi u „rukama privatnih operatora“! Posljedično, to znači i „njihova odgovornost“, pa se, građani dragi, žalite teleoperaterima, poručuje ministar.

A u tehničkom smislu, države koje se brinu za telekomunikacijski sustav, koje su svjesne što taj sustav znači građanima, gospodarstvu, ali i državi, posebno u slučajevima ugroze, ratova ili terorizma, kao i elementarnih nepogoda poput potresa, poplava itd., znaju kako se sustav gradi sa tehnički različitim „kockicama“. Optičke, bakarne mreže, podzemne, nadzemne, ali i „zastrajeli“ radio-sustavi, pa, kako se kolokvijalno kaže, makar i putem „dimnih signala“, telekomunikacijski sustav mora funkcionirati, osnovni i rezervni prijenosni sustavi moraju u svakom trenutku podnjeti ovakove telekomunikacijske ispade !

Uistinu, krajnje je vrijeme da neka nova Vlada uvede reda u području telekomunikacija, prvenstveno korištenjem znanja stručnih ljudi, smjenom svih „stranačkih uhljeba“ u institucijama države, ali i u ranije spominjanom neprivatiziranom OiV, da se stvori strategija razvoja telekomunikacijskog sustava, njegova nadzora i izgradnje, neovisno o interesima pojedinih teleoperatera i tržišta, već isključivo u nacionalnom interesu. Pa i interesu nacionalne sigurnosti. Jer, nitko do sada nije postavio pitanja nadzora nad telekomunikacijskim prometom u Republici Hrvatskoj, kada telekomunikacijskim prometnim tijekovima upravljaju „strani vlasnici“ iz centara u „drugim državama“. Da li je „netko“ odgovoran pogledao zemljopisnu kartu i okruženje Republike Hrvatske, povezao „konce“ migracijskih, ali i vjerskih i ideoloških zbivanja u Mediteranu, „regionu“, na granicama EU, pa uistinu razumio značaj sustava telekomunikacija za Hrvatsku. Kada smo već 2001. u pomami za „dolarima“ dozvolili, gotovo besplatno, pokloniti telekomunikacijske resurse Hrvatske, Deutsche Telekomu, te mu potpuno prepustiti nadzor, razvoj i održavanje, sada je vrijeme preokrenuti trend telekomunikacijskog zaostajanja države. U dugoročnom nacionalnom interesu Hrvatske!

Što se tiče „nenadležnog“ ministra Siniše Hajdaš Dončića i čelnika HAKOM-a, samo ostavka, „odmah i sada“, zbog događaja u Dubrovniku, bila bi jedini moralni i očekivani čin.

dipl.ing. Damir Tučkar