Ljudi bez mobitela

[dropGRG]D/dropGRG]oista, tko još danas telefonira s telefonske govornice? Odgovor je prilično jednostavan – samo ljudi bez mobitela u džepu. Iako sam mobitel imao u džepu, ipak sam se našao u situaciji, da ga „nemam", kada sam jedno subotnje poslijepodne, šetajući zagrebačkim ulicama zatrebao nazvati znanca, no mojom nepažnjom mobitel u džepu bio „bez znaka života" tj. prazne baterije. Naravno, prva je pomisao bila, naći govornicu i obaviti poziv. Nevolje su tek tada započele, jer, naravno, pojma nisam imao gdje i kako kupiti telefonsku karticu kada su kiosci uglavnom zatvoreni, koliko ona košta i kako se „brzo prazni". Ne manje muke zadala mi je i činjenica da se trebam prisjetiti lokacija gdje su postavljene govornice, a i valjalo je naći jednu bez istrgnute slušalice s koliko toliko čistom, higijensko zdravstveno sigurnom za dodir rukom, operemom govornice.

Slike govornica s riječkih ulica zapravo su identične i u ostalim našim gradovima. Mete su vandala i „lječilište za frustracije" nekih objesnih pubertetlija, gubitnika s margina društva ili tek očajnika stvorenih krizom gospodarstva, pod okriljem noći stradavaju javne govornice, niti „krive niti dužne" postajući uistinu neupotrebljive u situacijama kada su možda neophodne. Korisnik govornice u brojnim slučajevima, nakon obavljenog poziva kada je „slušalicu" pritisnuo uz svoj obraz dodirujući uho, razgovarajući s ustima na opasno bliskoj udaljenosti od mikrofona, poželi odmah poći put „zarazne bolnice". Stoga nije rijetkost da uz telefonsku karticu, na nekom prodajnom mjestu kupujete i „alkoholne maramice" za dezinfekciju aparata prije početka obavljanja razgovora, ali i za „pranje ruku i lica" nakon njega.

Iz ovog iskustva i avanture telefoniranja s ulice, „ponosno" možemo zaključiti kako smo, barem u ovom segmentu telekomunikacija slični SAD-u. Naime, još prije desetak godina brojni su hollywoodski filmovi s prizorima iz američkih gradova nudili upravo takve „riječke ili zagrebačke", slike govornica. Psiholozi i sociolozi bi svakako ponudili relevantna pojašnjenja o stanju u društvu, gdje je sada već svakome jasno kako je nakupljeno višedesetljetno kumulirano nezadovoljstvo životom u svim njegovim sferama, kojeg su političke elite „darovale" građanima, eruptirao na razne načine. Od „šaranja" po fasadama, po mogućnosti novoobnovljenim preko potpuno nerazumljivog uništavanja okoliša u kojem živimo kao što su liftovi i hodnici zgrada, sredstava javnog prijevoza, pa sve do telefonskih govornica ili najnovijih zbivanja na nogometnim stadionima.

Malo o prošlosti govornica

Telekomunikacije i posebno telefonija nesumnjivo su dramatično izmijenile živote ljudi te uz industriju naslonjenu na električnu energiju i naftu, okarakterizirale XX stoljeće. Podaci govore kako je prva telefonska govornica instalirana još davne 1889. godine u jednoj banci u Hartfordu, Connecticut od tamošnje Southern New England Telephone Company. Osim što se nalazila u banci, ne na ulici, ova je govornica imala prvi mehanički sklop za novčiće, koji su se ubacivali, zanimljivo, na kraju razgovora (post-pay uređaj). Zanimljivo, u Zagrebu i Hrvatskoj, govornice su uporabi više od 100 godina, a podaci isto tako govore da je prva, dokumentirano svakome pristupačna javna telefonska govornica postavljena u zgradi zagrebačkog željezničkog kolodvora te iste 1889. godine, kao u SAD (podatak HPT Muzeja).

U tim prvim desetljećima XX. st. govornice su se nalazile u javnim prostorima, smještene uz telefonske centrale, u poštama ili ugostiteljskim objektima. Rabljeni su obični telefonski aparati tako da je vezu uspostavljala telefonistica na centrali, a razgovor su naplaćivali zaposlenici tih ustanova. Danas to izgleda tako čudno, ali „tek" 1928 Zagreb je dobio tehničku mogućnost, automatsku telefonsku centralu, da korisnik sam uspostavlja vezu. Time je stvorena i mogućnost da se od 1931. na zagrebačkim ulicama postave prve telefonske govornice u samostojećim kabinama. Zagrebačkih plavih kabina jedva da se netko i sjeća, dok su, za razliku, crvene telefonske govornice u Engleskoj postale turistička ikona, gotovo dio svjetske kulturne baštine. Dok su SAD 1902. g. imale već 81.000 javnih govornica, najveći broj dosegnut je ne tako davne 1995. g. oko 2,6 milijuna. Danas pak, SAD imaju manje od 500.000 govornica.

U Hrvatskoj smo već zaboravili u kojem su stanju bile telekomunikacije početkom 80-ih, kada je ovaj za državu izuzetno bitan sustan u Hrvatskoj namjerno zapostavljan , a ostvarena sredstva PTT-a „izvlačena" iz Hrvatske, kada se svaka investicija u telekomunikacije u Hrvatskoj prvo morala odobriti u Beogradu pa nije niti čudo koliko su korisnike stajali telefonski priključci. Mislim, legalno, jer, opće je poznata činjenica, kako je, barem većina onih koji su željeli telefonski aparat u svom domu, osim višegodišnjih čekanja i plaćanja PTT-u, morala biti spremna i „malo ubrzati stvar" s kojih par stotina njemačkih maraka. Naravno, ovi „dodaci" na cijenu priključka, dogovarali su se u lokalnim birtijama ili u domovima korisnika. No, kada je o telefonskim govornicama riječ, praktično do kraja 80ih, bilo ih je vrlo malo instaliranih, naravno prema tada važećem anakronom propisu „Zajednice Jugoslovenskih PTTa".

Tadašnji sustav telekomunikacija, monopolan u cijelom svijetu, i u bivšoj je državi propisivao koliko govornica mora biti dostupno u odnosu na broj stanovništva nekog zemljopisnog područja, a tako je i danas iako su se okolnosti, tehnologija i kontekst poslovanja, u potpunosti izmijenili. Ovaj mali detalj jasno govori kako vladina agencija HAKOM, prilagođena „štedljivoj strategiji Vlade", što danas brine ne samo o telekomunikacijama već o „svemu i svačemu", pa i željeznici, o telefonskim govornicama i dalje promišlja na isti način kao i pred desetak godina.

Zlatno doba telefonskih govornica u Hrvatskoj, započelo je u vrijeme Univerzijade (1987.g) ili kako su tada partijski cenzori zbog sprečavanja pisanja slova U, SlikeSlike govornica s riječkih ulica zapravo su identične i u ostalim našim gradovima. Mete su vandala i „lječilište za frustracije" nekih objesnih pubertetlija, gubitnika s margina društva ili tek očajnika stvorenih krizom gospodarstva, pod okriljem noći stradavaju javne govornice, niti „krive niti dužne" postajući uistinu neupotrebljivepromovirali Yniverzijadu u Zagrebu. Naime, kako su u Zagreb su trebale stići tisuće i tisuće studenata, novinara, pa i turista, ipak se shvatilo kako nema dovoljan broj telefonskih govornica na ulicama grada. Stoga su, osim na propisnim lokacijama, one postavljane kao privremena rješenja, improvizacije, bez poštivanja urbanističko-građevinske regulative, na mjestima poput Zrinjevca. Ove su govornice jedva doćekali i domaćini, pa su donosile fantastične prihode, a stoga ih je PTT rukovodstvo i nadležne gradske strukture, ostavilo „u pogonu" još gotovo godinu dana nakon Univerzijade. Kako se, krajem 80-ih i u 90-im, „država" raspadala i kako su stvarni gospodari tadašnje YU države, militantna velikosrpska komunistička oligarhija, što je kontrolirala i poslušnike republičkih partijskih struktura, pripremala kako preživjeti raspad društva stvorenog na ideologiji komunizma,tako se i telekomunikacijski sustav „nevidljivom rukom" stavio pod kontrolu. Posebno u Hrvatskoj, gdje se tih godina sustavno i unazađivao, razumjevajući od kolikog je značaja, u „nemirnim" godinama, dominacija nad telekomunikacijskim sustavom. Stoga je sve do demokratskih izbora i raspada ZJPTT (Zajednica Jugoslavenskih PTTa) i formiranja HPTa, zaustavljena svaka izgradnja sustava, a time i mreže javnih govornica. Današnja mladež teško može razumjeti značaj nedostajućih javnih govornica, jer teško razumije kontekst, življenje bez mobilne mreže i svih mobilnih igračaka, kao i Interneta, bez telefonskih priključka u domovima mnogih obitelji, a i uz „paprene cijene" korištenja javnih govornica.

Bilo kako bilo, u tim „prevratničkim" vremenima, valjalo je i obaviti pregradnje svih postojećih javnnih govornica, čiji su automati „gutali" kovanice jugoslovenskih dinara. Uvedeni su žetoni, ali, na svjetskom tehnološkom horizontu pojavila su se i neka druga tehnička rješenja. Pojavile su se telefonske kartice sa magnetskim zapisom, ali i suvremenije kartice sa tzv. „chip zapisom". Po prvi puta HPT rukovodstvo imalo je na raspolaganju sredstva, bez kontrole i potrebe odobrenja iz Beograda, za investiciju u javne govornice. U Zagrebu, u HPTu, su još mjesecima bili rukovodeći ljudi iz vremena „bivše države", a jedan od njih bio je i danas pokojni Jozef Pappo, kojeg spominjem kao „zaslužnog" što je velika investicijska sredstva usmjerio i u kupnju javnih govornica britanske firme GPT . Dakako, radilo se o kupnji, tada već sasvim jasno, prevladanog i zastarjelog tehnološkog koncepta, telefonskih kartica na magnetski zapis. Novci su utrošeni, „šuškalo" se o namjerno odabranom tehnološki lošijem rješenju, iz razloga koje vjerojatno i sami pretpostavljate, govornice su uvedene u život HPTa i donjele zapravo dosta problema. Naime, zbog nedovoljnog broja nisu zamijenile sve govornice sa žetonima, a kako se kartica sa chip-om u svijetu ubrzo profilirala kao standard, uslijedile su dugoročne nabavke „chip JG".

Tada se i donosi odluka, kako zbog velikog broja naručenih i neiskorištenih samih magnetskih kartica, kao i već instaliranih uređaja JG za takve kartice,da tih ratnih godina, Istra i Kvarner , kao i brojne „kasarne HVa" bivaju opremljeni isključivo govornicama sa magnetskim karticama. U Zagrebu i slobodnoj, neokupiranoj Hrvatskoj, instaliraju se nove javne govornice za chip karticu. Tih nekoliko godina, korisnici su se lako mogli naći u nezgodnim situacijama, ako su sa telefonskom karticom kupljenom u Zagrebu nađu u Rijeci (i obratno) jer istu nisu mogli koristiti u javnim govornicama u tom gradu. Kada su se istrošile veće količine uredno kupljenih i plaćenih u inozemstvu magnetskih kartica, prišlo se i preuređivanju JG za magnetske kartice u govornice za „chip karticu". Dakako, posao je opet dobila britanska kompanija GPT, no nakon nekog vremena se i odustalo od pregradnji jer se shvatilo da je jeftinije kupiti nove „chip govornice". Kolika je šteta nanesena mladoj državi, u vremenima ratnih zbivanja, uz sve organizacijsko, tehnološko tehničke prouzrokovane probleme što su se vukli još godinama u sustavu telekomunikacija, nitko nije izračunao, a niti je nitko odgovarao za „lošu investicijsku odluku".

Izuzetno teška vremena rata, bila su i vremena ponosa na firmu HPT, ne samo zbog onog prvog slova H ili hrvatskim grbom stiliziranog simbola firme, već zbog pregalaštva zaposlenih, koji su iz pepela uzdigli, velikim odricanjima i ne rijetko u životno pogibeljnim situacijama, iz ruševnog stanja ovaj sustav države. Brojne su i anegdotalne situacije iz vremena Oluje, završnih ratnih operacija oslobađanja zemlje, u kojima su tadašnji HPTovci pratili hrvatsku vojsku i omogućavali komunikacije daok se još nisu razišli barutni dimovi bojišta. Tih dana kada je oslobođena Petrinja sa jedinicama HV u telefonsku centralu ušla su i dva inženjera, kako zbog pokušaja da se još „čuju neki razgovori" srpske vojske u rasulu, ali i zbog preusmjeravanja centrale i telefonskog prometa u mrežu RH. Dakako, vojnici koji su ih uveliu centralu, tamo su ih i ostavili kako bi se priključili svojim jedinicama. Naravno, koji sat kasnije stigla je nova jedinica HVa, koja nije imala pojma o HPT inženjerima na zadatku, pa im jedan HV vojnik iz Hrvatskog Zagorja s kalašnjikovom u ruci, koji se veselio zarobljavanju „2 četnika", nije baš činio jako zabavnim društvom. Makar su mu pričali zagorske viceve i uvjeravali ga kako oni rade u HPTu, ovaj vojnik naprosto više od sat vremena nije mogao razumjeti kada i kako su HPTovci došli „prije njega" u centralu. A kakvo je tek bilo raspoloženje , običnih, mobiliziranih hrvatskih vojnika, koja su koji dan po dolasku u do tada okupirana područja, „pronalazila" makar improvizirane javne govornice HPT, nije potrebno niti govoriti.

Ti hrvatski dani ponosa i slave, prošli su, kao što je i prošlo vrijeme tehnološke slave javnih govornica, što su izgubile bitku onog momenta kada je tehnologija GSMa izmijenila cijeli svijet. Danas, javne su govornice telekomunikacijski relikt, koji još postoji isključivo zbog „zakonodavnog okvira" i prisile jednog operatora da na njima „gubi novac", pa su zato danas u stanju u kakvom jesu i zbog čega ih na ulicama zaobilazimo. Da, govornice su u tom stanju, i još zbog nečega, barem u današnjem Hrvatskom telekomu koji održava mrežu JG u Hrvatskoj, a to je odsustvo „pameti i vizije", bolje rečeno, u današnjoj „marketinškoj" kompaniji, višegodišnjom politikom Uprave, nedostaje tehničke stručnosti, nekada „tehnološke" kompanije. Sada, kada je iz HTa, „tehnika" prognana u outsourcing rješenje uz percepciju nepotrebnosti i troška za firmu koja prodaje „usluge" , sustav od i te kakvog interesa za državu (stanovništvo i gospodarstvo), ali i budućnost rečenog malog segmenta sustava, javnih govornica, ovisi samo odlukama iz Berlina.

Malo o budućnosti javnih govornica

Stručna javnost već duže vrijeme, kada govori o javnim govornicama, promišlja o konceptu koji mijenja današnji, a kojeg je pred par dana obznanila i najavila implementaciju u 2015 godini, gradska uprava New Yorka, pod imenom „Link NYC" („Povežimo Ney York!"). Godinama se grad već bavio ovom idejom, ali sada u 2015. kreću u realizaciju, u konačnici mreži oko 10.000 hotspot mjesta sa gigabitnim WiFi. Kako se radi o inovativnom konceptu u razvoju, što još treba proći i „birokratske procedure" u samom gradu, očekuje se do idućeg Božića izmijeniti oko 400 govornica. Koncept koji je stvoren u gradonačelnikovom Uredu za tehnologiju i inovacije, okupio je kompanije u konzorciju CityBridge, i to Qualcomm, Titan, Comark i Control group. Oni će isporučiti „stupove" što će izmijeniti ne samo vizure NY, već i navike ponašanja građana. Naime, svaki od ovih stupova sa Android, imati će 3 ekrana raznih veličina, položaja i namjene, od onog za obavijesti, za reklamne poruke, ali i neku vrstu touchscreen tablet uređaja, što će omogućiti slijedeće funkcije „stupa":

- Potpuno besplatan 24/7 WiFi pristup internetu,
- Potpuno besplatne telefonske razgovore bilo gdje u SAD (naravno, korištenjem standardne VOIP tehnologije ili „telefoniranja kroz internet"),- Ekran na dodir omogućiti će dostup svim informacijama grada NY,
- Dostup do svih hitnih službi grada (čuvene službe 911 i 311),
- Potpuno besplatno punjenje vaših mobilnih uređaja,
- Digitalni display za objavu gradskih aktualnosti.

Gigabitna povezanost biti će valjda najbrži javni pristup internetu bilo gdje u svijetu, a njenu brzinu današnji mobilni uređaji još i ne mogu iskoristiti. Svaki „stup" podržavati će istovremeno spajanje 250 korisnika i njihovih mobilnih uređaja u promjeru 50ak metara.

Naravno, uz nabrojene funkcionalnosti, odmah upada u oči riječ besplatno, pa je i logično pitanje,: „Gdje je kvaka 22?" Ona dakako leži u marketingu, ali ne bilo kakvom, već tzv. Next Gen Adds ili oglašavanju kakvog Kvaka 22Naravno, uz nabrojene funkcionalnosti, odmah upada u oči riječ besplatno, pa je i logično pitanje,: „Gdje je kvaka 22?" Ona dakako leži u marketingu, ali ne bilo kakvom, već tzv. Next Gen Adds ili oglašavanju kakvog do sada korisnici nisu upoznali. Stoga se i promovira naziv „oglašavanje slijedeće generacije". Oglasi koji će se pojavljivati na ekranu ovisiti će o dobu dana, danu, događanjima u okolici „stupa", ali i o samim prolaznicima na ulicido sada korisnici nisu upoznali. Stoga se i promovira naziv „oglašavanje slijedeće generacije". Oglasi koji će se pojavljivati na ekranu ovisiti će o dobu dana, danu, događanjima u okolici „stupa", ali i o samim prolaznicima na ulici. Ma koliko to zastrašujuće zvuči i podsjeća na davno opisan „Big Brother is Watching You" koncept, zbog ugrađene „pameti" stupa, oglašavanje je daleko marketinši svrsishodnije i efikasnije, jer je prilagođeno demografskoj slici kvarta, da ne kažem i osebujnostima trenutnih prolaznika pored „stupa", koje njihovi mobilni uređaji po džepovima ipak na neki način identificiraju. Inače, grad New York očekuje od ovog marketinga više od 500 mil $ prihoda u idućih 12 godina, dok bi troškovi izgradnje i održavanja iznosili oko 200 mil $.

Zvuči li Vam ovaj koncept u realizaciji previše znanstveno-fantastično? Može li se nešto slično realizirati i u Hrvatskoj, od domaće pameti i poduzetništva? Na stranu pitanja da li želimo živjeti u takvoj budućnosti, ona je stigla htjeli je mi ili ne, no pravo je pitanje da li „država" koju doživljavamo kroz aktualnu Valdu ima viziju i koncept stvaranja okvira gospodarskog poduzetništva ili ne. Domaće pameti sigurno ima, ali nedostaje poduzetničke hrabrosti ili ludosti u našem gospodarskom okruženju, pa je objektivno nemoguće očekivati pokretanje projekta takvog globalnog značaja. Državni okvir gospodarstva je takav da su poduzetnici poput Rimca i njegovog električnog automobila jednostavno izuzetak uz neizvjesnu budućnost. A jedan od stupova tog državnog okvira jest i telekomunikacijski sustav države, koji se, na žalost, prepušten stranim vlasnicima, danas urušava u interesima kratkoročne dobiti „reguliranog tržišta telekomunikacijskih usluga".

Damir Tučkar, dipl.ing.