Muzej pošte i telekomunikacija

Muzej pošta i telekomunikacija je izuzetno važna i značajna ustanova, ne samo kao podsjetnik budućim generacijama na razvoj ove dvije djelatnosti, povijesno sagledano, temeljnih „državnih" sustava, već i uopće, kao dio sveukupne hrvatske kulturne baštine, što je ostavljamo budućim generacijama. Zbog više razloga ovaj Muzej i njegov fundus zaslužuje posebnu pozornost nadležnog ministarstva i to ne samo zbog onog što se u Muzeju nalazi.

Današnji status Muzeja prvenstveno je ogledalo utjecaja politike u desetljećima bivše države, ali i kroz protekla dva desetljeća u hrvatskoj neovisnosti. Ipak, utjecaj politike najbolje opisuje, kroz sva desetljeća djelovanja Muzeja od njegova osnutka do danas, današnji status Muzeja, a što je izravna posljedica političke tendecioznosti djelovanja u okvirima bivše države, ali i nebrige, neznanja, nezainteresiranosti ili ravnodušnosti nekih, politički, stručno i resorno odgovornih u posljednjih desetak godina na političkoj sceni Hrvatske.

Muzej za kojeg malo tko mari

Kada bi upitali nekog Zagrepčana zna li postoji li i gdje se nalazi Muzej pošta i telekomunikacija mali broj njih bi znao da ta ustanova djeluje, a vjerojatno bi tek nakon podužeg razmišljanja pretpostavili i pogodili da se nalazi u „zgradi Pošte". Još manji broj bi znao kako se ulaz u Muzej nalazi „sa istočne strane" zgrade, tj. iz Palmotićeve ulice, i to vjerojatno samo oni rijetki koji su možda i posjetili Muzej tijekom jedne od „besplatnih Noći Muzeja".

Kada se progovara o Muzeju pošta i telekomunikacija nemoguće je zaobići činjenicu njegove današnje lokacije, tj. zgrade iz vremena mađarske secesije, podignute 1904.g., a koja je i danas jedna od najupečatljivijih i trajno memoriranih sličica, impresija o Zagrebu što ostaju u pamćenju svakom posjetitelju grada. K&K (1) Monarhija na izdisaju imala je u planu zgradu Pošte izgraditi kao cjeloviti kompleks omeđene Starom Vlaškom ulicom, Kurelčevom i Palmotićevom, te Jurišićevom.

Na žalost, za takav pothvat nije bilo dovoljno novca niti vremena, pa je realiziran samo danas vidljivi dio. Do današnjeg dana prostor se koristio za potrebe poštanske djelatnosti, ali u njoj je bila smještena i telefonska centrala, svojedobno najsuvremenija tzv. crossbar, nad kojoj je i izvršena diverzija za vrijeme II. svj.rata, što je i danas slave štovatelji „antifašizma".

Muzej poste2

Po osamostaljenju Hrvatske 1990. u zgradi je u narednim godinama bila smještena i direkcija HPT-a, pa i novoosnovana državna agencija regulacije tada još monopolnog telekom tržišta, prethodnik HAKOM-a. Razdvajanjem poštanske od telekomunikacijske djelatnosti, te privatizacijom telekomunikacija, zgrada je od HPT subjekta vraćena u potpuno vlasništvo Hrvatske pošte. Upravo zato, svakog istinskog Zagrepčana, ali i svakog Hrvata što drži do kulturnog nasljeđa, boli ono što danas mogu vidjeti uz sam ulaz u Muzej, na fasadi zgrade. Znak trgovačkog lanca, o čemu je već javnost dovoljno uzburkana, iznad ulaznih vrata Muzeja, u čiju prodavaonicu se inače ulazi kroz glavni ulaz zgrade Pošte, koji upravo savršen je paralela puta kojim i cijela Hrvatska ubrzano kroči.

Put, kojim se šalje poruka da je novac cilj, svrha, ukratko sve i može sve! Ministarstvo kulture problem vidi upravo u tome što Gradski zavod nije nikada stavio pod zakonsku zaštitu taj neupitno vrijedan objekt koji zaslužuje da se nađe na listi zaštićene arhitektonske baštine. Pod zakonsku zaštitu Grad je propustio staviti i čitav niz drugih značajnih arhitektonskih ostvarenja i gradskih predjela koji kvalitetom zauzimaju značajno mjesto u okvirima europske povijesti arhitekture i urbanizma.

Tim riječima priopćenja u povodu otvaranja supermarketa, u prisustvu gradonačelnika Bandića, ponosnog na otvaranje 26 radnih mjesta, ministarstvo je valjda u uvjerenju kako je sa sebe skinulo bilo kakvu odgovornost što u „Pošti" umjesto zvuka udaranja pečata na pisma možemo čuti zvukove rezanja salame za gablece i zveckanje novčića u blagajni. No, supermarket u zgradi Pošte dio jedne druge teme, prema kojoj valjda možemo očekivati sličnu sudbinu i u drugim vrijednim zgradama, baštine svih nas, a koje su, kako država percipira, na „grbači" posve osiromašene države tj.ove Vlade, inače sasvim „gluhe" za potrebe „neprofitabilne" kulture.

Mzej poste3

Kakva će pak na kraju biti sudbina same zgrade, danas nefukcionalne za potrebe moderne poštanske djelatnosti, možemo samo nagađati. Danas su već zaboravljene najave iz 2012. kako će se „iseliti Pošta" i zgrada pretvoriti u luksuzni hotel, što ne znači da nema i „novih poduzetničkih ideja", uz manje-više podršku nekih političkih figura i poduzetničkih lobija. Ali, kako stvari stoje, „stari Zagreb" polako gubi bitku s globalizacijskim civilizacijskim „vrijednostima", pa vjerojatno nije daleko dan kada će na zgrada Pošte u Jurišićevoj ostati samo u izblijedjelim sjećanjima i požutjelim fotografijama, kao mjesto gdje su se nekad nosila pisma, kupovale marke, podizale pošiljke, predavali telegrami, čekalo u redovima pred telefonskim kabinama.

Hoće li uskoro i prostor Muzeja tako postati interesantan nekom trgovačkom lancu, hotelijeru ili poduzetničkoj inicijativi „što otvara radna mjesta"? Da bi se izbjegli „crni scenariji", kako prostora tako i Muzeja kao ustanove, ključno je i upitati se čiji je zapravo Muzej, tko je vlasnik fundusa i tko je odgovoran i da li je i obvezan brinuti o Muzeju?

Još malo o Muzeju

Malobrojni znaju, pa i među brojnim generacijama „PTT-ovaca", kako je Muzej osnovan još davne 1953. g, a muzejski bi djelatnici vjerojatno mogli dokumentirati i kako i kada je zapravo započelo prikupljanje brojnih predmeta današnjeg fundusa, izloženog ili onog u depou. No, još je manje poznato, kako je 1954. „partija" bivše države odlučila da u tadašnjoj državi treba biti samo jedan Muzej pošte i telekomunikacija, čije sjedište mora biti, naravno, u Beogradu. Inače, beogradski Poštansko-telegrafsko-telefonski muzej je otvoren 1923.g. i od 1930. godine PTT muzej se nalazi prizemlju zgrade koju je projektirao arhitekt Momir Korunović, u Majke Jevrosime broj 13.

U tim su posljeratnim vremenima, na sličan način „preseljeni" i brojni privredni subjekti, bez bilo kakvih disonantnih tonova politike iz Hrvatske, pa su „pokupljeni" i mnogobrojni eksponati zagrebačkog Muzeja. U Beogradu su i danas, a za njih iz Hrvatske, koliko mi je poznato, nakon osamostaljenja, nije upućen nikakav zahtjev za povrat, doslovno otetog kulturnog blaga pred više od pola stoljeća, u maniri najboljih i tradicionalnih (veliko)srpskih posezanja za tuđim, u cilju popunjavanja praznina, nekih segmenata vlastite „istorije".

Muzej poste4

Ministarstvo kulture i ova Vlada vjerojatno i ne znaju za ovaj slučaj otetog dijela fundusa jednog Muzeja pred 60-ak godina, a valjda su i jako angažirani za povratak kulturne baštine otete u 90-im godinama. No, ipak bi, kada to već nisu učinile, barem kroz sukcesijski postupak neke bivše vlade, morali postaviti na stol i to „sitno i već zaboravljeno" pitanje, pri nekom od brojnih, na svim razinama, srdačnih službenih susreta vladinih dužnosnika, s kolegama iz Srbije. Ili možda griješim?

Muzej u Zagrebu je u PTT vremenima od samog osnivanja bio zatvoren za javnost, pa i za zaposlenike ove tada državne, monopolne firme. Na internetskim stranicama Hrvatskog telekoma, možemo pročitati i danas: „Zbog nerazumijevanja osnivača, PTT muzej Zagreb biva zatvoren za javnost punih 45 godina....".

Prevedeno, to znači kako „partijske strukture" u PTT tadašnje države, ali i partiji samoj, a što oni u Hrvatskoj malo „iskusniji" i duže životne dobi jako dobro pamte, pod dominantnim utjecajem nacionalističke srpske čaršije, jednostavno odlučile, tj. nisu željeli konkurenciju niti u sferi kulture. Tako je, kroz djelovanje beogradskog muzeja PTT, i hrvatsko PTT muzejsko nasljeđe uklopljeno u nepostojeću „jugoslovensku kulturnu baštinu". Pitanje povratka eksponata iz Beograda, ostaje tako otvoreno i danas.

Prvim kustosom zagrebačkog muzeja 1953. g. imenovan je dr. Vuk Simić Vakanović, poznat kao ugledni filatelist, ali poznavatelj povijesti pošte. Već u prvoj godini postojanja muzej je formirao temeljne zbirke: poštansku, telekomunikacijsku i filatelističku, te dokumentacijske zbirke, kartografsku, arhivu, fototeku, hemeroteku (2) i knjižnicu.Muzej je tako, iako zatvoren za javnost i zaposlenike tadašnjeg PTT-a, ipak gotovo pola stoljeća prikupljao građu i spašavao od zaborava, predmete, činjenice, svjedočanstva stvaralaštva i stupnja razvoja ovih državnih sustava na području Hrvatske.

Muzej poste5

I dočekao je 90-e, HPT i kustosicu Katu Šutalo (inače profesoricu hrvatskog, u Muzeju zaposlenu od 1984.), a 1997.g konačno se muzej i otvara za javnost . Malo bolje upućeni u telekomunikacijsku scenu Hrvatske znaju kako je te 1984.g u Zagreb iz Kutine premješten i inženjer elektrotehnike Mladen Šutalo na mjesto jednog direktora telekomunikacija, a koji je sa prvim demokratskim izborima i pobjedom HDZ-a, postavljen i za prvog čovjeka telekomunikacija HPT-a. Kako je i njegov sin Mislav, diplomiravši na elektrotehničkom fakultetu postavljen u HPT-u na atraktivna voditeljska mjesta u tada najzanimljivijoj sferi, mobilnoj telefoniji, mnogi su komentirali kako je u HPTu započela era „dinastije Šutalo".

Bilo kako bilo, Muzej je u to vrijeme „osovljen na noge" kao ustanova, predstavljen Zagrebu koji i nije znao da postoji već pola stoljeća, kulturna javnost se uvjerila u vrijednost ove baštine, posebno kroz brojne tematske izložbe poput one iz 1997. i prvi puta prezentiranim telefonskim centralma s početka ere telefonije u Hrvatskoj. Sam Muzej i zaposleni u njemu, po razdvajanju djelatnosti pošte od telekomunikacija, te formiranja HT i HP, kao preduvjeta demonopolizacije telekomunikacija i liberalizacije ovog tržišta, pripao je HT-u, dok je prostorno ostao u zgradi „vlasništvu „ HP-a.

Najčudniji trenutak u povijesti Muzeja dogodio se trenutkom privatizacije, tj. kroz fazu vlasničkog preuzimanja Deutsche telekoma nad Hrvatskim telekomom, jer je time i Muzej djelomice „pripao" DT-u, pa je formalno pravno, danas u „privatnom" vlasništvu DT-a (barem polovica fundusa) tj. države Njemačke!

Muzejposte6

Politika, kao i svi koji su tada sudjelovali u procesu preuzimanja, u potpunosti su zanemarili ili nisu znali ili nisu bili svjesni kako se većinskim paketom dionica HT-a, u stvari njemačkoj državi, kao vlasniku Deutsche telekoma, formalno pravno, izručuje i „vlasništvo" nad ovim dijelom kulturne baštine Hrvatske. Ovaj crimen politike ostao je „nezapažen" do danas, bolje rečeno, „nadležni znaju za problem", ali ne znaju kako zapravo Hrvatskoj vratiti ono što ni u kojem slučaju nije smjelo niti moglo biti predmet privatizacije, „preuzimanja HT-a" u procesu „prodaje dionica HT-a" DT-u.

Mnogo je pitanja i nejasnih odgovora

I danas je u HT organizacijskoj strukturi Muzej i jedna trajno zaposlena osoba, uz još jednu na ugovorni odnos, pa možemo reći kako HT, kao „privatni gospodarski subjekt", snosi i najveći dio financiranja Muzeja. Kako bi rasvjetlio današnji položaj, ali i naslutio sudbinu Muzeja, obratio sam se brojnim pitanjima svima koji o Muzeju odlučuju ili moraju voditi računa. Naime, osim činjenice kako je Muzej „na pola – privatiziran" i vlasnički u rukama DT-a i HP-a (ili države Hrvatske?), nije jasno da li je i točno specificirano što od fundusa „pripada" HT (DT ili državi Njemačkoj) vlasniku, a što HP (tj. državi Hrvatskoj).

Jasno je jedino kako zakonski propisi postavljaju pred vlasnike brojna ograničenja glede možebitne želje formalnopravnih vlasnika onog dijela fundusa, na, recimo to tako, „otuđenje" jednog, više ili svih predmeta Muzeja kojih kao vlasnik možda poželi „iznjeti" iz Muzeja. Kako HT posluje kao dioničko društvo, čiji prihodi i dobit podložni utjecaju tržišta danas padaju i dostižu povijesno najniže grane vrijednosti dionice, postoji, za sada teoretska mogućnost, da se HT poželi riješiti svog dijela „troška" održavanja rada i aktivnosti Muzeja i posveti se isključivo, kako se to danas lijepo u struci govori, „core businessu"!

Možda „suvlasnik" Muzeja poželi i prekinuti financiranje i „prodati svoj dio građe Muzeja". Ili ga prenijeti u „svoj muzej", u matičnoj zemlji, kao što je to već jednom i učinjeno 1953., doduše u nekim drugim okolniostima „partijskim dekretom". Također i HP kao gospodarski subjekt se već nalazi na djelomice liberaliziranom tržištu poštanskih usluga, nužno je zbog svih okolnosti u kojima se „država nalazi", troškovno orijentiran i također može započeti promatrati Muzej i „svoj" vlasnički dio, kao trošak podložan racionalizaciji poslovanja! Postoje li možda planovi da se „nešto" učini s Muzejom (ali tko?), da mu se prvenstveno osiguraju dugoročni uvjeti djelovanja uz jasnu „vlasničku strukturu", obaveze i odgovornost, ali i prava?

Muzej poste7

Trenutna kustosica Muzeja, Vesna Lipovac vrlo je susretljivo predstavila rad Muzeja, ali sasvim razumljivo i očekivano, kao zaposlenica HT-a, nije nadležna oko odluka o sudbini Muzeja i prikupljene građe. Stoga su pitanja, bolje rečeno odgovori na njih, oko fundusa prikupljanog desetljećima i doprinosom generacijama zaposlenih PTT-ovaca, odnosno današnjih „vlasničkih udjela u fundusu", te promišljanja o sudbini i budućnosti ove ustanove, a posebno uloge Ministarstva kulture, ali i Grada Zagreba u tom procesu, krucijalna!

HP i HT službe za tzv. „public relation" (odnose s javnošću), promptno su odgovorile, vrlo općenitim, kratkim tekstovima, koji zapravo ne daju odgovore na postavljena pitanja sudbine Muzeja.

HT tako odgovara:

„Muzej pošte i telekomunikacija osnovan je u vrijeme kada su Hrvatski Telekom i Hrvatska pošta bili jedna kompanija te, slijedom toga, Muzej nije isključivo vlasništvo HT-a, već i HP-a. Hrvatski Telekom, kao odgovoran poslodavac, nastoji jednako brinuti o svim segmentima poslovanja pa tako i onog muzejskog. Pri tome ističemo kako rad Muzeja uredno funkcionira te se svi programi odvijaju sukladno planiranom rasporedu. HT je svjestan vrijednosti fundusa Muzeja pošte i telekomunikacija, ali i njegove važnosti za društvo u cjelini te kontinuirano razgovaramo s nizom dionika – Hrvatskom poštom, Ministarstvom kulture te Društvom umirovljenika HPT-a – o scenarijima vezanim uz budućnost Muzeja pošte i telekomunikacija te pronalasku optimalnog rješenja za njegovo buduće poslovanje ."

Zanimljivo, ali HT očito „ne razgovara" o scenarijima budućnosti Muzeja s Gradom Zagrebom iako je Muzej dio ne samo kulturne scene Zagreba i Hrvatske, već i ukupne turističke ponude Zagreba. HT, a to je u stvari DT čiji je pak vlasnik država Njemačka, u svom priopćenju posebno ističe kako se smatra jednim od vlasnika Muzeja, čime se i jasno pozicionira u eventualnim dogovorima sa drugim „zainteresiranima" oko sudbine Muzeja.

mzejposte8

HP je u odgovoru bila nešto suzdržanijom jer očito svoj doprinos radu Muzeja iscrpljuje „davanjem prostora na korištenje":

„Muzej pošte i telekomunikacija djeluje u sklopu tvrtke Hrvatski telekom d.d., a smješten je u prostorijama Hrvatske pošte. Bogati fundus muzeja naslijeđe je još iz vremena dok su obje tvrtke zajedno tvorile HPT. Da bi se uopće moglo pretpostavljati da li bi građa mogla biti premještena ili ne, za to je potreban složeniji proces, a koji svakako uključuje i nadležna tijela, a ne samo ove dvije tvrtke. Tako da u ovom trenutku u kojem ne postoji nikakva odluka o bilo kakvim izmjenama, možemo samo istaknuti da smo svjesni važnosti ovog fundusa i njegove dostupnosti građanima."

Najveću agilnost u pokušaju da korektno odgovori na pitanja oko Muzeja iskazao je Grad Zagreb, odnosno reprezentant mr.sc. Veljko Mihalić, kao voditelj odsjeka, zadužen i za problematiku muzejske djelatnosti. Iako grad Zagreb sa muzejom „nema ništa", u smislu nadležnosti ili vlasničke odgovornosti nad ustanovom ili nametanja stava oko rješenja sudbine, iskazao je brigu Grada i spremnost na uključenje u problem, doduše, vjerojatno i pod dojmom „loptanja odgovornošću" Ministarstva i Grada, nad činom postavljanja reklama na „PTT zgradi" u Jurišićevoj!

Pitanja upućena Ministarstvu kulture i nakon požurnice poslije četiri tjedna još nemaju odgovore, upućuju me na strpljivost u očekivanju odgovora, pa sam ipak odlučio završiti ovaj prilog i bez objave promišljanja najrelevantnije i zapravo najodgovornije karike u lancu odgovornih za sudbinu muzeja i građe. Naime, kako posredno doznajem, Ministarstvo kulture je osnovalo posebno povjerenstvo koje bi trebalo sagledati sveukupnost problema Muzeja pošta i telekomunikacija, te dati svoje viđenje i eventualnu strategiju ostvarenja dugoročnog rješenja.

Hoće li se i kada Ministarsvo oglasiti i ima li uopće svijest da problem Muzeja pošte i telekomunikacija postoji, kao i koliki je udio odgovornosti Ministarstva kulture u saniranju problema, preostaje da strpljivo čekamo. Možda do izbora i neke druge, uspješnije Vlade?

Damir Tučkar

(1) K&K, uobičajeni termin za Austro-Ugarsku Monarhiju, značenje Keiser und Konig koristio se kao titular „kralja i cara" Monarhije.
(2) Hemeroteka je zbirka isječaka novinskih članaka i u novije vrijeme ispisa članaka s internetskih portala tematski vezanih uz djelatnosti muzeja.

Sub, 18-05-2024, 19:42:18

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.