Počasni građani grada Zagreba

Grad Zagreb poput mnogih gradova svijeta, njeguje institut dodjele titule počasnog građana, i to od 1850. godine. Danas je postupak dodjele, od podnošenja prijedloga do čina dodjele ove titule, reguliran Statutom grada Zagreba, objavljenog 1999. g. u Službenom glasniku Grada Zagreba. Zagreb, dakako, nije izuzetak, kada je definirao kriterije o tometko može ponijeti ovu titulu, samoj osobi ali i gradu na čast. Članak 19 Statuta Grada jasno kaže:

Počasnim građaninom Grada Zagreba može se proglasiti osoba osobito zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događaja i tradicija hrvatskog naroda, položaja i ugleda Grada Zagreba, njegovih odnosa s drugim gradovima u zemlji i inozemstvu, te za razvoj Grada Zagreba-ili pojedinih njegovih djelatnosti, državnik ili dužnosnik druge države, član međunarodne organizacije, odnosno organizacije druge države ili njihovih tijela posebno zaslužan za Grad Zagreb i Republiku Hrvatsku u promicanju njezina suvereniteta, samostalnosti i samobitnosti na općeprihvaćenim načelima suvremenog svijeta. O proglašenju počasnim građaninom Grada Zagreba odlučuje Gradska skupština.

Prema podacima, titula prvog počasnog građanina Grada Zagreba dodijeljena je, u vremenu Austrougarske Monarhije 1853., ministru i političaru, Aleksandru Bachu, a posljednja 2005. g. Janici Kostelić, planetarno popularnoj i najboljoj skijašici svijeta. U gotovo 70 godišnjem periodu Austrougarske Monarhije titula je dodijeljena 27 puta. Posljednji puta u tom razdoblju, titula je dodijeljena pri raspadu Monarhije 1918. godine, odvjetniku Šimi Mazzuri. Gradska Skupština nema, ili ima vrlo oskudne podatke iz tog razdoblja, pa se za neke osobe gotovo uopće ne zna tko su bili i zašto su dobili ovu titulu. Sima Manoilović je dobar primjer u tom smislu, o kome i Državni Arhiv Hrvatske gotovo da i nema podataka. Čime je Sima zadužio Zagreb da su mu gradski oci te 1854. godine dodijelili ovu titulu, danas, možemo samo nagađati, sve dok netko od povjesničara tog razdoblja ne pronađe negdje u prašnim spisima objašnjenja.

Promotrimo li pobliže tu listu 27 imena danas, vjerojatno možemo i razumjeti kontekst vremena i kriterije kojima su se rukovodili političari koji su titule dodjeljivali, no vjerojatno danas ne bi postupili na isti način. Počnimo od prvog počasnog građanina Grada Zagreba, ministra Aleksandra Bacha. Po njemu je čak i jedno razdoblje u hrvatskoj povijesti dobilo ime - Bachov apsolutizam - obilježeno snažnom germanizacijom. Posebno „bode oči“ dodjela titule Vuku Stefanoviću Karadžiću, kako se navodi jezikoslovcu, 1861. godine. Iz današnje perspektive To je vjerojatno i najveća greška, jer „jezikoslovac“ je imao u svom djelovanju i dugoročne, prikrivene, političke ciljeve, koje naivni hrvatski političari, nisu prepoznali, žudeći tada za bilo kojom prilikom koja bi ih oslobodila austrijskih okvira.

  U razdoblju između dva svjetska rata prilika za dodjelu titule počasnog građanina Grada Zagreba iskorištena je 6 puta i doista su kriteriji potpuno i dosljedno poštivani, pa je to jedino, doduše vremenski kratko (1918.-1941.) razdoblje apsolutno nespornih imenovanja. U razdoblju NDH (1941. - 1945.), prema javno objavljenim podacima na službenim internetskim stranicama Grada Zagreba, titula počasnog građana nije dodjeljivana, što je odista teško za vjerovati. S „novim“ poretkom, razdobljem jednoumlja, započela je primjena nekih novih kriterija na dodjelu titule počasnog građanina, te je ista dodijeljena 10 puta (1945.-1990.). Naravno, prvo je odmah dodijeljena 1945. Josipu Brozu Titu, kojemu su tisuće zagrepčana sigurno bile „zahvalne“, što im je omogućio da skrate muke življenja u narednom 45 godišnjem razdoblju totalitarne diktature. Izuzmemo li s liste od 10 imena, književnika Miroslava Krležu (1960) i generalnog tajnika UNa Perez de Cuellara (1987), koji su udovoljili kriterije Grada Zagreba, preostalih 8 su iz „grupacije“ političara, iz perspektive vremena i značaja, danas, potpunoma nevažnih.

Čak štoviše, predstavljaju dokaz podilaženja političkim moćnicima, ali i taštine i radog kićenja priznanjima, tadašnjih moćnika. Zanimljivo bio bilo čuti obrazloženje čime su Zagreb zadužili, primjerice Anka Berus, Mika Špiljak ili Vladimir Bakarić? Da li su Zagreb i Hrvatska u vrijeme ovih, političara i revolucionara, kako se opisuje njihovo javno djelovanje, napredovali, stagnirali ili nazadovali? Koliko su „revolucionari“ držali do tradicije grada vidi se i iz „šlampavosti, kojom su evidentirali dodjele titule počasnog građana, kada se u gradskim arhivima, očito po sjećanju, u dva navrata navodi, kao godina dodjele priznanja, prilog „oko“ (oko godine 19xx)!

Tko danas išta zna o tome tko je bio Linden Forbes Sampson Burnham, dobitnik titule iz 1985. godine? Čime je, pak, on zadužio Zagreb? Bit će ipak, da su, mudre SKH glave, povodom “državničkog” posjeta tadašnjeg predsjednika Guajane, zaključile kako je titula primjeren “dar”, nimalo razmišljajući o devalvirajućem djelovanju svoje odluke na kriterije. Vlastodržac, koji je 1966. bio na vlasti oslonac je u inozemstvu potražio i na Kubi, a u zemlji na policijske snage. U 80-im represija u zemlji je dovela do značajne emigracije i smanjenja broja stanovništva naše male zemlje, a upravo su tada umne glave zagrebačkog gradskog poglavarstva, u svom podilazečkom mentalnom sklopu, zaključile kako je dotični ideološki sudrug idealna osoba za počasnog građanina grada Zagreba. Time su do krajnjeg apsurda dovedena devalvacija kriterija dodjele počasne titule.

Jelačić, Kramberger, Strossmayer, majka Tereza, dr Franjo Tuđman, neki od, valjda nespornih, počasnih građana Grada Zagreba

  Dignitet titule počasnog građanina Zagreba, vraćen je uspostavom Republike Hrvatske, kada je do danas titula dodijeljena ukupno 5 puta. Ovaj puta treba vjerovati kako će „vremenska distanca“ u budućnosti potvrditi ispravnost odluka. I svega navedenoga jasno je kako je postupak dodjele titule počasnog građanina oduvijek bio i odraz političkog trenutka i vremena. Stoga, danas, promatrajući popis onih kojima je ukazana ta čast, ne možemo ne primijetiti kako neke osobe nikako nisu prošle test vremena, te da se danas s razlogom postavlja pitanje smiju li uopće one ostati na listi. Statut Grada Zagreba ne predviđa postupak opoziva dodijeljene titule počasnog građanina, no neka imena doista pozivaju na inicijativu za njihovo brisanje s popisa. Na ovaj način ispravila bi se i uvreda nanesena generacijama Zagrepčana koji su morali trpjeti ovakva imenovanja.

Za početak, s popisa počasnih građana Grada Zagreba trebalo bi brisati slijedeće komunističke vlastodršce:

- Josip Broz Tito,
- Vladimir Bakarić,
- Anka Berus,
- Ivan Krajačić,
- Karlo Mrazović,
- Mika Špiljak,
- Linden Forbes Sampson Burnham.

Valjda nije potrebno obrazlagati zašto bi navedene osobe treba skinuti s liste počasnih građana Grada Zagreba. Treba prije prepustiti možebitnim zaštitnicima navedenih, da danas dokažu opravdanost dodjele priznanja, u duhu kriterija navedenih u Statutu Grada Zagreba, a vjerojatno da će to biti iste one snage koje danas uporno blokiraju promjenu naziva najljepšeg zagrebačkog trga. Lustracijski proces nad komunističkom ideologijom, njenim zločinima i ikonografijom, koja je, kao i osjećaj straha, duboko usađena u mentalni sklop starije hrvatske populacije, mora se pokrenuti što prije, kako bi društvo što prije krenulo putem ozdravljenja i putem životnih trendova XXI stoljeća.

Raščišćavanje taložnog mulja prošlosti nužan je, iako možda za neke i bolan proces, u društvu koje želi biti dio demokratskog europskog društva. Zbog odgovornosti spram budućih generacija stanovnika Zagreba treba razumjeti da ovaj mali korak ispravljanja jedne od niza povijesnih nepravdi komunističke diktature u Hrvatskoj će ujedno biti i veliki korak ka konačnoj pobjedi nad povijesno poraženim, rigidnim ideološkim snagama u Hrvatskoj, te dokaz pridruživanja europskim demokratskim društvima.

U Zagrebu, 23. siječnja 2008.
Damir Tučkar, dipl.ing.

{mxc}